Marijan Crtalić je do sada najčešće izlagao sebe. Najpoznatiji po provokativnim video radovima i performansima, vlastiti identitet je opsesivno ispitivao u različitim stanjima i kontekstima, spajajući privatne halucinacije i šire društvene paranoje, a istovremeno koristeći sve raspoložive vizualne medije. Od izlaganja ostataka vlastitog tijela do ispitivanja njegovih granica davljenjem/ronjenjem, preko konstrukta koji oblikuju identitet - obitelji, crkve, psihijatrije, društvenog života/clubbinga - pa sve do urbanih mitologija grada i prijatelja i na kraju položaja umjetnika - kao šamana i rock stara. U "Mojih 5 minuta špice" je konačno postao zvijezda: prošetao se po špici (Cvjetno), okružen obožavateljima, fotografima i novinarima, simulirajući sebe u imaginarnom svijetu društvenog priznanja i slave suvremenih umjetnika. Nakon djelomičnog zanemarivanja od art establishmenta zbog osebujne trash poetike, prošle godine je - za kako sam kaže svoj najzreliji rad - "Nevidljivi Sisak-Fenomen Željezara" dobio nagradu T-HT-MSU. Prikaz Željezare Sisak u izložbi i dokumentarcu neodoljivo nas je podsjetio na socijalistički Googleplex. S Crtalićem smo razgovarali u jedno depresivno nedeljno poslijepodne, sjedeći na uništenom spomeniku Edvardu Kardelju u sisačkom naselju Željezara, vjerojatno najzagađenijem kvartu u čitavoj Hrvatskoj.
Što je za tebe Željezara Sisak? Na što prvo pomisliš?
Rad Nevidljivi Sisak - Fenomen Željezara dio je višegodišnjeg istraživačkog projekta pod nazivom Nevidljivi Sisak. Što je do sada izloženo?
Poziciju i smjer djelovanja umjetnika i umjetnosti ne mogu odvojiti od činjenice da se novomedijskim sažimanjem planete na lako dostupne informacije o bilo čemu, zapravo iznijela neosporiva istina da je cijeli svijet u... banani
U sklopu projekta nastale su 3 izložbe: Nevidljivi Sisak o cjelokupnoj sisačkoj spomeničkoj baštini , Podvodni grad (ribe, bombe i kulturna baština) o podvodnim arheološkim lokalitetima u Kupi u centru Siska, Fenomen željezara o likovnoj koloniji u Željezari Sisak, film Industrijski raj pridodan Fenomenu Željezara te performance Umjetnik u udruženom radu u kojem sam čitao tekstove organizatora kolonije, umjetnika i radnika uz popratni foto slide-show i muziku s Bijelog albuma Beatlesa. Moram se pohvaliti da sam potaknuo medije da pišu o bombama u Kupi i time potaknuo policiju da ih skoro sve povadi. Uspio sam potaknuti i sisački muzej da popiše i izmjeri željezarske skulpture, a konzervatorski zavod da ih uvrsti u popis kulturne baštine te da na osnovu toga traže novce za njihovu obnovu. Projekt se i dalje razvija...
Rad se bavi istraživanjem i dokumentiranjem nekadašnje uspješne tvornice i života njenih radnika. Što si istraživanjem saznao novo, što Željezaru Sisak razlikuje od drugih jugoslavenskih uspješnih tvrtki koje je zatekla ista sudbina?
Nagledao sam se gomile loših radova i akcija koje, zbog dezorijentacije i neznanja njihovih protagonista, zapravo proizvode kontraproduktivan učinak i idu na ruku korporacijskim maherima za medijsko zaluđivanje "stada"
Dakle, pošto je Željezara bio vrlo kompleksan i raznolik kombinat, fokusirao sam se na ono što kao umjetnik poprilično kužim, a to su likovne kolonije u Željezari Sisak, koje su trajale od 1971. do 1990. godine i podosta su specifična pojava, a naročito je zanimljiv i poseban cjelokupan Željezarin udio u kulturnoj produkciji tadašnje SFRJ. Još zanimljivije je fokusiranje nekadašnje Željezare na stambeno, zdravstveno, obrazovno i kulturno zbrinjavanje radnika i njihovih obitelji. Naravno, za razumijevanje konteksta nastajanja art kolonija morao sam se malo pozabaviti tadašnjim društveno političkim sistemom i njegovim funkcioniranjem u Željezari, a pogotovo primjenom cijele samoupravno socijalističke priče u organiziranju likovnih kolonija.. Naravno da sam vidio, čuo, doživio i saznao nevjerojatne stvari... Novo mi je bilo skoro sve, a pogotovo Siščanima koji žive u srcu tog prostora i pripadajuće mu priče, a nemaju pojma o čemu se radi. Naravno, za to je odgovorna vladajuća garnitura koja trpa pod tepih cijelu problematiku, zato jer će se kad-tad potezati pitanje tko i kako je provodio privatizacijsko pretvorbene muljaže koje su dovele do propadanja cijelog grada i njegove kulturne baštine.
Kako je teklo istraživanje, koga si sve uključio, s kim razgovarao, gdje si sve pronalazio građu?
Istraživanje je teklo romantično i patetično- revolucionarski! Dakle, mjeseci i mjeseci jahanja na pony biciklu kroz kilometre prostora, bilo zima ili ljeto ili između... Proučavao sam razne arhivske materijale, pričao s protagonistima koji su sudjelovali u organizaciji kolonija, te s velikim brojem ljudi (ne)izravno uključenih u željezarsku priču. Snimajući film, fotografirajući te smišljajući izložbeni koncept, pričao sam sa slučajnim prolaznicima, proučavao teren (naselje, industrijski pogoni, cijeli grad itd.)
U dokumentarcu nema ideološke propagande, pretpostavljenih pozicija, i zapravo uopće nema politike. Koliko teško je prikazati jaku političku temu, a pritom izbjeći pamfletizam?
Moj politički i umjetnički stav je najvidljiviji u samom izboru teme i mjesta snimanja. Tamošnji prizori su toliko sugestivni i jaki da ih je suvišno verbalno komentirati. Sve je svima jasno kad vide kako taj prostor i objekti izgledaju, a naročito su izražajna lica ljudi koji tamo žive i prepričavaju svoja sjećanja o radu u Željezari. Ostalo se nameće samo, kao što je i svakom gledatelju omogućeno da na osnovu gledanog i slušanog sam donese stav.
Kako je ragirala publika - obzirom da je film i cijela izložba prikazivana u potpuno različitim kontekstima, gledali su je penzioneri u Željezari, umjetnici u Miroslavu Kraljeviću, studenti u MSU?
U svojim radovima prošao si različite faze - od vlastitog tijela i identiteta, životne svakodnevice, položaja umjetnika - kao i potpuno različite forme - od slikarstva, videa, performansa - sve do ovog zadnjeg aktivističkog rada u formi izložbe i dokumentarnog filma. Gdje je danas umjetnik najprotrebniji, a gdje najvidljiviji?
Jebeš aktiviste koji, primjerice, Severinu navode kao jedan od nasvjetlijih primjera lokalne borbe za ravnopravnost među spolovima!
Osobno, poziciju i smjer djelovanja umjetnika i umjetnosti ne mogu odvojiti od činjenice da se novomedijskim sažimanjem planete na lako dostupne informacije o bilo čemu, zapravo iznijela neosporiva istina da je cijeli svijet u... banani. Kao čovjeka bi me pekla savjest da ne pokušam napraviti nešto po pitanju promjene takvog stanja stvari, kao što bi me pekla savjest da se kao umjetnik bavim elitističkim propitivanjem estetike radi nje same, a naročito bi me smetalo da, ako već postanem socijalno i aktivistički angažiran, odaberem polje djelovanja o kojemu nemam pojma. Loš odabir polja djelovanja je boljka mnogih lokalnih aktivista. Nagledao sam se gomile loših radova i akcija koje, zbog dezorijentacije i neznanja njihovih protagonista o nekim elementarnim metodama i tehnikama prijenosa informacija, zapravo proizvode kontraproduktivan učinak i idu na ruku korporacijskim maherima za medijsko zaluđivanje "stada". Jebeš aktiviste koji, primjerice, Severinu navode kao jedan od nasvjetlijih primjera lokalne borbe za ravnopravnost među spolovima! A da ne pričam koliko sam se naspavao gledajući očajno loše i dosadne filmove o osjetljivim društvenim problematikama... Rezultat je navedenog diletantizma da imamo rekordan broj socijalno nabrijanih udruga, od kojih su, dobar dio njih, zapravo servisi za pranje love od dodijeljenih im potpora. Uglavnom, šminka i pozeraj! Eto, trudim se ne biti takav, ali nikad se ne zna...
Godine 2005. si radio trance party u prostoru Mochvare s radom - Hang the VJ i bio si involviran u različite projekte trudeći se - između ostalog - izmiješati publiku koja se inače ne bi srela, onu artističku i rejversku. Prošle godine si prošetao centrom grada glumeći zvijezdu u "Mojih 5 minuta špice". Što miliš o prostoru događanja umjetničkog, a što o izlasku umjetnosti iz "strogo kontroliranih" art krugova?
Prije nekoliko godina smo razgovarali o položaju suvremenog umjetnika u Hrvatskoj. Tada si rekao - "Kustosima su umjetnici topovsko meso"
Da razbijemo misteriju, od nagrade, uz trenutno traženje nekakvog sigurnog posla, teško da ću izgurati godinu dana pokrivanja egzistencijalnog hladnog pogona. O produkciji arta da i ne govorim. Navedeno mišljenje o kustoskom vođenju igre i dalje zastupam, jedino što mi je sad malo lakše ne prihvaćati sve ono što moram u slučaju dok nemam love, a i lovom i priznanjem se automatski kupuje i ugled te veće poštovanje i pristojnost u pregovorima na relacijama: institucije- kustosi-umjetnici. Djelomično je i moje, kao i trubljenje nekih mojih kolega o toj problematici djelovalo na nešto veću osvještenost umjetnika u postavljanju spram institucija i kustosa, ali i obrnuto. Sada je veći problem pravdanje države za katastrofalno gospodarsko stanje recesijom, a naročito je kultura dobrodošla za recesijsko iživljavanje i rezanje troškova za art produkciju.
