Kako je to zapisala Dunja Rihtman Auguštin, imena ulica konkretizacija su povijesti i mjesta gdje se strukture vlasti susreću s praksom svakodnevnoga života. Utoliko njihova važnost nadilazi utilitarno kao nužnih i praktičnih markatora prostora, već one i na simboličnoj i stvarnoj razini, osim bilježenja memorije grada, odražavaju i politički trenutak i kolektivne vrijednosti. One u tome smislu imaju i važnu ulogu u procesima suočavanja s prošlošću.
Zagrebačkoj Gradskoj skupštini još su 2011. godine upućene inicijative za imenovanje javnih površina u čast obitelji Zec, Josipa Reihl-Kira i Milana Levara.
Aleksandra Zec
aleksandra_zec.jpg
Inicijativu za imenovanje Parka obitelji Zec podnijela je Inicijativa mladih za ljudska prava povodom dvadesete obljetnice ratnog zločina iz 1991. godine kada je u prosinačkoj noći ispred svoje kuće u Poljaničkoj ulici ubijen Zagrepčanin Mihajlo Zec, a njegova supruga Marija i dvanaestogodišnja kći Aleksandra otete i smaknute na Medvednici. Drugo dvoje djece spasilo se bijegom. Počinitelji su bili pripadnici pričuvnog sastava MUP-a, tzv. merčepovci, a iako poznati do danas nisu pravomoćno osuđeni za taj zločin.
Za imenovanje za koje ne postoje nikakve formalne prepreke, te 2011. godine predložena je konkretna, novoformirana, bezimena i primjerena lokacija na Trešnjevci. Radi se o sadašnjoj zelenoj površini i budućem javnom parku sa zapadne strane Selske ceste, koji se nalazi u neposrednoj blizini obiteljske kuće Zecovih i preko puta osnovne škole koju je pohađala maloljetna Aleksandra Zec.
Iste godine, inicijativu za imenovanje ulica u čast Josipa Reihl-Kira i Milana Levara podnijeli su zajednički Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, Građanski odbor za ljudska prava i Centar za mirovne studije. Za imenovanje navedenih ulica također su predložene konkretne, bezimene i primjerene lokacije, a riječ je o novosagrađenim ulicama na prostoru novog stambenog naselja neposredno uz lokaciju predloženoga Parka obitelji Zec.
reihl-kir_nacional.jpg
Sav tri predložena imenovanja su vezana, što odgovara zagrebačkoj tradiciji tematskih imenovanja javnih površina. Josip Reihl-Kir postao je zapovjednik osiječke policije nakon izbora 1990. godine. Za vrijeme najžešće ratne propagande pokušavao je i uspijevao primiriti sugrađane s obje strane. Ubijen je u srpnju 1991. godine u zasjedi na ulazu u selo Tenja. Slučaj ubojstva obavijen je kontroverzom, a postoje ozbiljne indicije da su u zavjeri sudjelovali i neki visoki državni dužnosnici HDZ-a koje je sam Reihl-Kir neposredno prije smrti naveo kao prijetnju.
Branitelj i svjedok ratnih zločina Milan Levar ubijen je u kolovozu 2000. godine u svojoj mehaničarskoj radionici u Gospiću terorističkim činom, tj. nakon što mu je podmetnuta eksplozivna naprava. Levar je prethodno javno progovorio o ratnim zločinima, te Haškom sudu pružio informacije o ratnim zločinima u Gospiću. Izložen prijetnjama smrću, odbio je ponude za preseljenje iz grada, a policijsku zaštitu koju je tražio nije dobio.
Milan Levar (lijevo)
levar.jpg
Baš kao i u slučaju obitelji Zec, i slučajevi ubojstava Josipa Reihl-Kira i Milana Levara nisu dobili svoj sudski epilog te su općenito poprimili veliko simboličko značenje u procesima suočavanja s prošlošću. Njihovi slučajevi nadilaze lokalne okvire u kojima su se dogodili pa bi u tome smislu gesta imenovanja javnih površina u glavnome gradu svakako bila vrlo važan iskorak za društvo.
Međutim, od trenutka od kada su inicijative za imenovanje ulica službeno podnesene do danas prošlo je dvije godine bez da su ulice imenovane, a inicijative stoje blokirane.
Lokacija za koje su predložena imenovanja, stambeno je naselje izgrađeno na mjestu nekadašnje vojarne. Radi se o planiranih pet ili šest novih ulica i jednom budućem javnom parku, od kojih polovica već sada postoji dok su preostale tek u planu. Sve te javne površine nužno je (različito) imenovati kako bi se održao urbanistički red.
Baš kao i u slučaju obitelji Zec, i slučajevi ubojstava Josipa Reihl-Kira i Milana Levara nisu dobili svoj sudski epilog te su općenito poprimili veliko simboličko značenje u procesima suočavanja s prošlošću
No, na primjeru neimenovanja konkretnih novoformiranih javnih površina za koje su nova imena već službeno predložena, vidljiva je ne samo politička blokada procesa izgradnje zdravijeg društva, već i nefunkcioniranje sustava upravljanja gradom.
Naime, nove se ulice mora imenovati iz praktičnih razloga, a to je i zakonska obaveza. U slučaju kada novoformirane ulice nisu službeno imenovane, a upravo je to slučaj i u predmetnom novom naselju, stanari su prisiljeni improvizirati pa se koristi adresa najbliže ulice, tek s drugim kućnim brojevima. Takvo neslužbeno rješenje može postati službeno ali bi u tome slučaju bitno narušilo uobičajenu praksu i zakonski propis da svaka zasebna ulica treba imati drugo ime.
U slučaju službenoga imenovanja, a s obzirom da se nove ulice ne mogu zvati kao obližnja Selska i budući da se u naravi radi o zasebnim ulicama, svi ti stanari bit će prisiljeni mijenjati adresu, a time i dokumente, što nije samo gnjavaža, konkretni financijski teret, već može biti i ozbiljniji problem (npr. u sudskim procesima kada dokumenti navode više adresa za isti objekt itd).
Radi se o problemu koji se pravovremenim i odgovornim upravljanjem gradom moglo i trebalo izbjeći, neovisno o aktualnoj inicijativi, a karakterističan je za mnoge dijelove grada. Kako polovica planiranoga naselja još nije izgrađena, barem se u tome dijelu može izbjeći sve navedeno.
avenija_gojka_suska_libela.jpg
Zato je odgovornost gradske uprave, a u ovom slučaju i prije svih Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove, odnosno Gradske skupštine tj. njenog Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova, da se (sve) novoformirane javne površine (pravovremeno) imenuju. Sve te nove ulice, a što je slučaj i na predmetnoj lokaciji, jednom kad se formiraju dobijaju gradsku infrastrukturu o javnom trošku (npr. asfalt, javnu rasvjetu itd), ali ne i ime s obzirom da često katastarski nisu uređene. Pritom su očiti dvostruki kriteriji kada se na čistim papirima inzistira onda kada ulice treba imenovati, a kada u njih treba uložiti onda to nije nikakav preduvjet. Sve to pokazatelj je neučinkovitosti gradske uprave u segmentu koji se direktno odražava na stanare i građane.
Na primjeru neimenovanja konkretnih novoformiranih javnih površina za koje su nova imena već službeno predložena, vidljiva je ne samo politička blokada procesa izgradnje zdravijeg društva, već i nefunkcioniranje sustava upravljanja gradom
S obzirom da je u zagrebačkoj tradiciji imenovanja javnih površina da nova imena nadograđuju postojeće ili izgrađuju nove tematske kontekste, za očekivati je da će jednom kada te ulice budu službeno imenovane, i novo naselje imati svoj novi zajednički tematski nazivnik. Ukoliko on bude prihvaćen takav kakav je prvi službeno već predložen, s već predloženim ulicama, na toj bi se lokaciji još mogle naći i npr. ulice posvećene ahmićkim žrtavama, one nazvane u čast npr. Vladimira Primorca i Slobodana Budaka ili još nekih od osoba koje su se istaknule u obrani pravde. Navedena lokacija odgovara takvim imenovanjima.
U dosadašnjoj praksi obilježavanja sjećanja na rat, ulice su imenovane isključivo po braniteljima, ministrima te svim zagrebačkim brigadama. Uopće je "tematska" skupina po kojoj je nazvan najveći broj novoimenovanih zagrebačkih ulica ona u čast poginulih branitelja.
S druge strane, činjenica je da Zagreb, dvadesetak godina nakon rata, još uvijek nema javnu površinu nazvanu u čast svih žrtava Domovinskog rata u kojem je stradalo oko 20 000 osoba. Primjer takvog kolektivnog imena, a koji se odnosi na Drugi svjetski rat, je Trg žrtava fašizma koji se nalazi i na lokaciji koja nije slučajno odabrana i branjena onda kad je ime, za tuđmanizma, bilo ukinuto.
U dosadašnjoj praksi obilježavanja sjećanja na rat, ulice su imenovane isključivo po braniteljima, ministrima te svim zagrebačkim brigadama. Uopće je "tematska" skupina po kojoj je nazvan najveći broj novoimenovanih zagrebačkih ulica ona u čast poginulih branitelja
U kontekstu memorije na stradanje u Domovinskom ratu, još je od devedesetih jedna od najvećih središnjih zagrebačkih avenija nazvana u čast Vukovara i to upravo zbog tragedije koja se tamo dogodila. Štoviše, taj grad i to ime postali su simbolom, a onda i upravo ta ulica mjesto iskazivanja počasti žrtvama kroz jednu od najboljih praksi kulture sjećanja - paljenja svijeća o godišnjici pada grada duž te i drugih vukovarskih ulica po zemlji.
Utoliko i na razini imena, za Zagreb Ulica grada Vukovara ima veliko značenje i pokazuje koliko ono može biti važno u kontekstu službenih politika pamćenja i kulture sjećanja. Drugi je problem što u Zagrebu, osim Ulice grada Vukovara, (odavno) postoji i (mala) Vukovarska ulica, u perifernom dijelu grada.
U još uvijek visokopolitiziranom odnosu prema žrtvama, zanimljivo je spomenuti i središnji spomenik žrtvama Domovinskog rata koji se nalazi na zagrebačkom Mirogoju. Glas hrvatske žrtve - Zid boli, čiju je izgradnju pratila kontraverza oko (nepotrebnog potpunog) premještanja tzv. Zida boli s autentične lokacije u Selskoj gdje trag nije sačuvan makar u vidu neke suptilne oznake u prostoru, danas prati druga kontraverza koja, međutim, u javnom diskursu nije ni otvorena, a to je činjenica da na tome spomeniku, među tisućama upisanih imena žrtava, nema npr. obitelji Zec ili Milana Levara.
Za imenovanje javne površne u čast svih žrtava zadnjega rata predmetna lokacija na Trešnjevki nije odgovarajuća, budući da takvo imenovanje traži površinu koja bi svojim profilom i lokacijom, na simboličkoj i stvarnoj karti grada, odražavala važnost s obzirom na brojnost stradanja. Utoliko bi se u čast žrtava rata trebalo nazvati jednu od budućih, planiranih, javnih površina. Pritom je za nadati se da smo kao društvo ipak odmakli od nepotrebnih preimenovanja te da nova imena trebaju dobivati nove javne površine, kako je to već uobičajeno u uređenim društvima, ali i s obzirom na činjenicu da nova imenovanja odražavaju i prostorni razvoj grada.
Imenovanje u čast svih žrtava rata svakako neće imati otpor kakav još uvijek postoji prema onim imenovanjima koja za Zagreb i hrvatsko društvo imaju otprilike onu težinu kakvu bi, primjerice, imalo imenovanje javne površine u čast srebreničkih žrtava u Beogradu ili Banja Luci, a što će se jednom u budućnosti, i s pravom, sasvim sigurno dogoditi.
Činjenica je da Zagreb, dvadesetak godina nakon rata, još uvijek nema javnu površinu nazvanu u čast svih žrtava Domovinskog rata u kojem je stradalo oko 20 000 osoba
Imenovanje javne površine po obitelji Zec, lakši je iskorak nego što bi to bilo imenovanje javne površine u čast nevinih žrtava bosanskih Ahmića ili npr. Varivoda. Utoliko predloženo ime maloga zagrebačkog parka u ovome trenutku poprima i širu simboliku jer bi se u slučaju imenovanja radilo i o prvoj javnoj površini u Hrvatskoj nazvanoj u čast hrvatskih žrtava srpske narodnosti.
Kako navodi inicijativa koju potpisuju nevladine organizacije, osim odavanja visokih počasti kao što je to imenovanje ulice, predložena trešnjevačka imenovanja ujedno bi promicala vrijednosti istine, pravde i mira te svakako dala doprinos izgradnji tolerancije i boljeg i pravednijeg društva.
Uvažavanjem tih žrtava ne umanjuje se poštovanje prema svim drugim žrtvama. Pritom je nemoguće i nepotrebno da sve pojedinačne žrtve dobiju svoje ulice, a utoliko važnije inzistirati na onim imenovanjima koja već imaju snažna simbolička značenja.
Predložene je novonastale ulice ionako nužno imenovati kako bi se olakšalo snalaženje u dijelu Zagreba koji se ubrzano reubranizira. No, dok za eventualno imenovanje nema nikakvih formalnih prepreka, očito ima onih političkih. Zato na putu do imenovanja, mjesta ima i za proaktivniji angažman nevladinih organizacija na zagovaranju i lobiranju za imenovanje.
Uvođenjem ne manje naših žrtava u službeni stradarij glavnog grada Hrvatske bila bi velika simbolička gesta, čin koji ne određuje samo kolektivni odnos društva prema zločinu, već prije svega prema pravdi. Naime, upisivanjem simboličkoga u prostor upisuju se i promoviraju prokalmirane društvene vrijednosti.
U političkom izbjegavanju suočavanja s prošlošću kroz društveno odgovorno djelovanje, u konkretnom slučaju oko imenovanja javnih površina u Zagebu u čast jedne tragično stradale zagrebačke obitelji srpske narodnosti, jednog hrvatskog policajca koji je također ubijen te se istaknuo kao mirotvorac, i jednog u terorističkom činu ubijenog hrvatskog branitelja koji je stao na stranu istine, sada se samo možemo zapitati: Kada će kod onih koji imaju moć i društvenu odgovornost na red (konačno) doći i ulice pravde?
