Tri godine nakon Oluje, Tuđman je na vojnom učilištu "Ban Jelačić", odao namjeru da u toj vojnoj operaciji broj Srba smanji s 12 na "tri do pet posto". To se nikada ne bi moglo ostvariti da u nisu uključeni ovakvi koji sada skaču u njegovu obranu, a zapravo ga razgolićuju. Tek tada stvar je mogla biti odrađena rutinski kao na nekadašnjim NNNI- vježbama.

 

U vrijeme "narančaste revolucije" u Ukrajini (kraj 2004, početak 2005) napisao sam u Feralu vrlo zlovoljan, gotovo rabijatan tekst o tome. Naprosto, bilo je previše indicija da je ta "revolucija" glavnim dijelom uvezena sa Zapada, kojem se asistiralo i iz nekih postkomunističkih zemalja (Poljska). Pa čak i iz ove regije (beogradski Otpor specijalizirao se da na ovakva mjesta šalje profesionalne instruktore revolucije, što je bilo tužno srozavanje ove nekada slavne antimiloševićevske grupe).

Tužno srozavanje zato što su sve to orkestrirale i plaćale šupljoglave službe zapadnih zemalja, prije svega američke. Njihov glavni cilj u ovoj i nekim drugim revolucijama bio je, naime, dovršiti okruživanje (containment) Rusije, koja je u njihovim tikvama opsesivno doživljavana kao reinkarnacija komunističkog SSSR-a. Nije ih pri tome bilo briga, a to mi je i najviše išlo na jetru, što "narančastom revolucijom" (kao i "revolucijom ruža" u Gruziji) riskiraju građanski rat u toj zemlji.

Ukrajina je smogla unutrašnje snage da mirno riješi unutrašnje proturječnosti i konfrontacije. Hrvatska, pak, takvu snagu nije imala, nego je rasplet donio rat, nakon kojeg je otprilike deset posto njenog stanovništva, srpske nacionalnosti,  moralo napustiti zemlju

Jer, zna se da je Ukrajina kao nožem podijeljena na proruski i prozapadni dio, pri čemu ovaj drugi ima i relativno brojnu skupinu unijata (rimokatolika istočnog obreda). A poznato je kakve se ratne eksplozije mogu izazvati ako se konfrontirane strane mogu poslužiti i vjerskim barutom. Zato sam odlučio tom svom tekstu dati naslov U+KRAJINA, aludirajući, jasno, da glupo avanturistička politika Zapada može u Ukrajini reprizirati ono što se devedesetih bilo dogodilo u Hrvatskoj.

A dogodilo se, najkraće, da je u vrijeme srpske pobune Hrvatska bila rastranširana na manji srpski i veći hrvatski dio, pri čemu je prva drugu doživljavala kao ustaško-katoličku repliku NDH, a  druga prvu kao četničko-pravoslavnu paradržavu. Ukratko, ludilo za koje je teško naći pravu riječ. U+KRAJINA, to mi je izgledalo nekako najprimjerenije. I sad, zamisli da je taj recept, koji ubilački zvuči i kada ga samo vidiš napisanoga na papiru, a kamoli primijenjenog u praksi, bio transplantiran u golemu Ukrajinu.

Zemlju s preko 50 milijuna stanovnika, usto naoružanu do zuba oružjem iz sovjetskih vremena, uključujući i nuklearno, i podijeljenu, nacionalno i vjerski, i više nego što je do polovice devedesetih bila podijeljena Hrvatska. Pa ipak, zvekan koji je tada sjedio u Bijeloj kući, okuraživan još većim zvekanima u Pentagonu, navro je da tu zemlju prebaci u svoj tabor, kao da je riječ o vreći žita ili šećera. Srećom, onda je došlo do zaokreta, nešto zbog popuštanja američkog i ruskog pritiska, a najviše zbog promjena u samoj Ukrajini.

"Narančasta revolucija" nije ispunila očekivanja i Ukrajinci su joj počeli okretati leđa, a veliku transformaciju doživjeli su i vodeći ljudi u zemlji. Nekadašnji vođa te revolucije, prozapadni Viktor Juščenko, pokopao je samog sebe na nedavnim predsjedničkim izborima, dobivši jadnih 5,5 posto glasova, dok je njegova nekad bliska suradnica Julija Timošensko relativno tanko izgubila od proruskog Viktora Janukoviča, nekadašnjeg glavnog protivnika "narančastih". No, razlike između Janukoviča i Timošenko više nisu ni izbliza takve kao prije pet godina. On danas nije toliko proruski kao prije pet godina, a ona toliko proamerička koliko je tada bila, tako da oboje približno jednako balansiraju između ruskog i američkog utjecaja. Timošenko je za ulazak u Evropsku uniju i NATO, Janukovič samo za ulazak u EU, i to je otprilike sve što ih razlikuje.

Ukrajina, dakle, ipak nije postala U+KRAJINA, niti postoji ozbiljnija prijetnja da će u budućnosti to postati, kao što je, uostalom, i Hrvatska izbjegla to prokletstvo, ali postoje i bitne razlike. Ukrajina je, vidjesmo, imala hendikep u groznim, hazarderski neodgovornim svjetskim silama koje su se otimale oko nje, dok su u hrvatskom slučaju one djelovale daleko od idealnog, ali ipak puno konstruktivnije nego u ukrajinskom. S druge strane, Ukrajina je smogla unutrašnje snage da mirno riješi unutrašnje proturječnosti i konfrontacije.

Ako su u Ukrajini znali isključiti negativan zapadni utjecaj i sačuvati mir (za razliku od Saakašvilija koji je pod istim takvim utjecajem gurnuo Gruziju u samoubilački rat), onda to govori da ništa nije "tako moralo biti" i da uvijek postoji mogućnost izbora. Postojala je i u Hrvatskoj, rat nije bio jedini način kako su stvari morale završiti

Hrvatska, pak, takvu snagu nije imala, nego je rasplet donio rat, nakon kojeg je otprilike deset posto njenog stanovništva, srpske nacionalnosti,  moralo napustiti zemlju. Povod da se toga prisjetimo, pa i povod za cijeli ovaj tekst, je što se ovih dana napunilo petnaest godina od dovršenja teksta poznatog plana Z-4, zadnje prilike da se izbjegne rat i hrvatsko-srpski spor riješi mirnim putem. Plan su zajednički sastavile SAD (Peter Galbright), Rusija (Leonid Kerestedžijanc) i Ujedinjeni narodi (Yasushi Akashi) i predviđao je veliku autonomiju Srba u Hrvatskoj.

Toliko veliku (vlastiti parlament, vlada i predsjednik, čak i vlastita valuta..) da ga se naprosto mora smatrati lošim, jer bi toliko frustrirao hrvatsku većinu da bi ga ona, čim dovoljno vojno ojača, sigurno odbacila. No, zahvaljujući subinteligenciji srpskih vođa u Kninu, odbacio ga je (na Miloševićev nagovor) Milan Martić, što je Tuđmanu, koji je bio dovoljno bistar da to ne učini, dalo alibi za opći napad na srpsku paradržavu. I tako bi Oluja, tako bi i već spomenuti srpski egzodus, tako napokon bi Hrvatska kakvu danas vidimo.

Netko će reći da je tako moralo biti i da se tu nema što dalje pričati. Ali, primjer smirivanja stanja u Ukrajini govori da se itekako ima o čemu pričati. Jer, ako su tamo znali isključiti negativan zapadni utjecaj i sačuvati mir (za razliku od Saakašvilija koji je pod istim takvim utjecajem gurnuo Gruziju u samoubilački rat) onda to govori da ništa nije "tako moralo biti" i da uvijek postoji mogućnost izbora. Postojala je i u Hrvatskoj, rat nije bio jedini način kako su stvari morale završiti. Tko kaže da to ne stoji, da se i iz ovog teksta vidi da Martić nije htio mir, sasvim je u pravu.

Ali, samo dopola. Druga polovicu istine je da je Tuđman trebao upravo takvog magareći nepopustljivog Martića, jer je i sam želio rat, a Martić mu je dao alibi ne samo za to nego i za pražnjenje Hrvatske od Srba. Oko ovog zadnjeg uvijek sijevne frka, kopitajući se, traže se dokazi da je Tuđman to htio, iako njih ima gdje god se okreneš. To su oni koji vrišteći brane Tuđmana da nije imao namjeru istjerati Srbe, ali ne kriju da se raduju što se to dogodilo, i time, i ne znajući, otkrivaju kako su stvari funkcionirale.

Tuđmanov plan, koji je otkrio tri godine kasnije na vojnom učilištu "Ban Jelačić", bio je da se u Oluji broj Srba smanji s 12 na "tri do pet posto". Ali, to se nikada ne bi moglo ostvariti da u to nisu uključeni ovakvi koji sada skaču u njegovu obranu, a zapravo ga razgolićuju. Tek tada stvar je mogla biti odrađena rutinski kao na nekadašnjim NNNI- vježbama.