Da je suditi po vladama, starim i novim, našim i stranim, odgovor bi bio neka tautologija u stilu: ne samo da je moguće, već je to i nužno. Jer kapitalizam je poput demokracije: ako već ne najbolji od svih mogućih svjetova, onda sigurno barem onaj najmanje loš. Misliti, a kamoli se djelatno politički zalagati za alternativu njemu kao takvom i u cjelini, može biti samo početak nekog novog velikog zla. Onakvog zla kakvo smo već jednom (a ustvari mnogo puta) imali.
Iza ovakvih općenitosti krije se žilavo ustrajavanje ako ne same neoliberalne paradigme, onda sigurno nekakvog pozitivističkog "čuvanja svega postojećeg". A što stoji u velikoj opreci s općim osjećajem, raširenošću i dubinom sadašnje krize, subjektivne i objektivne krize cjelokupnog kapitalizma. Zato se moramo zapitati: kako to da velika većina ljudi, u raznim klasnim i grupnim položajima, ne "vjeruje" u kapitalizam, a ipak ga, u točno određenim situacijama, tako grčevito, "vjernički" brani. Jesmo li svi mi, ne samo oni u političkoj vlasti, postali veliki hipokriti, pa javno zagovaramo nešto u što privatno ne vjerujemo? Je li, dakle, na djelu "diskretan šarm buržoazije", u kojemu su vrline javne, a poroci tajni? Ili su članovi "kapitalističkih stranaka" danas nešto poput nove inverzije svojedobnih, već tada inverznih, realno-socijalističkih komunista? Za koje se, naročito tamo gdje je socijalizam uistinu bio "realan", govorilo da su poput rotkvica: izvana crveni, iznutra bijeli. Dok bi današnji "realni kapitalisti" bili nekakvo nepostojeće izvana bijelo, a u srčici možda crveno voće?
Nema bijega
U svemu rečenom ima nešto, no samo psihologiziranje kapitalističke situacije, kapitalističkog stanja neće nas daleko odvesti. U svakom slučaju ne puno dalje od prepoznavanja dvojne, faustovske duše u svakome od nas, kao djetetu svoga vremena. Duše sposobne i za dobra i za zla djela, bez obzira na to znamo li za spomenutu literarnu i filozofsku problematiku ili ne.
Jer, u kapitalističkom pogonu puno je toga neosobnog, onoga što se ne može objasniti iz navodne svjetske vladavine (prave) ljudske prirode, koja je za pesimiste zla (danas hegemono mnijenje), a za optimiste dobra (nesigurna manjina, sklona pri prvom sljedećem razočaranju konverziji u suprotni tabor). A već je njemački filozof Theodor Adorno svojedobno zaključio da mišljenje počinje tek s onu stranu optimizma i pesimizma.
Ali kako uopće misliti u situaciji kad kao da je sve namješteno tako da većina "nema vremena" misliti? Kako si osigurati potrebno vrijeme i prostor za mišljenje? Većina uhvaćenih u žrvanj nužnosti proizvodnje kapitala (i za kapital) kao da misli da će ih isto ono što ih ugnjetava, sami kapitalski odnosi, jednom (kad skupe kritičnu masu sredstava) i osloboditi: da će si kupiti prostor i vrijeme za "samorealizaciju".
Državna zajednica
No to je tek zadnja kapitalistička utopija: kupovanje "izlaza iz kapitalizma". Kad promotrimo npr. odnos između privatnog i javnog u našem civilnom društvu, a sve u pozadinskoj režiji (i) državnih aparata, ne susrećemo li i tu, sada organizirano, istu "naivnu" utopiju apologije svega postojećeg? Apologiju još i u samoj sektorskoj kritici katastrofalnih (nus)pojava kapitalističkog razvoja (stagnacije, recesije)? Kritizirati neodrživost ovakvog razvoja, toliku "isključenost" ljudi iz stvari vlastite društvenosti (a što je puno šira problematika od pukog imanja i nemanja zaposlenja), ne može biti dovoljno činimo li to samo tako što ćemo, poput liberala, beskonačno ponavljati da sve pozicije treba saslušati, sve interese uračunati, garantirati svima ljudska prava, poštovati sve načine života, kulture i prakse.
Jer, nije li već zamisliva situacija u kojoj su sve te težnje, barem formalno, u situaciji permanentnih pregovora i kompromisa, nekako zadovoljene, a da pozicije prave univerzalnosti, uistinu ljudskih uvjeta života, sve više nedostaje? Ukratko, nije li zamisliva situacija u kojoj smo svi mi (po više no jednoj osnovi) proglašeni manjinom? Dakle, onima čija prava treba posebno štititi (npr. i s dva glasa na izborima), a da svejedno bivamo sve više "isključeni", u nekoj djelatnoj inverziji univerzalizma: bez obzira na svaki, navodno posebno zaštićen, partikularitet. Jer, nema ničeg privatnijeg od državne zajednice koja vidi isključene kao prijetnju, pa organizira brigu kako da ih se drži na pristojnoj udaljenosti.
Zajedničko dobro
Zato se pri logici "uključenosti" i "isključenosti" trebamo zapitati: uključeni smo ili isključeni iz čega? Iz proizvodnje, ali ne samo pukih stvari, ne samo pukih odnosa dodanih stvarima, iz većine u manjinu. Iz same društvenosti! Kad govori o četiri razloga za smislenost badiouovske hipoteze o nužnoj ideji komunizma danas, slovenski filozof Slavoj Žižek nabraja naša radikalna otuđenja, od prirode oko nas (danas ekološka problematika), prirode u nama (danas bioetička problematika), neadekvatnosti privatnog prisvajanja društveno umreženog rada kognitarijata (danas problematika intelektualnih vlasničkih prava). Da bi sve sažeo u četvrtom razlogu, upravo ovom uključenosti i isključenosti, koji tek na pravi način može da problematizira i prva tri (Slavoj Žižek: "Kako početi od početka", New Left Review 57, May-June 2009.).
A način sudjelovanja u proizvodnji zajedničkih dobara (onoga što Hardt i Negri obuhvaćaju pojmom commons) jest ono što nas, drugim rječnikom rečeno, dovodi do toga da stanemo na poziciju proletarijata. Potraga za subjektom revolucionarne promjene toliko je teška (ne samo danas, već u cijeloj povijesti tzv. zapadnog marksizma) možda baš zato što se bojimo da bismo ga mogli lako pronaći. Jer, nije li on u sve radikalnije proletariziranom, sve više razvlašćenom položaju svakoga od nas?
Razvlašteni od toliko više toga negoli Marxov povijesni proletarijat, mi kao da imamo puno više za izgubiti od samo "svojih lanaca". Pa ipak, ili baš zato, ovako reducirani na apstraktni, prazni kartezijanski subjekt, radikalno odvojen od sveg svojeg simboličkog sadržaja, mi postajemo "besubjektnim subjektima" (Karl Marx: "Temelji slobode; Osnovi kritike političke ekonomije", Naprijed, Zagreb 1977.), "dio onih bez učešća" (Ranciere) koji su sada (manjinsko) ništa, a bit će sve.
