Kao što sam govorio, mislio sam podijeliti utiske o opetovanim tragedijama brdovitog predjela u državi Rio de Janeiro. Bio sam, a i dalje sam, međutim, zatečen okolnostima. Pretprošlog sam se tjedna sjetio sedamdesete obljetnice podizanja varšavskog geta. Epizoda koja je obilježila povijest židovskog naroda te koja je od velike važnosti za priče o Drugom svjetskom ratu. Neki čitatelji nisu imali dovoljno velikodušnosti da priznaju osobitost pobune te, u tužnom Pavljovljevom uvjetovanom refleksu, izjednačuju varšavske židove s Palestincima. Redukcionisti s ljevice i desnice misle da sve što se odnosi na Židove ostaje na Srednjem istoku. Koriste Paragvaj kao kompas i izgube se na pola puta. Usporedba je sasvim neprimjerena, bez ikakvog činjeničnog temelja te, u smislu kojeg ću pokušati razraditi, uvredljiva.
One koji se ne stide uspoređivati Hitlerovu Njemačku s Državom Izrael, usporedbom koja se sažima budalaštinom "naci-cionizma", pitam: koliko je stranaka, sindikata i društvenih pokreta, uključujući anti-cionističke, zabranjeno ili im je onemogućen rad u Izraelu?
Prije no što nastavim, jedno objašnjenje za one koji me ne poznaju. Solidaran sam s borbom za nacionalno oslobođenje palestinskog naroda. Osuđujem, kao što sam to već bezbroj puta i javno uradio, neprekidne ekspanzionističke politike izraelskih vlada, diskriminaciju arabo-izraelske populacije te skretanje udesno židovske države (koja je, melankolično, potonula u rasističke prakse). To sve, međutim, ne pretvara Izrael, a što je vrlo važno istaknuti, u nacističku državu, kao što zlobno insinuiraju oni koji kažu da je palestinska borba ekvivalentna pobunama varšavskog geta. Počeli smo s nacizmom. On je bio povijesna konstrukcija ostvarena kompleksnim uvjetima te utemeljena na antiliberalnoj ideologiji (Hitler je uvijek bio žestok protivnik parlamentarnog režima i odluka većine), rasizmu (židovi su od dvadesetih godina prošlog stoljeća bili optuživani za zavjeru protiv Čovječanstva i za otrov protiv rasne čistoće) i protumarksizmu (marksizam je bio promatran ne samo kao politički neprijatelj, već i kao vražja tvorevina židova koja degradira "plemenite vrijednosti nacionalnosti"). Na vlasti se artikulirao putem njemačke buržoazije, uplašene rastom revolucionarnih namjera, zabranio je lijeve stranke, zatvarao i ubijao borce, zatvorio sindikate, započeo intenzivnu utrku u naoružanje te nametnuo "rasnu čistoću", koja je uključivala porast zabrana njemačkim židovima (ironično, upravo su se njemački židovi, što se tiče europskih židova, najviše asimilirali) te ubojstva mentalno i fizički zaostalih.
One koji se ne stide uspoređivati Hitlerovu Njemačku s Državom Izrael, usporedbom koja se sažima budalaštinom "naci-cionizma", pitam: koliko je stranaka, sindikata i društvenih pokreta, uključujući anti-cionističke, zabranjeno ili im je onemogućen rad u Izraelu? Ondje ima organiziranih vojnih grupa koje odbijaju djelovati na okupiranom palestinskom teritoriju. U nacističkom bi režimu već "nestali". Grupe židova u mnogim zemljama podupiru palestinsku stvar, a bez da su ih "obrisale" službe sigurnosti. Ima rasizma, prigušenog kolonijalizma, militarizma. Ali to svejedno nije nacističke režim. Jer da jest, a imajući u vidu izraelsku vojnu moć, palestinski bi narod već bio izbrisan s lica zemlje. Rasizam i kolonijalizam, pojedinačno ili skupa, ne impliciraju nacizam. Brazil je, kao slučaj suprotan ovome, sa svojim licemjernim "srdačnim rasizmom" (svojevrsna diskriminacija "u rukavicama", karakteristična za Brazil; primjeri su iste predrasude prema crncima, primaju generalno niže plaće, nazivaju ih "tamnima" ili "preplanulima"1) mnogo bliži nacizmu. Hoće li se netko okladiti u probušeni dolar u ovo?
Hitlerovska je politika prema židovima bila vrlo jasna: početna je segregacija evoluirala, kako je Wehrmacht kročio prema istoku, prema sistematičnom istrebljenju modernim tehnikama i birokratskom egzekucijom. Nacisti su bili tako sitničavi da su bilježili odlaske i dolaske vlakova na mjesta pogubljenja, kao da se radi o katalogizaciji turističkih vlakova. U manje od jedne godine pogubljeno je oko 300 tisuća židova iz geta u Varšavi, koji su od tamo odlazili u peći Treblinke. Na sreću, u Gazi ili na Zapadnoj Obali nema željeznica smrti, a to nije mala stvar. To je temeljna činjenica za odbacivanje bilo koje usporedbe ustanka iz 1943. i borbe protiv izraelske okupacije palestinskih zemalja. Prije 70 godina, jedina je perspektiva bila umrijeti časno. Aglomeracije poput Umschlagplatza završavale su vagonima koji su vodili uništenju. Nije bilo nikakve vanjski pomoći ustanicima. Danas je dovoljno biti pismen da bi se uvidjelo da je situacija potpuno različita. Potlačenost? Da, y soy contra. Oslobođenje? Naravno, s podrškom svih demokratskih snaga, unutar Izraela i izvan njega. Nacizam? U slučaju Izraela, površnost predodžbe.
Marek Halter rodio se u Varšavi. S pet godina uspio je pobjeći iz zarobljeništva u getu. Preživio je rat, ukorijenio se u Parizu i postao cijenjeni umjetnik. Od sedamdesetih godina bori se za razumijevanje između Izraelaca i Palestinaca. Bio je jedan od osnivača Međunarodnog odbora za mir na Srednjem Istoku, što je bila pionirska inicijativa tog razdoblja. Susreo se s grupom palestinskih ratnika u Libanonu, pokušavši otvoriti komunikacijske kanale. Njegovo je iskustvo opisano u knjizi O bobo e os reis (Luda i kraljevi, op. prev.). Priča o velikoj teškoći Palestinaca u prihvaćanju onog što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu. Mnogi su od njih negirali nacistički genocid (što i dalje radi presvijetli gospodin Ahmadinejad), što je bio štit kojim su se branili od boli zbog progonstva, nepravde i nedostatka perspektive. Halter je pokušao ploviti tom tragičnom močvarom, pridruživši svojoj osobnoj povijesti palestinsku tragediju. Njegova ustrajnost i osjećaj za povijesnu pravdu trebali bi nadahnuti radikale s obiju strana, koji uvijek igraju na sve ili ništa.
Ja sam internacionalist. Stoga bih htio vidjeti zasluženu solidarnost prema Palestincima, a koja bi se protegnula na, primjerice, Kurde i Armence, koje se jako rijetko spominje u bujici manifesta o potlačenim narodima. Zašto? Kojim se čudnim i nepoznatim kriterijem u hijerarhiju slažu te izoliraju pokreti nacionalnih oslobođenja? Prošlog su mjeseca svi židovi slavili Pashu, prisjećajući se oslobođenja. Mi, laički židovi, širimo službenu priču o progonstvu i nudimo naš najbolji i najiskreniji način na koji gledamo i osjećamo svijet: skup pravednih zahtjeva za narode koji su i dalje porobljeni. Bez razlika i oportunizma.
1 na portugalskom moreno, itd.; op. prev.
