H-Alterovo prekjučerašnje javno propitivanje procedura za izbor predsjednika/predsjednice Republike izazvalo je podosta javne pažnje – dovoljno za jedan opsežan case study o mogućnostima utjecaja marginalnog medija na javno mnijenje. Prezentacija bi mogla sadržavati i poglavlje o dobroj suradnji neprofitnih medija i organizacija civilnog društva, ali o tom potom...
Ukratko ponovimo: broj nevažećih listića na predsjedničkim izborima bio je veći od razlike u broju glasova između KG-K i Ive Josipovića. To znači da je za KG-K glasalo manje od polovice ukupnog broja birača. U Ustavu pak piše da se "predsjednik Republike bira većinom svih birača koji su glasovali"... što KG-K nije ostvarila.
U cijelu priču je, sa stanovišta pravne struke, ozbiljno zagrizla samo Sandra Petrović Jakovina, pravnica iz Josipovićevog izbornog štaba, naPetrović Jakovininu izjavu mogao je demantirati samo građanin Ivo Josipović osobno, i to u svojem domu ili u prostorijama neke od stranaka koje su ga podržavale. Ili, naravno, pismenim putemjavivši tužbu Ustavnom sudu, dok je očito da su na svim službenim mjestima odmah postali svjesni "subverzivnosti" naše konstrukcije. Reakcijama nije moguće ne nasmijati se: Josipović je, inercijom dosadašnjeg predsjednikovanja i vlastite izborne kampanje, zauzeo stav koji će se "svidjeti" najširem krugu ljudi i potvrdio ono što je rekao u večeri nakon izbora – da svojoj suparnici priznaje pobjedu. Problem s takvom vrstom reakcije sastoji se u činjenici da se ne radi (samo) o Josipovićevom privatnom interesu koji se može izraziti dilemom – hoće li karijeru nastaviti na Pantovčaku ili, recimo, za katedrom Pravnog fakulteta – već se radi i o javnom interesu: jesu li, ili nisu, izborne procedure zasnovane na Ustavu. A posao je predsjednika Republike upravo da brine za redovito i usklađeno djelovanje i za stabilnost državne vlasti, iz čega se lako može izvesti i njegova ovlast da se "zabrine" ako s procedurom izbora predsjednika Republike nešto ne štima.
Njegova reakcija bila je smiješna i utoliko što je umjesto Ive Josipovića – građanina koji se kandidirao za funkciju predsjednika Republike, članicu njegova izbornog tima demantirala pročelnica kabineta Ureda predsjednika Republike kao državnog tijela. Ona je, dakle u ime Ureda predsjednika Republike, izjavila kako je Josipovićev izborni stožer odmah nakon izbora raspušten, te da Petrović Jakovina ne može javno iznositi stavove toga stožera, kao niti stavove (građanina) Josipovića, niti u njihovo ime pokretati ustavne tužbe. Budući da među ustavnim ovlastima predsjednika Republike (pa time i njegova ureda) ne nalazimo osnove za iznošenja informacija o tome je li Ako Zakon predviđa da u ponovljenom izboru sudjeluju dva kandidata, pobjednik bi trebao biti onaj koji dobije veći, a ne najveći glasova, kako je napisano u Zakonu. U usporedbi između dvoje nema superlativa, to je poznato i djeci u osnovnoj školi ili nije nečiji izborni stožer prestao s radom, zaključujemo da je institucija predsjednika Republike tmi postupkom prekoračila svoje ustavne ovlasti. Petrović Jakovininu izjavu mogao je demantirati samo građanin Ivo Josipović osobno, i to u svojem domu ili u prostorijama neke od stranaka koje su ga podržavale. Ili, naravno, pismenim putem.
Konstrukciju po kojoj KG-K nije zadovoljila ustavne uvjete da bi ju se smatralo predsjednicom odmah je odbacio i SDP, stranka s istančanim čulom za izbjegavanje svih "subverzivnih" situacija. Sama nova predsjednica rekla je, otprilike, da je čitava stvar uopće ne zanima – a pokazat ćemo u nastavku teksta da bi je, s obzirom na njezinu novu ulogu za koju bi ipak bilo dobro da ju što prije naučiti igrati, trebala zanimati. Vladimir Šeks izjavio je pak da takvo propitivanje "ugrožava demokraciju" – što je doista jako smiješno, uzmemo li u obzir da izjava dolazi od čovjeka koji 25 godina kontinuirano na ovaj ili onaj način participira u vlasti, a kroz to je vrijeme barem petnaestak godina – aktivno ugrožavao demokraciju. Ostali pravnici koje su novinari svih mogućih medija jučer anketirali po ovom pitanju trudili su se, uglavnom, da ostanu po strani.
Potpisnik ovih redaka doduše nije pravnik, no čini mu se da bi u daljnjoj razradi teme trebali biti angažirani i stručnjaci koji su sposobni dobro rastumačiti značenje riječi hrvatskog jezika – dakle kroatisti, lingvisti ili po starome – jugoslavisti.
Na primjer, kako semantički interpretirati ustavnu odredbu: "Predsjednik republike bira se većinom svih birača koji su glasovali. Ako ni jedan od kandidata ne dobije takvu većinu, izbor se ponavlja nakon 14 dana"? Riječ "većina" može značiti i da se radi o relativnoj, a ne natpolovičnoj većini. Kad ne bismo unaprijed znali da "se misli" na natpolovičnu većinu, odredbu bismo mogli protumačiti i na način da se u drugi krug izbora ide samo u slučaju ako dvoje kandidata dobije identičan broj glasova. Tako neprecizno napisanu odredbu pojašnjava tek Zakon o izboru predsjednika Republike: "Ako je na izborima sudjelovalo više kandidata, pravo da budu birani imaju dva kandidata koja su u prvom glasovanju dobili najviše glasova."
Zakon o izboru predsjednika preciznije od Ustava opisuje i tko je pobjednik u drugom krugu izbora: "Na ponovljenom izboru izabran je kandidat Tek će odgovor Ustavnog suda na nečiji eventualni zahtjev za provjeru ustavnosti Zakona o izboru predsjednika dati legalni i službeni odgovor na pitanje – je li Zakon uopće u skladu s Ustavom koji dobije najveći broj glasova birača koji su glasovali. Ako kandidati dobiju isti broj glasova, izbor se još jednom ponavlja."
Uočavamo novu leksičku nepreciznost: ako Zakon predviđa da u ponovljenom izboru sudjeluju dva kandidata, pobjednik bi trebao biti onaj koji dobije veći, a ne najveći glasova, kako je napisano u Zakonu. U usporedbi između dvoje nema superlativa, to je poznato i djeci u osnovnoj školi.
Važnije od toga gramatičkog propusta, nedopustivog u ovakvoj vrsti štiva, jest neusklađenost između Zakona, koji pobliže definira proceduru u drugom krugu, i Ustava, koji uspostavlja opće načelo prema kojem se predsjednik Republike bira većinom svih birača koji su glasovali. Koji je razlog naveo zakonodavca da odredi drugačija pravila igre za prvi i drugi krug predsjedničkih izbora: tj. da u prvom krugu vrijedi načelo "većine svih birača koji su glasovali", a u drugom načelo "najvećeg broja glasova birača koji su glasovali" – ostalo je zasad neodgovoreno. Nejasno je i značenje sintagme "birača koji su glasovali": jesu li to oni koji su pristupili glasovanju, podigli glasački listić i time se evidentirali u birački popis, ili tek oni koji su ubacili ispravno zaokružen listić u glasačku kutiju? Službene stranice DIP-a pružaju podatke iz kojih je vidljivo da ovo nadležno tijelo sve građane koji su pristupili glasovanju smatra "biračima koji su glasovali".
Također, tek će odgovor Ustavnog suda na nečiji eventualni zahtjev za provjeru ustavnosti Zakona o izboru predsjednika dati legalni i službeni odgovor na pitanje – je li Zakon u tom svojem dijelu uopće u skladu s Ustavom. Međutim, iz svojih politikantskih razloga, predsjednik Josipović i predsjednica KG-K takav zahtjev ne žele podnijeti Ustavnom sudu, premda imaju dužnost i pravo da upravo to naprave – ne, rekosmo, u vlastitom, već u javnom interesu.
Tako se pokazalo da je hrvatski pravni sustav nejasan, nedorečen i zbunjujući čak i u njegovu "najcentralnijem" segmentu – u reguliranju postupka izbora predsjednika Republike. Kakav je tek u svojim drugim, "manje važnim" dijelovima, na koje je javna pažnja daleko manje usmjerena, ali koji daleko više utječu na svakodnevni život građana ove zemlje, od organskih zakona do tisuća podzakonskih akata – e, to je tek pravo pitanje.
