Profesor Branko Smerdel jedan je najpoznatijih ustavnih stručnjaka u Hrvatskoj koji je i sudjelovao u njegovoj prvoj izradi 1990. godine. Nakon što je prije nekoliko tjedana postalo jasno da će sindikati uspjeti skupiti dovoljno potpisa na održavanje prvog referenduma u samostalnoj Hrvatskoj, nastala je potpuna konfuzija oko načina njegove provedbe. Vladajući na čelu sa Vladimirom Šeksom ignorirali su činjenicu da je novi Ustav na snazi od 16. lipnja i tvrdili da se referendum mora održati po starim ustavnim uvjetima po kojima bi na njega moralo izaći više od dva milijuna glasača. Iako je Ustav temeljni akt države na koji se svi vole pozivati, još je jednom je postalo jasno da ga se političke elite drže u onoj mjeri i na način kako im to trenutno odgovara. Profesor Smerdel prvi je u Dnevniku HRT-a upozorio da je Ustav iznad zakona i da su dileme oko njegove primjene potpuno lažne.
Tijekom prošlih par tjedana u medijima se širilo jako puno dezinformacija koje su bile rezultat potpune zbunjenosti s nastalom situacijom oko starog i novog Ustava. Da napokon razjasnimo, referendum o Zakonu o radu se može provesti, iako još uvijek nemamo provedbeni zakon koji bi regulirao ustavne promjene?
Apsolutno! Kad se govori o provedbenom zakonu misli se na Zakonu o provedbi Ustava i članku 30., dok je referendum reguliran Zakonom o referendumu iz 1996. , ali s izmjenama iz 2000., kojima su propisani svi mogući uvjeti. Ustav je na snazi, ali se sa stručnog stajališta dogodila nedopustiva greška da nije donesen provedbeni zakon koji bi regulirao prijelazne situacije. Zakon nije donesen jer je glavna svrha ovih ustavnih promjena bila pokazati se Europi i zadovoljiti pregovarače.
HDZ odnosno Vlada zadnjih dana popuštaju, više nije otvoreno pitanje hoće li referenduma biti. U slučaju da je Vlada nastavila bojkotirati proces za koji su ljudi svojim potpisivanjem izborili, bi li Ustavni sud imao prostora za intervenciju i upozorenje vladajućima da se referendum mora održati po novom Ustavu, iako se još uvijek nije promijenio Zakon o referendumu?
Važno je znati da je Ustav propis koji se neposredno primjenjuje. Naravno da postoje neke ustavne odredbe koje se moraju razraditi zakonom, međutim, u ovom slučaju se ne radi o takvoj odredbi. I u članku 128. Ustava i u Zakonu o ustavnom sudu, članak 110., stoji odluka da Ustavni sud izvješćuje Sabor o pojavama od interesa za ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti. Iz toga je sasvim je jasno da Ustavni sud može dati svoje mišljenje po vlastitoj inicijativi ili na zahtjev Sabora. Dakle, nije točno da Sabor nema koga pitati za mišljenje. Primjera radi, upozorili su nedavno Sabor da već deset godina nije izglasan Zakon o uredu predsjednika. Druga je stvar što su se toga sjetili baš kad se predsjednik Josipović posvađao s Vladom i HDZ-om.
S jedne strane se slavi i prikazuje Europi kao veliki uspjeh činjenica da se Ustav neposredno primjenjuje, a kad to isto traže sindikalisti, izmišljaju se sramotne, prastare komunističke teorije kako je Ustav samo niz deklaracija koje se ne mogu neposredno primjenjivati
Promijenio se samo način odlučivanja na referendumu odnosno broj birača koji mu moraju pristupiti da bi bio valjan. Prije nekoliko dana dogodio se još jedan paradoks, svi mediji slavili su potpisivanje ugovora između Srbije i Hrvatske o izručivanju ratnih zločinaca, a da nitko nije bio svjestan da do takvog sporazuma ne bi moglo doći da prije toga nije izmijenjen Ustav.
S jedne strane se slavi i prikazuje Europi kao veliki uspjeh činjenica da se Ustav neposredno primjenjuje, a kad to isto traže sindikalisti, izmišljaju se sramotne, prastare komunističke teorije kako je Ustav samo niz deklaracija koje se ne mogu neposredno primjenjivati. Radi se o političkim igrama i tu je uloga javnosti strahovito važna. Demokracija je uvijek u ogromnom raskoraku od onog što se deklarira kao postignuće i onog što ona stvarno je. To nije razlog da ne znamo kako bi ona trebala izgledati i da ne pazimo na političare. Thomas Jefferson je napisao da trebamo sami sebe vezati lancima i to lancima ustava, jer se nikome ne može vjerovati toliko da mu se preda neograničena vlast, pa ni samom sebi. To je ideja i logika ustavnosti koja kod nas jako teško prolazi.
Do koje mjere političke elite mogu biti neodgovorne, a da to u isto vrijeme ne podrazumijeva nekakvo sankcioniranje? Primjer je, svakako donedavno, inzistiranje Vladimira Šeksa da se referendum održi po starom Ustavu, iako je novi na snazi od 16.lipnja.
Političke elite biti će onoliko neodgovorne koliko god im to javnost dopusti, a pod javnošću mislim na civilno društvo, medije i stručnu javnost. To nije moja izmišljotina, to je citat iz istrage koju je britanski parlament vodio protiv Tonya Blaira zbog laganja o iračkom oružju za masovno uništenje. Jednostavno, u onoj mjeri u kojoj postoji nadzor nad elitama, toliko će one i biti odgovorne. Političari su ljudi s posebnim interesima, koji zapošljavaju pravnike koji su navikli braniti ono u što ne vjeruju ili su sposobni sebe uvjeriti da je ono što brane točno. Ostaje pitanje postoji li kritična javnost koja im to neće dopustiti. Dakle, bitno je postojanje kontra strane, volje za suprotstavljanjem i kritične mase unutar civilnog društva koja neće kupiti spinove lansirane od strane vlasti.
Ove ustavne promjene su najvećim dijelom napravljene u propagandne svrhe. Većim dijelom rezultat su političke trgovine, a tek manji dio je na tragu jačanja ljudskih prava
Događa se politički bizarna situacija, krenulo se u ustavne promjene zbog olakšavanja ulaska u Europsku uniju navodno u cilju pokazivanja prave volje naroda koja neće biti otežana fenomenom tzv. lijenih glasača. Ipak, cijela situacija mogla bi se nazvati naštimavanjem demokratskih procedura?
Odredba članka 141. Ustava iz 1990. godine u kojoj je dosad stajalo da se odluka o udruživanju RH donosi se na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi, nemoguća je odredba. Bila je teška i za ono vrijeme, a danas je nemoguća. U jednom članku, još 2001., sam upozorio da će se takvi uvjeti morati mijenjati, ako se referendum misli uzeti za ozbiljno, bez obzira na neprijateljsko raspoloženje prema referendumu koje vlada u Europi. Referendum je čudna zvjerka, nekad služi ljudskim pravima, a nekad katastrofi. Vidjelo se to primjeru europskog Ustava 2005., Lisabonskog sporazuma 2007. ili pak na primjeru Švicarske i minareta kad je referendumom uspostavljena vjerska nesnošljivost. Sjetimo se da su još 1971. Švicarci na referendumu odbijali dati ženama pravo glasa! Podržavam referendum kao takav, ali on mora biti racionalno organiziran. Zagovarao sam da polovica birača mora izaći, ali da se prije toga srede birački popisi i da se uvede registracija birača po američkom uzoru kako bi se stvorila jedna baza podataka s kojom bi kasnije bilo teško manipulirati.
Iako se mijenjao najvažniji državni dokument, javna rasprava o ustavnim promjenama bila je skoro nepostojeća?
Slažem se. Cijeli pregovori održavani su u tajnosti. Od listopada 2009. do travnja 2010. održano je sedam sastanaka između radnih skupina sastavljenih od oporbe i HDZ-a. Moram naglasiti da je i oporba pristala na tajnost tih sastanaka. Kako sam vanjski član Odbora za ustav, tražio sam da mi se dostave fonogrami sa sastanaka, međutim, nikad ih nisam dobio. Kada sam rekao da nije bilo javne rasprave, dobio sam odgovor da ne razumijem. Čak ni glasnogovornici nisu davali priopćenja nakon sastanaka. Isto tako, započeo sam javnu raspravu s desetak udruga civilnog društva, ali i to se odbacilo, a opravdavalo se raznim tumačenjima poput da tako nešto nije obavezno prema Ustavu i sl. Naravno da je obavezno ako se radi o prenošenju suverenih ovlasti!
Podržavam referendum kao takav, ali on mora biti racionalno organiziran. Zagovarao sam da polovica birača mora izaći, ali da se prije toga srede birački popisi i da se uvede registracija birača po američkom uzoru kako bi se stvorila jedna baza podataka s kojom bi kasnije bilo teško manipulirati
Koje su vaše predikcije, čekaju li nas uskoro nove ustavne promjene?
Ove ustavne promjene su najvećim dijelom napravljene u propagandne svrhe. Većim dijelom rezultat su političke trgovine, a tek manji dio je na tragu jačanja ljudskih prava. Evo primjera, promjenama je ustavno određeno pravo na informacije, pravo javnosti da zna. Međutim, ignoriran je naš zahtjev da se uspostavi ombudsman za informacije. Isto tako, nepromišljeno i u zadnji tren u Ustav su uneseni branitelji i to iz jednostavnog razloga što se Ustav koristi za potrebe dnevne politike. Tim povodom došlo je do apsurdne rasprave u Saboru jesu li branitelji ili narod obranili Hrvatsku, s tim da iskrivljeni pojam "branitelja" znači braniteljske udruge. Istovremeno se ide na ograničavanje njihovih prava i onda im se daje satisfakcija u obliku spominjanja u Ustavu, kao da će to išta značiti pravim ratnim veteranima.
Kako komentirate izjave da narod ne razumije što je potpisao, odakle taj strah od "narodnog" mišljenja?
Referendumska pitanja treba znati pročitati. Jasno je da je ovaj referendum-referendum protiv vlasti koja laže i blefira. Pametna vlast bi to trebala znati iščitati, a ne kao ministar Popijač reći ljudima da ne razumiju što potpisuju. Ljudi jako dobro razumiju. Zbog ovako nemoguće propisanih uvjeta, samo potpisivanje je izjašnjavanje. Na koncu, referendum se uopće ne bi trebao ni održati. Svojedobno je rečeno da je referendum najskuplje ispitivanje javnog mišljenja. Svi oni koji su potpisali peticiju su rekli svoje, a sa promijenjenim uvjetima izlaska na referendum, odluka je ionako već donesena. Bez obzira koliko ljudi izađe, većina će ih zaokružiti da su protiv izmjene Zakona o radu. Što bi to vlasti uopće trebalo? Naravno da vlast ne smije govoriti da nema novaca za demokraciju, to je opravdanje za diktaturu. Ako Vlada nema novaca za provođenje demokracije, trebala bi dati ostavku i izaći na izbore.
Svodi li se onda hrvatska demokracija samo na politički ritual koji ima svoju manifestaciju svake četiri godine na izborima?
Na žalost, suprotno mojim očekivanjima, glavno dostignuće hrvatske demokracije je da smo sposobni smijeniti vlast mirnim putem. Međutim, i to je velika stvar. Godine 1990. kad je bila prva mirna smjena sudjelovao sam u pisanju zakona i najviše smo se bojali južnoameričkog scenarija odnosno nepriznavanja izbornog rezultata. Nakon što je sve odrađeno mirno, u tadašnjoj ljevičarskoj štampi bilo je kuknjave kako je moguće da je Račan predao vlast bez ispaljenog metka. Kada je koalicija preuzela vlast 2000., desničarska štampa je dugo kukala kako je moguće da se tako nešto dogodilo bez ispaljenog metka. Tek 2003. postalo je jasno da se vlast predaje bez ispaljivanja metaka. Akademik Eugen Pusić još se 1987. usudio predložiti da treba početi razmišljati o uvođenju višestranačkog sustava, što je tada bilo opasno po život, ili bar po zaposlenje. Višestranačje je trebalo značiti uvođenje konkurencije među strankama, kadrovsku politiku po merit sistemum, a ne po "rodijacima", itd. Ništa od tih predviđanja se nije ostvarilo ili se nije ostvarilo u onoj mjeri u kojoj se očekivalo. Sad smo u situaciji da imamo stranke kojima vladaju lideri koji sve kontroliraju, a istovremeno se događa tendencija stvaranja dvostranačkog sistema, u situaciji deideologizirane politike u kojoj nema bitne razlike među strankama. Postoje rituali pritajenih interesnih koalicija, mijenjanje ideoloških pozicija je postalo lakše nego ikad. Ipak, demokratski rituali su bolji od diktatorskih rituala kojima se slavi veliki vođa.
Ali demokratski rituali su samo druga vrsta neslobode?
Kad ste već spomenuli slobodu, moram naglasiti da se jedna stvar ne razumije. Sva prava koja jamči Ustav i međunarodni dokumenti su ograničena i moraju biti uređena kako bi se ta ista prava mogla zajamčiti svima te kako bi se zajamčili interesi zajednice i njezine temeljne vrijednosti. Prava mogu doći u suprotnost u jednoj te istoj osobi i to je prva lekcija koju objašnjavam svojim studentima. Država je organizacija nasilja koju hoćemo natjerati da postupa u interesu zajednice, zato i postoji određenje načela proporcionalnosti koje smo stavili u Ustav 2000., ali se to načelo i dalje ne razumije.
Ustav može biti uporište i oruđe brojnih i siromašnih protiv malobrojnih i moćnih, naroda protiv vlasti
Vidjelo se to u slučaju Varšavske kad je policija po nalogu komunalnih redara poslala svojih trideset najelitnijih policajaca na ljude koji su držali prijavljeni javni skup. Predsjednik Josipović upozorio je tada da Ustav određuje svako ograničavanje ljudskog prava i da to ograničenje mora biti po zakonu i proporcionalno potrebi u svakom pojedinom slučaju. Predsjednik je tada upozorio da intervencija nije imala opravdanje u proporcionalnosti i kao što vidite policija nije drugi put u Varšavsku slala interventne policajce. Širenje svijesti i razumijevanje da moramo živjeti po zakonu je jako bitno.
Gdje je onda izlaz iz ovakve situacije?
Kao profesor ustavnog prava jedini izlaz vidim u inzistiranju na ustavu i ustavnosti. Ustav može biti uporište i oruđe brojnih i siromašnih protiv malobrojnih i moćnih, naroda protiv vlasti. Možda sam pristran, ali očekivao sam da će to puno prije biti prihvaćeno. Kada je u prosincu 1990. prihvaćen Ustav, nazivan je "svjetovnom B?iblijom" i to je izraz koji mi se sviđa. Neki veliki američki autori pisali su o constitutional faith, jer stvarni ustav i je utemeljen na vjeri u institucije, vjeri u pravo i pravdu.
Zanimljivo je da ni vlast ni oporba nisu bile zainteresirane za uvođenje sukoba interesa u Ustav.
Kad je trebalo donijeti Zakon o sukobu interesa, još devedesetih godina, saborske rasprave su se razvlačile bez kraja i konca i nisam mogao vjerovati koliko se ljudi prave da ne razumiju što je to sukob interesa. Danas imamo problema s nepotizmom na svakom koraku i sve je to povezano sa sukobom interesa koji bi se trebao regulirati Ustavom, tako da se odnosi i na državne službenike i ministre. Sve bi to trebalo regulirati pojedinim zakonima iz pojedinih područja i različitim etičkim kodeksima, ali puno stvari koje smo predlagali nisu jednostavno prošle.
Kad je trebalo donijeti Zakon o sukobu interesa, još devedesetih godina, saborske rasprave su se razvlačile bez kraja i konca i nisam mogao vjerovati koliko se ljudi prave da ne razumiju što je to sukob interesa
Posljednjih dana priča se da neće biti potrebe za referendumom jer Vlada neće ići u izmjenu ZOR-a. Što onda sa tih 800 tisuća potpisa kojima su ljudi iskazali ogromno nezadovoljstvo?
Jako bi se zamislio na Vladinom mjestu jer se akumulirala ogromna količina nezadovoljstva na koje je jako loše donositi takve promjene kao što su promjene trajanja kolektivnih ugovora. Svojedobno su američki autori pisali o "geniju demokracije", što bi značilo da narod, ipak, uvijek pametno odluči. U svakom slučaju to je bolje od izlaska na ulice i nasilja. Cijela politička elita, ne samo Vlada, trebala bi ovo potpisivanje za referendum uzeti kao jako ozbiljno upozorenje. Čuvari javnog mišljenja su ti koji moraju demokraciju gurati naprijed. Činjenica je da su alternativa i posebno civilno društvo kod nas još uvijek slabi jer se sastoje od organizacija koje su ovisne o državnom proračunu i koje zbog toga nisu sposobne vršiti pritisak na Vladu. Isto tako, mediji kao ključni čuvari demokracije, su bili slobodniji u Tuđmanovo vrijeme. Skoro svi glavni komentatori su otpušteni, a novinari su istrenirani da pišu ono što im se kaže. Kad nema socijalnog pritiska, Vlada može raditi što hoće.
