Balet Tango Piazzolla svojim je jezgrovitim i tematski definiranim naslovom, u kojem bezvremenu ljepotu i intrigantnost ovog plesa združuje s imenom jednog od njegovih najglasovitijih kompozitora, splitskoj publici bio dovoljan razlog da ga poprati ogromnim, i za balet neuobičajenim zanimanjem – tolikim da je umjesto planirane jedne predstave, u raspored Splitskog ljeta naknadno uvrštena i druga, za dan kasnije.
Međutim, prema onome što su u sat i pol prezentirali portugalski koreograf Carlos Matos i deset članova nevelike baletne trupe Kazališta Savezne zemlje Saske iz Radebeula (Anita Suzanne Gregory, Joana Martins, Ana Teresa Pereira, Morgan Perez, Tatiana Urteva, Leonardo Germani, Afonso Pereira, Hugo Rodrigues, Mattia Saracino i Brian Scalini), marketinški odlično smišljeni naslov ujedno je i gotovo sve što povezuje ovaj suviše ležeran, površan i neutemeljeno samouvjeren autorski pristup s dvjema slavnim ostavštinama.
Revolucionarnim, inovatorskim i sličnim pridjevima koji se uz Piazzollinu glazbu redovito vežu, teško je podjednako originalno koreografski parirati, a Matos se na vlastitom scenskom tlocrtu otpočetka pokazuje nedovoljno snažnim konstruktorom. Prije svega, gotovo prazna scena na kojoj svu scenografiju čini jedna klupa, a i ona nije odviše domišljato iskorištena, ne sugerira bilo kakav geografski, emotivni ili neki drugi pozadinski reljef. Do prepoznatljivosti pak na razini univerzalnog simbola nedostaje joj kako stvarne povezanosti s akterima i događajima, tako i indikativne strelice u smjeru nečega specifičnog ili krucijalnog što baš ona može izraziti ili dati naslutiti.
Kostimi Kerstin Laube na sličnom su neodređenom tragu. Gotovo istovjetni u materijalima, dužini i krojevima, raspoznatljivi su tek po upečatljivom koloritu, no što je ipak suviše jednoobrazno i nedefinirano rješenje želi li se njime demonstrirati bilo široka skala muško-ženskih interakcija, bilo poveznica – ili možda namjerni otklon – od klasičnih tango haljina i odijela (uz jedinu, iako teško obrazloživu iznimku crne čipkaste haljine), kao i signala vremenskog razdoblja, društvenog miljea i/ili tipova odnosa njegovih pripadnika.
Matos je pak svoju priču odlučio ispričati suvremenim plesnim pokretom, pri čemu je otpočetka razvidno kako bi bogatstvu i širini njegovog leksika puno primjereniji bio duplo, ako ne i troduplo kraći format. Ovaj dojam dodatno pojačava petnaestominutna pauza nakon prvog dijela – koji traje sat vremena – a koja ionako labavu i nedorečenu dramaturgiju Gisele Zürne dodatno razvodnjuje, jer daljnji polusatni nastavak niti donosi drukčiji narativni okvir, niti prethodni stavlja u novu perspektivu, već jednostavno nastavlja s odvijanjem po istom obrascu (za koji su plesači, doduše, dobili nužan predah).
Foto: HNK Split
Koreografske postavke bazirane su na značajnom naglasku na parteru, čestim izmjenama plesnih zona, skokovitim ili putem izbačaja tijela ulascima u vertikalu i u podrške, te velikoj elastičnosti i amplitudama pokreta plesača, obilježenih ponajviše plastičnim ili pak trzajnim gornjim dijelom tijela, odnosno klecajnim ili opet maksimalno ispruženim donjim.
Međutim, iako je promjena dinamike pokreta – prateći kontrastiranja unutar i između glazbenih brojeva – česta, i u okviru izdvojenih sekvenci slikovita, nimalo ne ublažuje generalan dojam razvučenosti, besadržajnosti i monotonije. Prije svega zbog odnosa među likovima, koji su zasnovani na vrlo širokoj lepezi mogućih povezanosti, no onih koje se uobičajeno povezuju s tangom – ljubavnim, zavodničkim, erotskim i slično – ponajmanje. Autor naglasak stavlja na mnogostrukost figuralnih izraza, kao i raznovrsnost izvođačkih kombinacija njihovog uobličenja, međutim visoku tjelesnu napetost ne prati i ona sadržajna – shvaćena u najširem smislu – kao ni izvedbena. Inzistiranje pak na podjednakoj minutaži svih protagonista ostaje bez jasnog razloga i efekta, s obzirom da izbjegavanje podjele na plesače iz prvog i one iz drugog plana ne znači puno ukoliko nije i kontekstualno opravdano, a ne samo temporalno naznačeno.
Moderni plesni vokabular na tango plesnu podlogu u startu ne predstavlja najsretniji izbor, a ako je usto nedovoljno bogat i domišljat, i pogotovo. Iako Matosova koreografska mreža donosi različita sola, parove i grupe, nedostaje im prije svega čvršća i jasnija dramaturška okosnica, zbog čega ostaju na razmeđu narativnog i apstraktnog, ne zadovoljavajući minimum kriterija ni za jedno. Također, iako su prisutne neke od karakteristika argentinskog (i uopće) tanga, poput savijenih koljena ili iskazanih suprotnosti čvrsto-mekano, grubo-nježno, dominantno-podatno, sve navedeno prezentirano je bez istinske strasti, osjećaja i temperamenta, koji nedostaju kako autoru predstave, tako i većini plesača (uz iznimku Pereire, Perez i Rodriguesa).
Od tanga kao vertikalnog izraza horizontalne želje, ova predstava stoga donosi samo vertikalni izraz, a i njega prilično bezizražajno.
