Nedjelja popodne usred jedne pandemije i nakon jednog potresa. Upuštam se u samotno lutanje po zagrebačkom ornitološkom rezervatu, jezerima Savica. Očekujem da tamo, za razliku od Jaruna, neće biti ljudi. Pokazalo se točnim, no nalazim drugo društvo. Već na prvom jezeru, s pogledom na termoelektranu-toplanu, na obali stoji poveća životinja, za koju sam mislila da je dabar. Dobro ugojeni glodavac crnog krzna nije imao dabrasti rep, pa kasnije saznajem da je riječ o nutriji. Tko bi očekivao južnoameričkog glodavca usred Zagreba? Izgleda da su nekad pušteni ili pobjegli iz uzgoja, a brzo se razmnožavaju. Uzgajaju ih radi krzna, a u mnogim područjima svijeta djeluje kao invazivna vrsta. Malo je podataka koliko ih obitava na Savici. Gospođa nutrija se mirno prešetavala po obali i dopustila mi da je fascinirano promatram. Osjećala sam duboki unutarnji osjećaj kako je sve u redu, osjećaj koji nam je svima potreban nakon šok traume koju je izazvao potres. No, srećom nisam znala da ustvari gledam ogromnog štakora. Štakora se, naime, od djetinjstva bojim.
"Danas je Savica jedini preostali rukavac uz rijeku Savu od granice sa Slovenijom pa do pred Sisak i ujedno jedino močvarno područje u samome Zagrebu."
Zato siva čaplja izlijeće iz grmlja točno ispred mene i uzrokuje kratko prekidanje osjećaja mira, no brzo mu se vraćam. Jezera je 12, nisu povezana neprekinutim stazama. Staze završavaju u dvorištu nečijih vikendica, na željezničkoj pruzi, na drugom jezeru, u gustom grmlju. Potrebno je aktivirati istraživački duh da bi se pronašlo veze. Izgrebati potkoljenice, nositi bicikl po tračnicama u nadi da će se otvoriti staza, slijediti ogromnu cijev od toplane, brojati patke, gledati leptire. Iako ljudi nema na vidiku, povremeno se nalaze njihovi tragovi, u vidu plastičnih boca, pa i odbačenih kaučeva i sličnog otpada.
U močvarnoj idili nabasala sam i na ornitološku kućicu. Mogu zamisliti da se ovdje čovjek povuče u izolaciju i provodi dane brojeći ptice koje se vrzmaju okolo. I u vremenima kolektivnog dvostrukog stresa, priroda nas vraća u mrino mjesto. A čak i uz zabranu napuštanja mjesta boravka, u Zagreb se mogu pronaći takva mjesta, zaboravljene oaze na kojima vrijeme stoji.
Zaštićeni krajobraz Savica
"Danas je Savica jedini preostali rukavac uz rijeku Savu od granice sa Slovenijom pa do pred Sisak i ujedno jedino močvarno područje u samome Zagrebu. Sastoji se od velikog dobro očuvanog rukavca Save i niza napuštenih šljunjčara obraslih vodenom i močvarnom vegetacijom koje su kroz godine poprimile svojstva vrijednog poluprirodnog staništa", stoji na web stranici Javne ustanove Maksimir za upravljanje zaštićenim područjima Grada Zagreba. Područje je važno za gniježđenje, prehranu i zimovanje brojnih vrsta ptica.
