Turbo-eksploatirani okoliš

Početkom listopada u muzeju Swiss Architecture Museum u Baselu otvorena je izložba Balkanology: New Architecture and Urban Phenomena in South Eastern Europe. Kustos izložbe je berlinski urbanist Kai Vöckler, a koautori Vladimir Kulić i Maroje Mrduljaš. Također sudjeluju: Platforma 9,81, Zagreb; Co-PLAN, Tirana; EXPEDITIO, Kotor; Archis Interventions, Priština; Katherine Carl & Srđan Jovanović Weiss, Novi Sad / Philadelphia; Dubravka Sekulić & Ivan Kučina, Beograd. Izložba je otvorena do 28. prosinca. Prostor Zapadnog Balkana mjesto je ubrzanih urbanih transformacija. O kakvim je transformacijama riječ i koje su njihove posljedice? Izgrađeni okoliš uvijek odražava i političke i ekonomske procese, naročito u turbulentnim društvenim okolnostima. Raspadom Jugoslavije i socijalističkog poretka došlo je do destabilizacije institucija, ali i društvenih sustava vrijednosti i to su dva osnovna izvora koja su utjecala na procese u izgrađenom okolišu na prostorima Zapadnog Balkana pri čemu treba uzeti u obzir i ratna razaranja. Prvu fazu transformacija treba identificirati u djelovanju sitnog kapitala i privatnoj inicijativi koja je kroz intervencije manjeg mjerila dovela do često bizarnih promjena u okolišu. Te promjene karakterizira maksimalno iskorištavanje parcela, suburbanizacija središnjih gradskih prostora i opći pad i komunalnog i kulturnog standarda gradnje. Takav scenarij je bio moguć zbog niske ili nepostojeće urbanističke regulacije, pri čemu je ključan kolaps urbanističkih institucija i njihova nemogućnost da reagiraju na brze promjene i stanje na terenu. Eklatantni hrvatski primjer je zagrebačka Trešnjevka, no još se neobičnije situacije pronalaze u Beogradu gdje su se kuće gradile na krovovima već postojećih ili u Prištini gdje je gustoća izgrađenosti dovedena do nevjerojatnih razmjera. Neke od opisanih situacija spadaju u divlju gradnju, a neke parazitiziraju na urbanističkim planovima i principima naslijeđenim iz bivšeg sistema koji nisu bili pripremljeni na novu situaciju. Te promjene su dio izgrađenog okoliša učinile kaotičnim, no važno je napomenuti da je riječ o bottom-up inicijativama, o snalaženju građana u očajnim ekonomskim uvjetima ili sitnom, obrtničkom profiterstvu koje nije simpatično, ali je svakako simptom disfunkcionlanosti državnih institucija. Sa političkog stanovišta, ta gradnja je reakcija na nepostojanje programa socijalnog stanovanja i nemoći novih država da se pozabave temeljnim egzistencijalnim pitanjima građana. Naravno da u takvoj situaciji profiterstvo najprizemnijeg tipa lako pronalazi načine djelovanja kao što su i pojedine intervencije pokazatelj nevjerojatne maštovitosti građana u potrazi za krovom nad glavom. Nakon što su gradovi balkanizirani, tj. uređeni po principima koji prkose institucijama koje za njih ionako ništa ne čine dolazi do druge faze urbanih transformacija kojima svjedočimo posljednjih nekoliko godina, a to je pojava velikog kapitala i građevinskog booma. Te transformacije su znatno radikalnije od prvog vala balkanizacije, a Zagreb je najveće gradilište među gradovima u regiji pri čemu ne postoji jasnija strategija o njegovom urbanom razvoju. To nije specifičnost lokalnog konteksta jer se slične promjene dešavaju i u drugim tranzicijskim zemljama. Urbanizam se generalno teško nosi sa neo-liberalnim kapitalizmom i to pitanje ostaje za sada otvoreno i prepušteno laissez-faire politici prostora. Inspiriran turbo-folkom Srđan Jovanović Weiss skovao je termin turbo arhitektura. Iako je logički lako zaključiti o kakvoj je arhitekturi riječ, ipak bi bilo dobro posebno objasniti na što smjera ovaj termin te koliko je, prema tvom mišljenju, on primjenjiv za ono što bismo mogli nazvati urbanim krajolikom Zapadnog Balkana, a posebice Hrvatske? Riječ je o gradnji čiji je izraz populistički, eklektičan, sklon iskrivljavanju tradicionalnih obrazaca i pod određenim utjecajem masovnih medija i ikonografije tv-sapunica. Turbo arhitektura je ona vrsta gradnje koja sablažnjava takozvanu kulturnu javnost, no pitanje estetike je tu od sekundarne važnosti jer se njezini izvori nalaze izvan arhitekture i samo su refleksija socijalnih obrazaca koji su se već etablirali u društvima zemalja Zapadnog Balkana, ali i globalno. U ovom slučaju turbo za mene znači sinonim za narcisoidnu ekstrovertnost. Većinu bogataških vila na svijetu ne odlikuje estetski rafinman, kao što i mnoga predgrađa obilježuje jeziva monotonija. U slučaju Zapadnog Balkana su te teme eventualno ekscentričnije ali i iskrenije jer ne pretendiraju na dobar ukus. Također, socijalizam je ipak provodio određenu urbanističku regulaciju dok su specijalističke discipline kao što je arhitektura smatrane meritornima za područja za koja su bila zadužena. S tranzicijom se urušava društvena vrijednost stručnosti za što je arhitektura izvrstan primjer. Ona je prva doživjela kolaps jer su investitori, obodreni blagodatima privatnog vlasništva i urušavanjem opće kulture, smatrali da najbolje znaju što je to lijepo, korisno ili prikladno i da im za to nije potreban savjet educiranog stučnjaka, tim više što razni oblici modernosti pa tako i moderne arhitekture asociraju na egalitarizam koji je zagovarao socijalistički poredak. Iz opisanog se dobro vidi kako privatna domena u svim mjerilima napreduje na štetu javne i jasno je da se to prvo dešava u području gradnje koja znatno ovisi o (samo)volji naručitelja koji postaje apsolutni gospodar unutar perimetara svoje parcele. No, ne mislim da izgrađenim pejzažem čitavog Zapadnog Balkana dominira turbo-arhitektura. Primjerice, u Zagrebu i okolici vidimo više saharinskog minimalizma koji glumi trendovsku estetiku, a bit proizlazi iz nemaštovitosti i činjenice da je takva gradnja jednostavno jeftinija. Izgrađeni okoliš nije turbo-urban nego turbo-eksploatiran. Zanimljivo je uočiti kako se jednaki obrasci pojavljuju u sitnoj apartmanskoj gradnji na Jadranskoj obali, novim stambenim četvrtima koje gradi država i korporativnoj arhitekturi novih poslovnih nebodera. Svi ti akteri grade previše na premalo mjesta, ne poštujući niti javni gradski prostor niti dobrosusjedske odnose koji su u jednom vrlo pojednostavljenom tumačenju osnova regulacije u urbanizmu. Upozorio si da se temeljni problemi ovakve konstelacije suvremene arhitekture i urbanizma kod nas nalaze u korijenima društva. Kako ih prevladati? Pozicija arhitekta je i globalno promijenjena, a arhitektonska struka se iz područja specijalističke discipline sve više izmješta u servisnu industriju. Ta nova pozicija, barem teoretski, otvara arhitektima novo područje djelovanja upravo u pitanju koncipiranja sadržaja i programa gradnji, no to još nije slučaj. Očito je da kapital i arhitekti mogu naći zajednički jezik što u ovom trenutku arhitekte još svrstava u područje društvenih neprijatelja, no moguće je zamisliti i situaciju u kojoj arhitekti djeluju kao korektiv u građenju, kao agenti društvenog progresa. Potrebna je evolucija čitave struke u smislu (ponovnog) posvještenja brige za javnu domenu za što još ne postoje naznake. Ta pitanja politike prostore su kritičnija od turbo arhitekture koja je u osnovi marginalni fenomen, osim ako se ne koristi u svrhu sociološke analize. Dio stručne javnosti upozorava i na potencijalnu opasnost da suvremeni gradovi ne izgube svoje lokalne urbane identitete. Smatraš li ovaj strah opravdanim i možemo li govoriti o nedostatku urbanog identiteta u hrvatskim gradovima? Sa tom konstatacijom se ne mogu do kraja složiti. Iako Starbucks lanac možete naći svugdje, izgrađeni okoliš pokazuje određeni stupanj rezistentnosti prema normativnim silnicama globalizacije već i zbog činjenice da je grad vrlo kompleksan i golem organizam kojeg nije moguće disciplinirati u kratkom vremenu. Ne gube gradovi identitete nego je samopercepcija njihovih građana i njihov osobni i kolektivni identitet pod utjecajem globalnih normativa i oni sve teže pronalaze uporište u lokalnom. Također, pitanje je koji se dio urbanog identiteta promatra. Primjerice, u Zagrebu nestaju socijalističke birtije i zamjenjuju ih generički lounge-barovi što je šteta, ali nije kritično dokle god se proizvode nove lokalne autentičnosti. Odnos između proizvodnje generičkog i autentičnog i ne mora biti kvantitativno sasvim ekvivalentan jer je takozvana korporativna arhitektura više-manje svugdje ista – anonimna i golema. Novi Zagreb je nekada bio omražen, a pokazuje se da je riječ o standardu habitata o kojem danas sa urbanističkog i djelomice arhitektonskog stanovišta možemo samo sanjati. Lokalne posebnosti treba kultivirati i njegovati, od urbanističke morfologije do arhitekture. Iz tog razloga je neprihvatljivo zapunjavati donjogradski blok, normizirati splitsku Rivu ili graditi na zelenim površinama Novog Zagreba jer je to protivno njihovom karakteru i njihovoj prostornoj logici. Izložba Balkanology upravo je inspirirana ovim novim tipovima urbanog razvoja na prostorima Jugoistočne Europe, ali je predstavila i primjere suvremene i moderne arhitekture ovih prostora. O kakvom je konceptu riječ? Izložba se sastoji iz dva osnovna segmenta. Prvi problematizira urbane transformacije kroz djelovanje raznih vaninstitucionalnih i aktivističkih urbanističkih inicijativa koje prate, proučavaju i reagiraju na promjene u izgrađenom i socijalnom okolišu. Tom segmentu pridružuje se izložba arhitekture s područja zemalja bivše Jugoslavije okupljena u nekoliko tematskih cjelina sa sekcijama prošlost i sadašnjost,  odnosno arhitektura socijalističke ere i suvremena arhitektura. Cjeline ilustriraju načine na koje arhitektura reagira na specifične graditeljske zadatke unutar različitih konteksta, ali i pokazuju da je arhitektura bila važan čimbenik modernizacije društva. Tu modernizacijsku ili progresivnu ulogu arhitektura ima i danas iako je njen realni domašaj znatno ograničeniji. Zbog fenomenološkog pristupa, izbor građevina ne predstavlja the best of U ulozi kustosa, na izložbi si sudjelovao zajedno s Vladimirom Kulićem. Predstavili ste suvremenu i modernu arhitekturu prostora bivše Jugoslavije u razdoblju od Drugog svjetskog rata do danas. Vaš dio pokazuje jednu drugačiju sliku urbanog krajolika Zapadnog Balkana. Arhitektonski segment je na neki način antipod turbo-folk arhitekturi i turbo-urbanizmu i unutar izložbe jedan drugome formiraju kontekst. Napetost između regulacije i kaotičnosti, između graditeljske kulture i organičenosti se treba čitati višestruko. Kulić i ja smo se tijekom rada na izložbi prvo morali obračunati s klišejom Balkana shvaćenog kao začudni, granični prostor kojeg eventualno krase pojedini momenti gotovo barbarske, romantične kreativnosti. Taj klišej je već bio ugrađen u koncept izložbe kada smo mi ušli u projekt s namjerom da pokažemo kako je arhitektura bila jedno od glavnih sredstava modernizacije društva. Zemlje s prostora bivše Jugoslavije uspjele su razviti jednu istovremeno internacionalnu i specifičnu arhitektonsku kulturu koja se nastavljala na već etabliran predratni modernizam, ali je bila izuzetno bliska pojedinim naprednim koncepcijama socijalizma i drugim specifičnostima jugoslavenskog društva. Naravno, Jugoslavija nije bila idilična utopija, no upravo u komparaciji s današnjim stanjem stvari vide se modernizacijske mogućnosti koje je to društvo pružalo. Današnja progresivna arhitektura ostvaruje svoj doprinos uglavnom u području javnih investicija i zgrada društvenog standarda. Iako su ti doprinosi pojedinačni iskoraci, oni pokazuju modele društveno odgovornog ponašanja arhitekta i u sebi nose modernizacijski gen koji je rezistentan i zbog naslijeđa socijalizma. Kako je izložba prihvaćena u Švicarskoj te koliko je naša javnost upoznata s njom? Uvijek kada se prezentira hrvatska arhitektura ili arhitektura s područja bivše Jugoslavije internacionalna javnost ostaje iznenađena njenom svježinom i kvalitetom. Ta neinformiranost donekle iznenađuje. No, i dalje ne postoji cjelovita knjiga o povijesti moderne hrvatske ili jugoslavenske arhitekture na engleskom jeziku dok je sa suvremenom situacijom nešto bolje jer se ovdašnje scene prezentiraju u internacionalnim magazinima ili u domaćim publikacijama na engleskom poput Orisa ili Čovjeka i Prostora. Izložba je sama po sebi prihvaćena vrlo dobro s tim da pravu kritičku recepciju tek očekujem. Treba napomenuti da je Švicarski arhitektonski muzej u Baselu jedna od najzanimljivijih svjetskih arhitektonskih galerija i da je orijentirana na istraživačke i eksperimentalne prakse. Što se tiče lokalne situacije, Hrvatska javnost nije posebno senzibilizirana za arhitekturu, osim kada se radi o kontroverzama, tako da ne čudi da je izložba ovdje za sada slabo zamijećena. Do sada je tek izašao prikaz u Jutarnjem listu. Situacija s recepcijom arhitekture u Hrvatskoj je trenutno vrlo zanimljiva. Među politički progresivnijom publikom arhitektura je omražena jer građenje predstavlja otjelovljenje kapitala i korumpirane politike što je uglavnom točno. Vlastito moderno naslijeđe se uglavnom ignorira ili ne razumije, a arhitektonska kultura je i među obrazovanom javnošću iznenađujuće skučena. Razina kritičke kulture koja bi trebala pratiti arhitekturu, pogotovo u dnevnom tisku i na televiziji je niska pa nema niti onog neophodnog diskurzivnog zavođenja koje bi arhitekturu učinila zanimljivijom javnosti. Također, hrvatski arhitekti baš nisu vješti u javnim nastupima i tek nekolicina bi se mogla opisati autentičnim intelektualcima. Nakon izložbe poput Balkanology, stječe se dojam da suvremena hrvatska arhitektura uživa veći ugled u svijetu nego kod kuće. Treba li ovakvu izložbu pokazati u prostorima Zapadnog Balkana i uz nju organizirati popratne aktivnosti: seminare, konferencije, simpozije, okrugle stolove? Točnije, mogu li ovakve aktivnosti utjecati na promjene u suvremenoj arhitekturi i urbanizmu te senzibilizirati društvo na brigu o urbanom okolišu? Nadam se da ovakve izložbe mogu upozoriti na procese u izgrađenom okolišu i postaviti ih u širi društveni kontekst čime oni postaju jasniji i podložniji produktivnoj kritici. Također, ovakve izložbe trebaju zagovarati progresivne političke i kulturne vrijednosti u okolnostima kada se one zapostavljaju u institucionalnoj politici i masovnim medijima koji uglavnom šire zabunu umjesto da raščišćavanju probleme. Diskusije u tome samo pomažu jer predstavljaju aktivniji oblik razmjene znanja i ideja kao što je i jasno da postoje različiti pogledi na problematiku prostora. Te akcije možda neće odmah imati neposrednog učinka na izgrađeni okoliš, ali javno djelovanje i zagovaranje zdravih vrijednosti jest jedan od načina da se podigne svijest o svojstvima i značenjima izgrađenog okoliša. Izložba