Ovotjedni neredi u Grčkoj samo su potvrdili da je ta mediteranska zemlja jedna od najnemirnijih članica Europske unije pri čemu su posljednjih desetljeća posebno česti sukobi mladih i policije. Neredi koji su izbili nakon ubojstva 15-godišnjeg Alexandrosa Grigoropoulosa najžešći su od studentskog prosvjeda 1973. godine protiv tadašnje vojne hunte. I dok se za sadašnje prosvjede i nerede u Grčkoj navodi da ugrožavaju demokraciju, onodobni su prosvjedi ugrožavali vojnu diktaturu. Vojna hunta bila je u Grčkoj na vlasti od 1967. godine i u njeno doba u Grčkoj su bile raspuštene političke stranke. Mnogi političari, ali i obični građani su zatvarana i mučeni zbog svog svjetonazora. Godine 1973. vojna je hunta predvođena pukovnikom Georgiosom Papadopoulosom pokazala prve znake popuštanja što je značilo da je odlučila pustiti na slobodu političke zatvorenike i oslabiti cenzuru, a najavila je i novi ustav i izbore. Za onodobne je prosvjede važna i činjenica da je hunta otpočetka kontrolirala studentske organizacije, zabranila studentske izbore na sveučilištima i postavljala neizabrane studente u sam vrhu nacionalne studentske unije. Upravo su studenti pokrenuli prvu masovniju akciju protiv hunte u veljači 1973. godine. Tada su studenti atenskog pravnog fakulteta organizirali štrajk, zauzeli fakultet, ali policija je štrajk brutalno razbila. Taj se događaj danas smatra uvodom u mnogo veća i žešća zbivanja na politehničkom fakultetu u studenome.
Studenti Politehnike 14. studenoga započeli su štrajk, prosvjedovali protiv vojne hunte, zabarikadirali se na fakultetu, a kako su bili vični tehnici konstruirali su radio stanicu. Ubrzo su im se u prosvjedu priključile tisuće građana. Tri dana kasnije, 17. studenoga vojna je hunta u ranim jutarnjim satima poslala tenk (francuski AMX 30) da probije barikade, a vojska je ugušila prosvjed. Prema istrazi provedenoj nakon pada hunte 1974. godine za vrijeme studenačkog bunta ubijene su 24 osobe, sve izvan samog kampusa atenske politehnike, a stotine građana je ozlijeđeno. Ta su zbivanja i danas predmet diskusije u grčkom društvu. Naime, ona se ne tumače samo kao najslavniji akt grčkog otpora diktaturi nego i kao povod pukovniku Taxiarhosu Ioannidesu (koji je nakon događaja preuzeo vlast zbacivši Papadopoulosa i Spirosa Markezinisa) da zaustavi polagane liberalizacijske procese i odgodi ih do pada hunte u srpnju sljedeće godine zbog pokušaja državnog udara protiv ciparskog predsjednika nadbiskupa Makariosa III.
Naslijeđe je zbivanja koja su kulminirala 17. studenoga 1973. godine dvojako. On je u Grčkoj školski praznik i škole i sveučilišta toga su dana zatvoreni. Istodobno, najpoznatija grčka teroristička organizacija, radikalno ljevičarska, nazvala se 17. studeni. Ta je grupa do 2002. godine kada je razbijena, a njeni čelnici osuđeni, izvela više od stotinu terorističkih napada u kojima su ubijene 23 osobe. Nakon pada hunte u Grčkoj je ponovo uspostavljena demokracija, a država je samo sedam godina kasnije primljena u tadašnju Europsku ekonomsku zajednicu. I danas se smatra da je to bio presedan jer je primljena država koja je za to bila politički nepripravna, s nedostatnim demokratskim standardima, a njeno primanje bilo je vođeno isključivo političkim motivima. Jedno od obilježja grčkog društva je neuobičajena policijska brutalnost, barem za europske standarde, ali i temperamentni, burni, često i nasilni prosvjedi. Jedan od takvih prosvjeda zbio se točno na 12. obljetnicu prosvjeda iz studenoga 1973. godine kada su se mladi sukobili s policijom pri čemu je poginuo također 15-godišnji mladić. Deset godina kasnije, uoči obilježavanja obljetnice 17. studenoga također su izbili neredi. Ponekad nemiri i neredi izbijaju i iz za prosvjednike folklornih, običajnih razloga. Primjerice, posjet američkog predsjednika (bilo kojeg) uvijek je dobar razlog za prosvjed, a prije devet godina za vrijeme posjeta predsjednika Billa Clintona situacija se otela kontroli i sukobili su se mladi i policija. Prije pet godina, u lipnju 2003. godine, sastanak na vrhu Europske unije održavao se pored Soluna, a taj je sastanak na vrhu poslužio kao dobar povod za nemire koji su izbili u samom Solunu.
Obilježje je i političkog života Grčke ne samo praktično dvostranačje pri čemu se na vlasti izmjenjuju ljevičarski PASOK i desničarska Nova Demokracija nego i vladanje dva moćna obiteljska politička klana. PASOK-om dominira obitelj Papandreou i to već treću generaciju. Utemeljitelj te političke dinastije Georgios Papandreou bio je u tri navrata predsjednik vlade, njegov sin Andreas Papandreou bio je predsjednik vlade u dva navrata a ukupno je na tom položaju bio 11 godina. Njegov unuk, također Georgios Papandreou predsjednik je PASOK-a i vođa opozicije. Novom demokracijom dominira obitelj Karamanlis. Konstantinos Karamanlis političar je koji je uvelike obilježio 20. stoljeće i u šest desetljeća karijere 14 je godina bio premijer, a deset predsjednik. Njegov nećak Kostas Karamanlis je trenutačni predsjednik vlade. I upravo je njegova sve nepopularnija vlada i sve lošija ekonomska situacija uzrok ovotjednih nereda u Grčkoj. Smrt nesretnog Grigoropoulosa tek je povod.
• 1973. Studenti Politehnike 14. studenoga započeli su štrajk i prosvjed protiv hunte, a tri dana kasnije, 17. studenoga vojna je hunta u napad poslala tenk • 1985. Točno na 12. obljetnicu prosvjeda iz studenoga u sukobu s policijom poginuo je također 15-godišnji mladić • 1995. Deset godina kasnije uoči obilježavanja obljetnice 17. studenoga izbili su neredi • 1999. Prije devet godina za posjeta predsjednika Billa Clintona bilo je također vruče na ulicama • 2003. U lipnju sastanak na vrhu Europske unije održavao se pored Soluna, a taj je sastanak na vrhu poslužio kao dobar povod za nemire koji su izbili u samom Solunu.