U 20. stoljeću Južnoafrička Republika imala je jedan od najžešćih političkih i građanskih sukoba. Gotovo pedesetogodišnja politika apartheida, rezolutne podjele bjelačkog, crnačkog, obojenog i ostalog stanovništva, rasne segregacije legalno utemeljene izborima 1948. institucionalizirala je politiku nasilja, rasizma i sveobuhvatne bjelačke dominacije. Sve do izbora kojima je politika nasilnog koloniziranja i rasne diskriminacije 1994. godine promijenjena, Južna Afrika je prakticirala politike getoizacije i razdvajanja crnih, bijelih i obojenih u obrazovnom, zdravstvenom, vojnom, kulturnom i opće-društvenom sustavu tzv. Bijele Južne Afrike. Politika apartheida smjestila je 75 posto stanovništva odnosno 25 milijuna crnačke populacije na 13 posto teritorija tzv. homelands, enklavama sličnima indijanskim rezervatima. Apartheid nije bio samo politika vlade, apartheid je bio način života, dio svakodnevne dinamike. Istina i pomirenje Otpor prema apartheidu bio je intenzivno prisutan, što je potaknulo vlasti da se broj zatvaranih, mučenih i nestalih poveća i da se uguši svaka kritika vladajuće politike, poput poznatog krvoprolića u Sharpevilleu (69 ubijenih pucnjavom u leđa, 186 ranjenih). Afrički nacionalni kongres pružio je prvi nenasilni otpor kroz Kampanju neposlušnosti još 1952. Nanovo sedamdesetih godina nastavlja se s pružanjem nenasilnog otpora kroz Pokret crne svijesti koje je vodio Nelson Mandela.
Polovinom devedesetih godina, u Južnoafričkoj Republici, osnovana je Komisija za istinu i pomirenje, s idejom poticanja konstruktivnog odnosa prema prošlosti izmedu svakog pojedinca i njegova okružja. Stvorit ćemo društvo u kojem se svi građani Južnoafričke Republike, kako crnci tako i bijelci, mogu pronaći, bez straha u njihovim srcima da će im biti oduzeto njihovo urođeno pravo, dostojanstvo čovjeka – dakle, napravit ćemo naciju koja će živjeti u miru sa samom sobom i u miru s drugima, rekao je 1994. novoizabrani predsjednik Nelson Mandela naglašavajući kako Južnoafrička Republika ima specifičan odnos prema prošlosti. Ideja Komisije je bila, u roku od dvije godine, 1996.-1998., organizirati javna saslušanja žrtava i počinitelja zločina te narodima Južnoafričke Republike pokazati istinu, činjenice o sukobima, uzroke nasilja. Komisija je djelovala svakodnevno pune dvije godine pod vodstvom biskupa Desmonda Tutua pod motom to forgive, not to forget. Komisija je djelovala u Cape Townu. Zanimljivo je kako je došlo uopće do ideje Komisije. Zašto Južnoafrička Republika primjerice nije slijedila obrazac Nürnberških suđenja? Je li doista moguće da je postojao konsenzus naroda i vlasti da tešku krvavu povijest iscijele govorom i slušanjem? Vlasti pod vodstvom Nelsona Mandele zajedno sa religijskim zajednicama i crkvama složili su se oko govora istine, slušanja istine, pomilovanja priznatih zločina, rehabilitacije žrtava zločina i preporuka zaštite vladavine prava u budućem životu nasljednika južnoafričke zemlje i kulture. Iscjeljenje i pomirenje bili su generator promjena u pojedincima samima i u odnosu s njihovom okolinom. Princip otvorenosti Poput nekih drugih komisija, južnoafrička komisija imala je formu sudskog procesa, premda ne s naglaskom na kažnjavanje, nego na istinu i pomirenje. Funkcionirala je po principu otvorenosti za sve koji su htjeli doći govoriti i slušati koliko god je vremena za to bilo potrebno. Tijekom dvogodišnjeg rada Komisije, dan za danom, održavana su javna saslušanja žrtava zločina i počinitelja zločina. Bremenit proces kazivanja i slušanja uključio je i osobe odgovorne za segregacijske politike, naredbodavce zločina, pobunjene civile, građanski otpor, žrtve silovanja, mučenja, sakaćenja. Mislilo se, ukoliko se oslobodi mržnja, zazir, jal, ljutnja, gorčina, otvorenim procesom kazivanja i slušanja, stvorit će se ključni trenutak (samo)identifikacije i refleksije na sve one čija prisutnost stvara okolinu pojedinca – da se apartheid nikada više ne smije ponoviti i da je nužno izgraditi slobodu za sve narode Južnoafričke Republike. Kazivanje svakog zločina, bilo iz usta žrtve, bilo iz usta počinitelja ili promatrača, bilo je jednako nužno za razvoj nekog novog sustava, nekog novog života, nekih novih vrijednosti. Zato je značajan broj počinjenih zločina i kršenja ljudskih prava pomilovan, brojnim žrtvama ponuđena je materijalna odšteta i psiho-socijalna rehabilitacija. Paralelno, Komisija je istraživala kršenja ljudskih prava od 1960. do 1994. te je na temelju toga i saslušanja dodijelila 849 amnestija od ukupnih 7112 zahtjeva za amnestiranjem zločina. Ukupno je 20 000 žrtava saslušano tijekom rada Komisije. Komisija za istinu i pomirenje u Južnoafričkoj Republici jedini je primjer tijela koje je suočavanje sa sukobom i njegovim posljedicama smatralo temeljem za iscjeljenje i pomirenje. Posljednjih nekoliko godina ona služi kao primjer brojnim zemljema u osnivanju takvih tijela poput Perua, ili danas, za nas iznimno značajne, Komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u državama bivše Jugoslavije. Istina u prijevodu Zagrebačka publika je prije dvadesetak dana mogla vidjeti impresivnu predstavu južnoafričke skupine glumaca pod nazivom Istina u prijevodu redatelja Michaela Lessaca. Radnja prikazuje svakodnevni rad prevoditelja za Južnoafričku komisiju tijekom javnih saslušanja i naglašava slušanje kao snažan instrument suočavanja s poviješću, posljedicama sukoba i izgradnju koraka za buduće naslijeđe bez nasilja. Lessac kaže kako je njegova ideja bila napraviti priču o Komisiji i slušanju te odgovoriti na pitanje zašto ljudi slušaju i što ih ne tjera na bježanje. Dodaje kako je inače ljudima teško slušati jedni druge i zato je napravio priču o prevoditeljima koji su sigurno ti koji slušaju i koji su slušali razne priče, iskustva, traume, svjedočenja, kazivanja tijekom dvije godine. A pored toga, kaže redatelj, radilo se o prevoditeljima koji su sve to slušali, ali nisu se smjeli identificirati sa žrtvama ili emotivno uključivati. Lessac nam kaže da je južnoafrička komisija posebna jer: Nitko nikada u svijetu nije napravio ništa slično. Nema mjesta u cijelome svijetu koje je objavilo svome narodu istinu i činjenice, nema takve zemlje koja je dvije i pol godine svaki dan putem televizije i radija govorila što se dogodilo unazad pedesetak godina. Nema takve zemlje koja je istinski dopustila žrtvama da kažu istinu. Ima mjesta poput Haaga koja će kazniti dva-tri glavešine, ali nikada ta mjesta, ti ljudi, neće shvatiti što se i zašto dogodilo. Južna Afrika nije dozvolila da se to dogodi, rekao je redatelj Istne u prijevodu, u razgovoru za H-alter.
Lessack se pita kako je Južnoafrička Republika uspjela proizvesti takvu formu. Jednostavan bi odgovor bio, tvrdi on, da su isključivo ljudi poput Nelsona Mandele i Desmonda Tutua zaslužni za Komisiju. To naprosto nije potpuna istina. Dio istine je da su dvije sukobljene strane pregovarale prije njezine uspostave, i da su težile stvaranju kompromisa. Ima tu i praktičnih razloga. Imali su devedeset posto nenaoružanog crnačkog stanovništva i deset posto imućnog i naoružanog bjelačkog stanovništva. Da su se i dalje sukobljavali, izbrisali bi jedni druge sa lica zemlje. Nakon toliko dugo vremena ljudi su bili dovoljno pametni da shvate, da ako zavrte još jednu rundu, svi će nestati. Odluku su donijeli sami ljudi, i to iz dva razloga: prije svega, ljudi Južne Afrike, poštuju svoje pretke bez da od njih čine heroje, a pored toga jako im je stalo do svojih unuka i nasljednika. Drugdje u svijetu ljude nije briga za svoju unučad, ne razmišljaju kakav zrak će disati i kakvu vodu će piti. Neki žele da im unuci postanu ubojice, a mislim da to nikako nije želja naroda u Južnoj Africi.
Drugi način
Quanich Adams, jedna od glumica u predstavi, kaže nam kako je za nju i za ostale ljude u zemlji bilo važno imati informacije: Trebali smo informacije, iskrenost i transparentnost. Ljudima je trebala prilika za kazati i čuti sve te priče. Sada znam što se dogodilo. Ne mogu se praviti da se nije dogodilo. I ne mogu biti nasilna prema drugima. Komisija je zasutavila moju zemlju da uđe u još gori sukob i da se kupa u ljudskoj krvi. Adams kaže da je Južnoafrička Republika izabrala neki drugi način, tranzicijsku i restorativnu pravdu: Rekli smo da nećemo postupiti poput drugih zemalja, pomesti sukob pod tepih i praviti se da je sve gotovo i da nas se više ne tiče, a osvećivati se kako i gdje stignemo. Komisija je kod nas načinila točku i rekla - dosta je bilo, sada možemo pogledati našu prošlost i krenuti prema budućnosti.
Adams je mlada obojena djevojka muslimanskog porijekla, obrazovana u samostanskim katoličkim školama. U predstavi igra svoju stvarnu životnu priču u kojoj baka bjelkinja tijekom apartheida počinje mrziti svoju obojenu djecu, a djed radi za vladu koja provodi politiku apartheida. Za nju je komisija bila nevjerojatno važno iskustvo osobnog rasta i pomirenja sebe i svog nasljeđa. Imala sam djeda koji je radio za apartheidsku vladu, to je bilo iznimno teško. Pred našom kućom je često stajao policijac koji nas je štitio od naših susjeda. Ta nacionalistička ideologija bila je za mene preteška i godinama sam lagala o sebi i svom identitetu. Sada sam riješila taj problem, ne mrzim više svoga djeda i ne osjećam svojom odgovornošću potrebu da se ispričam zbog onoga što je on izabrao. Ja pripadam nekoj drugoj obitelji, onoj koja će ovu priču ostaviti živućom. Ne treba mi oružje da se borim, ja se borim riječima i to je ono što mi je ova predstava dala, a Komisija omogućila.
Prihvatiti apartheid!?
Komisija za istinu i pomirenje u Južnoafričkoj Republici utjecala je i na obrazovnu politiku za mlade. Nakon djelovanja Komisije, u nastavni curriculum uključen je sadržaj o apartheidu i Komisiji, čime se željelo osigurati da se nikada ne zaboravi kakva se ozbiljna ljudska sramota dogodila u zemlji Južne Afrike. Adams kaže da djeca nemaju sjećanje na apartheid i da im je to posve nova spoznaja kada gledaju predstavu ili čitaju udžbenik: Smatram važnim to što su u obrazovni sustav uključeni svi i što svi imaju priliku učiti. Apartheid je dio gradiva, djeca uče o Komisiji za istinu i pomirenje, o procesu saslušanja, o povijesti koju su gradili odrasli i njihova svjedočenja. Pričamo naravno o razlici istine i činjenica. Činjenica je da se apartheid dogodio, ali za bijelog Afrikaanera istina je da se borio za svoju zemlju. I to ima mjesto u našoj povijesti. I kada pjevamo našu nacionalnu himnu u njoj se nalazi dio stare afrikaanerske himne ubojica, ali taj dio je tamo i u 2008. jer je i to dio naše povijesti. Naravno, mnogo toga je bolno. Zato ne govorim hvala apartheidu, ali kažem 'da' apartheidu, jer se dogodio, dio je nas.
Raprave o Komisiji i njenim rezultatima i danas se vode. Postoji vrlo raširen stav da je Komisija polučila uspješne rezultate, prezentirala dotada nerazvijen model javnih saslušanja i amnestiranja zločina. Ipak, Komisija nije obuhvatila sve zločine; oni koji nisu prijavili svoje zločine nisu sudski gonjeni niti su imali mogućnost pomilovanja. Više od deset godina nakon prestanka rada Komisije, Južnoafrička Republika danas i dalje funkcionira podijeljeno, u bjelačkim i crnačkim kvartovima. Povjerenje među ljudima još treba graditi. Na ekonomskom planu bijelci još uvijek dominiraju na pozicijama moći, a crnačka populacija još uvijek kaska u razvoju. Naslijeđe ratnog konflikta i danas ostavlja vrlo vidljive tragove nejednakih sloboda, mogućnosti i razvoja među narodima Južne Afrike.