U peruanskim je Andama 1845. godine raslo pet tisuća vrsta krumpira. Danas ih je ostalo tek 600. Kakva je greška osloniti se na samo ograničen broj vrsta, Europa je već spoznala. Iako su trebala proteći dva stoljeća da Europljani prihvate krumpir kao hranu, u 19. stoljeću je to već bila najvažnija namirnica u Irskoj. Međutim, u Irskoj su svi sadili samo jednu vrstu. Kada je taj krumpir napala bolest, od 1835. do 1845. godine nestala je cijela proizvodnja u zemlji. Rezultat je bio milijun mrtvih od gladi i još toliko emigranata koji su bili prisiljeni napustiti zemlju. Europljani su, međutim, tada otišli u peruanske Ande i iz bogate riznice tisuća tamošnjih vrsta donijeli nove koje se uzgajaju i danas u Europi. Da nije postojala ta bioraznolikost, mi danas ne bismo jeli krumpir. Slična se stvar ponovila s vinovom lozom kada ju je napala filoksera.
Ovu je priču izabrao Carlo Petrini, utemeljitelj najvećeg svjetskog pokreta za očuvanje tradicijske poljoprivrede i lokalnih gastronomija Slow Food, da ilustrira važnost očuvanja bioraznolikosti za cjelokupni prehrambeni sustav, u govoru koji je održao prošloga tjedna u Dubrovniku, na trećem skupu balkanskih proizvođača i potrošača hrane Terra Madre Balkans koji je organizirala udruga Kinookus.
Carlo Petrini
"Zadaća budućih generacija je obraniti biološku raznolikost Zemlje. Danas trideset posto poljoprivrednih proizvoda završi u smeću iz estetskih razloga. To je nacističko-fašistička logika. Moramo braniti iskrivljene mrkve i manje lijepe krumpire. Moramo braniti prehrambenu bioraznolikost jer tu počinje obrana prehrambenih sustava. Danas imamo na djelu zločinački sustav koji traži od zemlje da daje sve više i više prinose, a isto je i sa životinjskim vrstama", naglasio je Petrini, koji je pokret koji danas okuplja više od sto tisuća ljudi u 150 zemalja svijeta pokrenuo 1989. godine kao reakciju na širenje fast food kulture i brzog načina života, na nestanak lokalnih gastro tradicija i na sve manje zanimanje ljudi za podrijetlo i kvalitetu hrane koju jedu.
Tako je u Italiji, otkuda dolazi Petrini, gotovo nestala planinska krava Agerolese iz Campanije. Ta je krava davala 12 litra na dan, a seljacima se mlijeko plaća 30 centi po litri, iako mi u trgovinama osiromašenu verziju mlijeka plaćamo više od jednog eura. Seljacima je opstanak bio nemoguć, pa su bili primorani uvesti nizozemsku kravu koja daje 40 litara mlijeka na dan. Međutim, od toga se mlijeka nije mogao proizvesti poznati sir Provolone del Monaco. Danas ni krava Agerolese ni sir više gotovo ne postoje.
"To je rezultat zločinačkog sustava u kojem je važan samo novac. Zato moramo proizvesti revoluciju, moramo promijeniti paradigmu jer srljamo u katastrofu. Obnova bioraznolikosti je početak. Bioraznolikost je najbolja investicija za budućnost, ona jamči da možemo preživjeti i mi i djeca naše djece. To je posao svih nas", naglašava Petrini.
Za očuvanje bioraznolikosti ključno je pitanje tko kontrolira sjeme, a 80 posto sjemena na globalnoj razini danas je u rukama pet multinacionalnih korporacija. Samo 20 posto je u rukama zajednice.
C. Petrini: Sramota je da čak i u ovom trenutku 800 milijuna ljudi nema dovoljno hrane u svijetu u kojemu se baca 45 posto proizvedene hrane. Moramo nešto mijenjati u prehrambenoj politici, manje se razbacivati, dati vrijednost hrani.
"Moramo braniti te poljoprivrednike jer ako sva sjemena postanu privatno vlasništvo multinacionalki, nema više poljoprivrede, poljoprivrednici postaju radnici u službi korporacija. Na osnovi toga kako i što jedemo možemo utjecati na politiku u cijelom svijetu. Sramota je da čak i u ovom trenutku 800 milijuna ljudi nema dovoljno hrane u svijetu u kojemu se baca 45 posto proizvedene hrane. Moramo nešto mijenjati u prehrambenoj politici, manje se razbacivati, dati vrijednost hrani", istaknuo je.
Ključ za promjenu je u rukama malih poljoprivrednika. To je prepoznala i Agencija za hranu i poljoprivredu UN-a FAO koja je ovu, 2014. godinu, proglasila godinom obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. "Čak je i FAO shvatio da su obiteljska gospodarstva rješenje za globalni prehrambeni sustav. Nema budućnosti za poljoprivredu bez lokalne poljoprivrede. U mnogim zemljama u kojima je dominantna industrijska poljoprivreda uništili su okoliš i potpuno isključili žene iz radnog procesa. S obiteljskom poljoprivredom to nije slučaj. U takvoj poljoprivredi, žene i muškarci imaju svoje dostojanstvo, proizvode različite stvari i brane bioraznolikost, to je zdrava ekonomija. Godina OPG-a će osnažiti tu ideju, a i središnja manifestacija Slow Food pokreta, sajmovi hrane koje organiziramo na jesen u Torinu, u fokusu će imati upravo OPG-ove", najavio je Petrini.
Na putu u prehrambeni sustav koji proizvodi zdravu i ukusnu hranu, pritom ne narušava ravnotežu ekosustava, a proizvođači su pošteno plaćeni za svoj rad, ključno je uvjeriti građanstvo. Na sajmu koji je održan za vrijeme skupa u Dubrovniku brojni su proizvođači iz regije predstavljali izuzetne tradicionalne proizvode koji stanovnici tih zemalja nisu još naučili cijeniti, sireve, ulja, sirupe, namaze, rakije, džemove...
Sir iz Stona
"Na štandu sa sirevima iz Albanije pitao sam proizvođača kako ide prodaja u njegovoj zemlji. On kaže kako restorani u obližnjem gradu serviraju danski sir. To se događa i ovdje u Dubrovniku. Zanimalo bi me u koliko se restorana ovdje jede hrvatsko. Ja dolazim iz talijanske regije gdje se oduvijek proizvodilo vino, ali svi su bili zaljubljeni u francusko vino. To je pogrešno. Prvo pijmo talijansko vino, a onda ćemo lako piti i francusko. Jedimo lokalno, jedimo proizvode obiteljskih gospodarstava koji čine povijest ove zemlje. Platimo ih pravično, poštujmo žene i muškarce koji proizvode nevjerojatne stvari, a onda možemo pogledati i što se dobro proizvodi u Italiji ili Francuskoj. Osnova prehrambenog sustava mora biti lokalno proizvedena hrana. To vrijedi za cijeli svijet", naglasio je Petrini, koji je u razgovoru s novinarima Dubrovnik nazvao gradom nevjerojatne ljepote i snage, gradom koji može biti grad i duha.
"Rekli su mi da u ovom prekrasnom gradu s brodova silazi veliki broj ljudi koji ne poznaju lokalne proizvode i ne zanimaju ih, zanima ih samo sladoled napravljen od mlijeka u prahu. To se događa i u Veneciji. To nije turizam koji želimo. Želimo turizam koji poštuje teritorij, povijest, kvalitetu prehrambenih proizvoda. Međutim, prije nego uvjerimo političare moramo uvjeriti sami sebe. Pritom možemo učiti od Don Quijotea koji je imao dvije osobnosti. Jedna je vizionar, luđak koji vodi bitke, utjelovljenje ideala viteštva, dok je drugi zemljoradnik Sancho Panza koji misli samo na to što će jesti. Svi misle da su to dvije osobe, ali Cervantes je rekao da je riječ o jednoj osobi. Svi trebamo biti ta osoba, trebamo imati viziju, vidjeti daleko kao Quijote, ali s nogama na zemlji i pragmatizmom Sancha Panze", zaključio je posjet Dubrovniku Carlo Petrini.
