Ništa ne može bolje dočarati osjećaj da živite na periferiji svijeta nego onaj trenutak kad u prolazu na nekom kiosku u Sarajevu ugledate novine s naslovom kako je Angelina Jolie pogodila suštinu bosansko-hercegovačkog sukoba. Tada se prosvijetlite i shvatite samu suštinu kulturnog imperijalizma, kolonijalizma i svih ostalih izama u samo par sekundi. Holivudskoj zvijezdi za tako nešto bio je potreban samo jedan film, a nama nije bilo dovoljno ni dvadeset godina. Šteta što Anđa, kako joj tepaju bosanski mediji, nije ranije shvatila holivudski potencijal ovih prostora pa da napokon svršimo s tim i uđemo duboko u suštinu. Netko nam je trebao reći da je tako la(h)ko.
Pristup temi, pretjerano simpatiziranje i glorifikacija samo jedne (bošnjačke) strane, samilost koja navodno služi boljem razumijevanju i sveprisutna mitska neljudskost srpskih elemenata još jednom dokazuje kakve sve posljedice ostavlja potraga za samo "jednom istinom". Holivudska zvijezda, kojoj je ovo prvi redateljski i scenaristički uradak, navodno je godinama radila na ovom projektu saznavajući što se sve skriva iza "ovog groznog sukoba na Balkanu", a rezultat u obliku objašnjenja srpske agresije kao posljedice frustracija nastalih pod "petstostoletnim" ugnjetavanjem turskih vlasti, mogla je komotno saznati u jedno popodne u nekoj birtiji. Zanimljiv je i odabir lokacija štabova srpske vojske koji su smješteni u dvorce i ostala oronula ali nekad raskošna zdanja, valjda kao aluzija na nekad prisutnu ratom uništenu kulturu, što je filmski kritičar Jurica Pavičić protumačio kao redateljičin pokušaj izbjegavanja "kolonijalnog dojma" filma. Međutim, "u zemlji krvi i mesa", kako bi to rekao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, sve ima okus kolonijalnog, što se najbolje ogleda u njegovoj recepciji. Nacionalističke javnosti oštro su se polarizirale u maniri "naši su dobri, a njihovi su zli", a gle čuda, potvrdio je to i sam Hollywod. Teško je tako nešto zamisliti, ali recimo da je film dočekan s određenom količinom kritičke ravnodušnosti i shvaćen kao jedan u nizu zapadnih interpretacija ratnih sukoba na ovim prostorima, možda bi se i mogli baviti njegovom stvarnom umjetničkom vrijednošću, a ovako nam ostaje samo rad na krpanju novih podjela koje generira. Kolonijalna količina provincijske servilnosti kojoj smo svi skupa bili izloženi prije i nakon prikazivanja filma, blago je rečeno, degutantna.
Hrvatski predsjednik Ivo Josipović dobio je tako priliku čak dvaput ugostiti slavnu gošću i
Zahvaljujući mainstream medijima i njihovom posvemašnjem trudu prešli smo tako put od viktimizacije pitanja silovanja do njegove estradizacije
njezinu svitu, crveni tepih za vrijeme premijere u sarajevskoj Zetri bio je preuzak za sve pripadnike elite i one koji se tako vole nazivati, a vrhovni poglavar Islamske zajednice u BiH, reis ulema Cerić iskazao je dosad neviđeni interes za sedmu umjetnost, te je ovaj film proglasio autentičnijim valjda od stvarnosti same. Zahvaljujući mainstream medijima i njihovom posvemašnjem trudu prešli smo tako put od viktimizacije pitanja silovanja do njegove estradizacije, sve u skladu s uspješnim nastojanjima cementiranja neprijateljstava u postjugoslavenskoj stvarnosti naroda i narodnosti.
U Srbiji je, očekivano, film dočekan na nož zbog čega je, za razliku od ostalih zemalja regije, izostala gala premijera dok je Jolie izjavila da ne vjeruje da će ljudi u Srbiji shvatiti poantu njezinog filma. U Republici Srpskoj pak prikazivanja neće ni biti, što svakako ne čudi s obzirom na tamošnju skoro pa totalitarnu političku i medijsku klimu. Takvo stanje iznjedrilo je prilično zanimljiv facebook događaj. Naime, jedna djevojka iz Prijedora pozvala je preko te društvene mreže sve koji žele pogledati film u privatnost svog doma kako bi se na taj način usprotivili dodikovskoj cenzuri. Upravo u njezinoj gesti ogleda se sva tragikomedija i nadrealnost ove priče. Zar je zaista holivudski film taj toliko potreban okidač za pokušaj vježbanja slobode govora?
