Priča je počela jednom davno... Prije deset godina, pod nazivom Fixed Gear Zagreb. Dvije godine kasnije, Fixed Gear Zagreb transformirao se u udrugu Bike Polo Zagreb, koja je posljednjih osam godina mijenjala članove, ali je misao vodilja ostala ista – družiti se, igrati polo na biciklima, stvarati i širiti bike polo zajednicu u Hrvatskoj. Od samih početaka stvar su gurali Matej Pašalić, od milja (ali i u skladu s povijesnim činjenicama) zvan "tata bike pola" u Hrvatskoj, te Matija Brlek.Vraćamo se na ono presudno – na zajednicu, osjećaj zajednice. Pritom ne mislim na pojam koji je postao atraktivan i često korišten u oglašavanju i marketingu, onaj koji zajednicu reducira na transakcijski odnos između kupca i tvrtke
Njih dvojica još uvijek su tu, i sada imaju nove, velike i uzbudljive planove za budućnost. Bike Polo Zagreb gradi prvi službeni teren za bike polo u Hrvatskoj, u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, i za to im je potrebna pomoć i podrška – primarno kroz IndieGoGo kampanju koju su nedavno pokrenuli i koja traje još mjesec dana.
S Matijom se nalazim na parkiralištu kod NSB-a, jednom od mjesta na kojima se godinama nalaze kako bi radili ono što vole – igrali bike polo. Malo sam uranila pa pažljivo proučavam parkiralište dok čekam. Automobila je, kao i svugdje po gradu, puno i previše. Nove najave iz Grada da parking poskupljuje kako bi se grad rasteretio od automobilskog prometa čine mi se u ovom trenutku malo smiješne, jer da se stvarno želi rasteretiti od automobila ulagalo bi se u javni prijevoz i biciklističku infrastrukturu.
Neuspješno tražim stup koji je označen kao "mjesto okupljanja" za igrače. Općenito, nema ovdje ničega što bi dalo naslutiti da se ekipa okuplja i igra bike polo. Da ih nisam sama znala vidjeti u prolazu biciklirajući nedjeljom ovim krajevima, teško bih si u glavi predočila tu sliku. Bike polo se igra s jednom rukom na volanu i palicom u drugoj ruci. Igra traje deset minuta ili pet golova - što dođe prije.Posebna su radost BPZG vizuali, djelo Mateja (Skillcollector), iza kojih stoje sati promišljanja, kreativnog rudarenja za odgovarajućom slikom, onim emocionalnim ispunjenjem koje preplavi i stavi točku na proces potrage Razmišljam kako nema adekvatne ograde, teren je neravan, loptica sigurno često odleti u grmlje, u grmlju se pak nerijetko naleti na smeće... Pogled mi zastaje na vrećicama čipsa i iskorištenim papirnatim maramicama koje vjetar u naletima tjera da poskakuju. Ni miris nije najugodniji.
U međuvremenu stiže i Matija. Vodi me do spomenutog stupa, "mjesta okupljanja", jedine oznake postojanja bike pola na ovom mjestu, ukrašene s nekoliko naljepnica, koje je vrijeme nemilosrdno nagrizlo, ali i dalo neki svoj šarm. Iako su ovdje proveli brojne sate, iz godine u godinu, činjenica je da je ovo parkiralište, a ne igralište.
"Kada nas ljudi gledaju ovdje na NSB-u, ne mogu zapravo doživjeti bike polo kao igru. Zbog nepostojanja ograde dinamika je posve drugačija, igrači se ne osjećaju sigurno kao na pravom terenu pa su oprezniji i sporiji. Nije adekvatno na nijednoj razini. Roditelji ne bi ostavili svoju djecu da treniraju na parkiralištu. Kada imaš službenu infrastrukturu, drugačiji je legitimitet. Naš pristup igri i učenju neće biti drugačiji na službenom terenu, nego što je ovdje na ovom parkiralištu, ali je činjenica da će biti drugačije percipiran", govori Matija.
Priča mi kako su mijenjali improvizirana igrališta diljem grada, od Mimare, do ovoga ovdje. Ponekad se zna dogoditi da na parkiralištu, čak i u gluhe nedjeljne popodnevne sate, bude parkiranih automobila, pa ne mogu igrati i biciklima kreću u potragu za novom lokacijom. U trenucima kada planiraju gradnju "svog" terena, lijepo je zastati na ovom mjestu i odvrtjeti u glavi kakav su i koliko dugačak put prešli.Matija Brlek: "Kada imaš službenu infrastrukturu, drugačiji je legitimitet. Naš pristup igri i učenju neće biti drugačiji na službenom terenu, nego što je ovdje na ovom parkiralištu, ali je činjenica da će biti drugačije percipiran"
Od DIY palica koje je Matej izrađivao od skijaških štapova s Hrelića i cijevi za instalacije, prvih polo sessiona u Zagrebu, europskih prvenstava i međunarodnih turnira, do šest godina malenog, ali voljenog međunarodnog bike polo turnira u Zagrebu - Zagreb International, BPZG je, volonterski vođen strašću i ljubavlju za većini građana nepoznatu i neobičnu igru, izborio svoje mjesto u ovom gradu.
"Bike polo sam uvijek smatrao druženjem više nego sportskom aktivnošću. Krenulo je od prijateljske vožnje biciklima, na koju se nadovezalo igranje pola. Naglasak je uvijek bio na zajednici i stvaranju zajednice, i to je ta čar koju želimo zadržati i razvijati. Nije poanta da se nas šest do dvanaest nalazi i igra polo za sebe, tu se onda iscrpi i prostor za igrački rast i interes i razvoj općenito. Poanta je da se uključe i drugi ljudi, da radimo nešto za šire društvo, i zato nas jako raduje što ćemo napokon imati svoj prostor", priča Matija.
DIY kultura je suštinski povezana s razvojem bike pola u svijetu, a hrvatski primjer to vjerno ocrtava. "Ja se inače bavim marketingom, i nikada mi nije bio problem nalaziti sponzore za turnire, Matej inače crta i vizualni je umjetnik, pa je on brinuo za naše vizuale, ali i sklepao prvu opremu, a Iva, jedna od igračica, inače je arhitektica i napravila je projekt za teren", objašnjava Matija.
"Svi koji se ovime bave u Europi i svijetu, od kojih neki danas imaju i službene brendove bike polo opreme, sve su nekad prvo izradili sami, za sebe, za frenda", dodaje.
Posebna su radost BPZG vizuali, djelo Mateja (Skillcollector), iza kojih stoje sati promišljanja, kreativnog rudarenja za odgovarajućom slikom, onim emocionalnim ispunjenjem koje preplavi i stavi točku na proces potrage. Neki su vizuali intimne posvete naizgled rendom momentima i pojavama, a neki pak (barem u očima promatrača/ica) divne posvete gradu i svakodnevici – poput onog koji prikazuje vranu i kroasan iz DIY kultura je suštinski povezana s razvojem bike pola u svijetu, a hrvatski primjer to vjerno ocrtavalegendarne trešnjevačke pekarne Dafina (kult štovanja kroasana iz Dafine, kažu mi, proširio se i među inozemnim igračima koji su sudjelovali na Zagreb International turniru).
BPZG je bitan i za širu društvenu priču u gradu, van one "nišne", a tu posebnu ulogu ima bicikl, koji kroz igranje postane gotovo produžetak čovjekova tijela i za sebe utvrđuje neki drugačiji status. Od samih početaka podržavaju biciklističku Kritičnu masu, biciklističke festivale i cikloturistička događanja. "Uvijek ćemo podržavati takve incijative. Godinama smo sudjelovali na Pedalafestu, a baš su na tom festivalu prije nekoliko godina ljudi iz Srbije po prvi puta vidjeli bike polo i nakon toga se stvar pokrenula i kod njih – sada se bike polo igra i u Beogradu i u Novom Sadu", kaže Matija.
Razgovaramo i o pristupačnosti bavljenja bike polom. "Bike polo je financijski pristupačan, za početak je dovoljno imati svoj bicikl. S vremenom, kao i sa svime uostalom, poželjno je uložiti u bolju opremu, bicikl i zaštitu, ali ti se troškovi ne razlikuju od onih za bilo koju sportsku aktivnost Društvene mijene stvari su posložile na sljedeći način – prije smo se rađali u zajednicama, pa smo tek morali pronaći svoje mjesto kao individualci, dok se sada rađamo kao individualci i tek moramo pronaći svoje zajednicekojom se čovjek dugoročno bavi. Najbolja stvar je to što je bike polo uključiv i otvoren za sve, nevezano za dob, spol i slične podjele na koje smo navikli u sportu – jedino što je bitno jest spretnost i volja. Timovi mogu biti miješani, ja sam jedne godine primjerice igrao u timu s Ivom i Marijom. Čak i kad nemaš kompletiran tim i nastupaš negdje solo, možeš se javiti organizatorima i naći igrače i igračice za svoj tim. U tom duhu, naš će teren biti dostupan i otvoren za sve", objašnjava Matija.
Posebno ih motiviraju susreti s igračima iz inozemstva i razmjena iskustava unutar šire bike polo zajednice. Ove godine im je na Zagreb International turnir došla igračica iz Seattlea, koja je iz SAD-a s rastavljenim biciklom doputovala direkt u Hrvatsku zbog dva dana turnira, zato što je čula da je posebno iskustvo. Iz Velike Britanije im primjerice godinama dolazi jedan tim u kojem igraju tata, sin i njihov prijatelj.
Pričamo o značaju iskustva kroz koje se, primjerice otac i sin, mogu pojmiti i upoznati na posve drugačiji način, van okvira odnosa roditelj – dijete. Igrajući bike polo mogu iskoračiti iz svojih uloga i pogledati se kao pojedinci, u strasti igre, promatrajući se i kroz komunikaciju i suradnju s drugim igračima, osvajajući svaki za sebe neki novi i drugačiji prostor – a koji opet mogu zajednički dijeliti. Čini se posebno lijepo imati mogućnost nečega takvog.
Vraćamo se na ono presudno – na zajednicu, osjećaj zajednice. Pritom ne mislim na pojam koji je postao atraktivan i često korišten u oglašavanju i marketingu, onaj koji zajednicu reducira na transakcijski odnos između kupca i tvrtke (pa se tako prezentiraju "Facebook Najbolja stvar je to što je bike polo uključiv i otvoren za sve, nevezano za dob, spol i slične podjele na koje smo navikli u sportu – jedino što je bitno jest spretnost i voljazajednice", "Adidas zajednice", i sl., kao marketinške kategorije), već onaj koji zajednicu promatra u smislu međusobne brige, druženja, ravnopravnosti, podržavanja i rasta.
"Taj osjećaj zajednice se ne može simulirati ni kupiti. Da ovo ne volimo i ne želimo raditi, ne bi to radili. Kada bi se još ljudi uključilo i pronašlo ljepotu u ovome – bila bi to najveća nagrada", zaključuje Matija.
Možda ovakve i slične aktivnosti posebno titraju na istoj frekvenciji s ljudima u većim gradovima, koji za takvim osjećajima (iako možda nesvjesno i ne nužno artikulirano) ponajviše tragaju. Društvene mijene stvari su posložile na sljedeći način – prije smo se rađali u zajednicama, pa smo tek morali pronaći svoje mjesto kao individualci, dok se sada rađamo kao individualci i tek moramo pronaći svoje zajednice. Uz malo podrške, za "neke nove klince i klinke" u Zagrebu možda će to biti baš bike polo u Kranjčevićevoj.
