Tranzicija prema post-benalizmu u Tunisu se ne odvija baš onako kako su bili zamislili Ganuši, stari-novi premijer, i Mebazaa, vršitelj dužnosti predsjednika. Njihova namjera da preslagavanjem karata unutar kompromitiranog režima sačuvaju njegove osnove ne prolazi. Suočen s masovnim odbijanjem njihova scenarija, dio kooptirane kvazi-oporbe se pokušava distancirati od do jučer vladajućeg Ustavno-demokratskog saveza (RCD). Vidljivo prisutna vojska, koja je po svemu sudeći odigrala ključnu ulogu u protjerivanju Ben Alija i u obračunima s grupama njegovih naoružanih lojalista, se politički ne izjašnjava i čeka razvoj situacije. Nastupila je međufaza tranzicije prema nepoznatom. Vijesti što stižu iz Tunisa su još uvijek fragmentarne i često međusobno kontradiktorne.
Vlada "nacionalnog jedinstva"
U ponedeljak, 17. siječnja, se saznalo da je sastavljena 19-člana vlada "nacionalnog jedinstva" s Ganušijem na čelu. Prema prvim vijestima, uključivala je tri ministra prethodne vlade, tri predstavnika legalne oporbe, dok se za ostale tvrdilo da su tehnokrati-stručnjaci u svojim domenima. No onda se saznalo da su resori vanjskih poslova, unutrašnjih, obrane i financija pripali ministrima koji su iste držali u prethodnom sastavu. Trojici oporbenih ministara, do nedavno lojalne opozicije, predstavnicima Progresivne demokratske stranke, stranci Obnove (bivši promoskovski komunisti), i Savezu slobode i rada, su povjerena ministarstva regionalnog razvoja, visokog školstva, te zdravlja. Ostali su resori raspoređeni među tzv. tehnokratima i nezavisnim. Službena agencija TAP je prenijela prigodnu Ganušijevu izjavu: "Mi ćemo intenzivirati napore za uspostavljanje mira (...) Sigurnost je naš prioritet, jednako kao političke i ekonomske reforme (...) Odlučili smo osloboditi sve koji su zbog svojih ideja ili izražavanja nesuglasnosti bili zatvoreni (...) Sve stranke koje podnesu zahtijev će biti legalizirane (...) Biti će uvedena sloboda tiska (...) ukinuto je ministarstvo informiranja". U odvojenom je intervjuu tvrdio kako su svim novim-starim ministrima "čiste ruke" i kako će njihova "ekspertiza" u sadašnjoj etapi razvoja biti dragocjena. Još kasnije se saznalo da su još četvorica ranijih ministara sačuvala svoje resore. Također da je imenovan 21 državni tajnika, ali njihova imena nisu bila objavljena.
Isključeni
Dvije, vjerojatno najozbiljnije ilegalne, oporbene stranke, čiju je snagu danas teško procijeniti jer su bile žrtve nesmiljenih progona, islamistička Al-Nahda (Renesanasa, prije nego što je bila zabranjena, na parlamentarnim izborima 1989. godine je osvojila 17 posto glasova) i Komunistička radnička stranka Tunisa (PCOT-bivši trotskisti), nisu bile uključene u Ganušijeve konzultacije. Pobuna je zatekla njihove vođe u egzilu. Prvak PCOT-a, Hama Hamami, je u Parizu kratko izjavio kako Ganušijeva vlada "nema nikakve veze s nacionalnim jedinstvom (...) sastavila ju je stranka diktature - RCD". Prvak treće zabranjene stranke, ljevičarskog Kongresa za republiku, popularni Monsef Marzuki, je komentirao kako je najavljena vlada, s Ben Alijevim kadrovima, "obična maskerada", te da "ne može voditi nikakvom političkom otvaranju". No najavio je svoj skori povratak u zemlju i predsjedničku kandidaturu. Jedan je 22-godišnji demonstrant, kojega citira dopisnik Associated Pressa iz Tunisa, frustriran razvojem događaja, ustvrdio da je "revolucija ukradena".
Zanimljivo je, primjećuju strani komentatori, kako su izbjegli vođe Nahde, čitavo vrijeme tuniskih nemira, bili jako suzdržani. To objašnjavaju procjenom ovih umjerenih islamista da bi njihova otvorena podrška narodnoj pobuni mogla biti kontraproduktivna. Kada bi se toj pobuni prišila etiketa islama, to bi antagoniziralo mnoge u samom Tunisu, a još više na europskom zapadu i SAD-u. Zato su aktivisti Nahde u samom Tunisu ostali u pozadini ovih burnih događaja, mada su mnogi pojedinci sudjelovali u prosvjedima.. U četiri tjedna prosvjeda, u toku kojih su demonstranti uzvikivali svakojake parole, nije zabilježena ni jedna s islamskim predznakom.
U četvrtak, 20 siječnja, se konačno oglasio iz svog londonskog izbjeglištva prvak stranke Rašed Ganuši (nije rodbinski povezan sa sadašnjim premijerom), osuđen na doživotnu robiju u vrijeme Burgibine vladavine i kasnije oslobođen od Ben Alija, sa zahtjevom da se u Tunisu donese Zakon o generalnoj amnestiji političkih zatvorenika.
Dok su vijesti o sastavu nove vlade na kapaljku pristizale u javnost, u Tunisu su ponovo izbili protesti, ovoga puta protiv uključivanja u novu ekipu ministara prethodnog režima. Policija je branila pristup ministarstvu unutrašnjih poslova, ali ovoga puta bez suzavca, gumenih i pravih metaka. Koristila je, kažu, vatrogasne vodene šmrkove. Vojnici, još uvijek raspoređeni po gradu, u tomu navodno ne sudjeluju. No poslije neuspješnog policijskog pokušaja deložacije neidentificiranih snajperista s nekih krovova, ovi su ušutkani mitraljeskom vatrom vojnih helikoptera. Kasnije je javljeno da su dvojica ubijena. U Kartagi, otmjenom predgrađu glavnoga grada, specijalne su se vojne jedinice sukobile s grupom pripadnika Ben Alijeve garde, koji su se zabarikadirali u jednoj od njegovih palača. Tvrdi se da su po nekim gradskim kvartovima velikom brzinom kružili automobili naoružanih Ben Alijevih lojalista, koji su pucali na sve strane. Javlja se i o novom valu provala i pljački, koje se pripisuju, ovisno o izvoru, Ben Alijevim gardistima, odmetnutim policajcima ili RCD-eovim milicijama. Zvanični proturaju tezu kako je ovima cilj onemogućiti "demokratsku tranziciju" izazivanjem kaosa što bi navodno Ben Aliju omogućilo povratak.
Do demonstracija protiv Ganušijeve na brzinu sklepane koalicije došlo je i u više provincijskih gradova, uključujući u Sidi Buzeidu, odakle su prije točno četiri tjedna krenuli nemiri.
Državna telegrafska agencija TAP je citirala novog-starog ministra unutrašnjih poslova Ahmeda Friaa-u, (Ben Ali ga je imenovao dva dana prije svoga bjekstva, a sada je zadržao taj položaj), prema kojem je u četiri tjedna demonstracija poginulo 78 osoba, većinom civila i više pripadnika snaga sigurnosti (njegovo je ministarstvo prošlog tjedna tvrdilo svega 21), dok ih je 94 izranjavano. Štete nanijete gospodarstvu je procijenio na dvije milijarde dolara. Navi Pillay, visoka povjerenica UN-a za ljudska prava, je pak izjavila da je prema njoj dostupnim informacijama poginulo najmanje 100 ljudi.
Foto: www.boston.com
Kriza najavljene vlade
U utorak, 18. siječnja, samo 24 sata poslije objave da je vlada sastavljena, iz nje su se povukla trojica ministara vezanih za Generalnu uniju tuniskih radnika (UGTT). Nešto kasnije je primjer sindikalista slijedio nesuđeni ministar zdravstva Mustafa Ben Džaafar, iz Stranke slobode i rada. Stranka obnove, kojoj je pripao resor visokog školstva je priopćenjem za tisak zaprijetila da će se povući iz privremene vlade ukoliko u njoj ostanu članovi RCD-ea. Ujedno je zatražila "zamrzavanje cjelokupne imovine bivše vladajuće stranke". Jedan član užeg rukovodstva Progresivne demokratske stranke, kojoj je dodijeljeno ministarstvo regionalnog razvoja, se novinarima požalio što su stranke oporbe "precijenile snagu RCD-ea" i zbog toga prihvatile "minorne ministarske pozicije". Na prvoj sjednici novog kabineta, njezin će predstavnik tražiti smjenu ministra unutrašnjih poslova, čije su "ruke krvave", kao i ministra obrane, koji je svojim ranijim položajem omogućio Leili Trabelsi, Ben Alijevoj supruzi, protupravnu zaradu od milijun dolara.
Sindikalci su se povukli iz vlade, rečeno je, jer vodstvo UGTT-ea smatra da, sa izuzetkom Ganušija, vlada ne bi smijela uključivati ni jednog člana RCD-ea. Osim toga, svi sindikalni zastupnici u oba parlamentarna doma su podnijeli ostavke. Tako se sindikalna centrala, koja se pozivom na generalni štrajk u posljednjoj fazi demonstracija protiv Ben Alija uključila u protestni pokret, distancira od kompromitiranog režima s kojim je sama usko surađivala. UGTT je bila u sličnim partnerskim odnosima s Burgibinim Neodesturom, prethodnikom RCD-a, poslije nezavisnosti zemlje. U osnovi je predstavljala interese zaposlenog dijela pučanstva, ignorirajući muke marginaliziranih i obespravljenih slojeva. S vlastima je bio sklopljen nepisani "društveni ugovor", uvedeno je napredno radno zakonodavstvo, te sustavi zdravstvenih usluga, mirovinskog osiguranja i školstva nedostignuti u drugim arapskim zemljama. S bankarskim kreditima su stimulirani potrošački apetiti onih zaposlenih koji su ih bili u stanju otplaćivati. Isti su krediti bili dostupni malim poduzetnicima. Tako su se otvarali mali obrti i firme, a mnogi su si Tunižani mogli priuštiti i kupovinu stanova, automobile i druga potrošačka dobra, naravno na otplatu. E, a tu su s općom recesijom i padom prihoda zaposlenih i samozaposlenih nastali problemi - mnogi više nisu bili u stanju otplaćivati kredite, male su se tvrtke počele serijski gasiti, tržište rada više nije moglo pratiti demografsku eksploziju i zapošljavati mlade školovane kadrove. S druge se strane, klan Ben Alijeih i Trabelsijevih bogatio, šireći svoje poslove poput poždrljive hobotnice (ne podsjeća li to na hrvatsku situaciju?). Klan je u praksi jednostrano raskinuo gorespomenuti "društveni ugovor" između vlasti i UGTT-ea, što je sindikalnu centralu natjeralo pridružiti se općenarodnoj pobuni. Obzirom na povlačenje UGTT-eovih ministara iz privremene vlade, te ostavke njihovih parlamentarnih zastupnika, neizvjesno je da li se taj pakt može obnoviti.
Raspad RCD-ea
Politički biro RCD-e je iz stranačkih redova isključio svog dojučerašnjeg predsjednika Ben Alija i šestoricu njegovih suradnika (ne navode im se imena), pa se zajedno sa svojim Centralnim komitetom "raspustio". Za to vrijeme je pred sjedištem stranke, u Aveniji Burgiba, nekih tisuću demonstranata protestiralo protiv ozloglašene stranke, tražeći istovremeno ostavku Ganušijeve vlade. Vojska, a ne policija, je pucajući u zrak, sprječavala prosvjednicima pristup centrali RCD-ea. Javlja se da su još masovnije demonstracije protiv RCD-ea i vlade održavaju u Gafsi i Kefu na jugu zemlje. Portreti bivšeg predsjednika što su krasili pročelja vladinih objekata i ureda državne administracije su skoro preko noći nestali. Pitanje je kakva će biti dalja sudbina same stranke, koja se hvalila jednomilijunskim članstvom?
Poslije podne je priopćeno kako su Ganuši i Mebazaa podnijeli ostavke na članstvo u RCD-eu, u kojem je prvi bio Ben Alijev dopredsjednik, a drugi član Političkog biroa. Tvrdi se da su ostavke na članstvo u RCD-eu dali i ostali ministri.
Prema drugom priopćenju, vlada nacionalnog jedinstva na čelu s Ganušijem, je uprkos ostavkama položila zakletvu. Mebazaa je tom prilikom obećao "potpuni raskid s prošlošću", tvrdeći kako je nastupila "era slobode" za sve političke stranke i medije, te kako će se slobodni i pošteni izbori, pod nadzorom nezavisne izborne komisije i međunarodnih promatrača, održati u roku od šest mjeseci. Dva dana kasnije je jedan od ministara, Zuheir Mdhafer, koji je položio zakletvu, također podnio ostavku. Izgleda da taj član RCD-ea nije s ostalim kolegama bio napustio stranku.
Sve zajedno, najblaže rečeno - zbrkano i iznuđeno. Pravi gospodar situacije je prema tvrdnjama više tuniskih i inozemnih komentatora - šef Generalštaba general Rašed Amar, za kojega je bilo javljeno da ga je Ben Ali smijenio, jer je odbio da vojnici pod njegovom komandom pucaju po demonstrantima. Tvrdi se da je osobno prisilio Ben Alija napustiti zemlju. Dakle ili nije bio bio smijenjen, ili je odbio smjenjivanje, ili je vraćen na taj položaj. Tvrdi se također da je zajedno s profesionalnim sastavom vojnog establišmenta stao iza tandema Ganuši-Mebazaa, te da iz sjenke nadzire procese tranzicije. No ne pojavljuje se u javnosti i za čitavo ovo vrijeme nije dao ni jednu izjavu.
Prva sjednica vlade
Saznaje se da se u četvrtak, 20. siječnja, ujutro, iza zatvorenih vrata konačno sastala Ganušijeva amputirana vlada. Ministri su se suglasili da se oslobode svi politički zatvorenici i legaliziraju do sada nepriznate ili zabranjene političke stranke. Odobren je nacrt Zakona o amnestiji, koji će biti podnijet Nacionalnoj skupštini (koja se od početka nemira nije sastajala i iz koje su se povukli mnogi zastupnici). Svim građanima kojima su iz političkih razloga oduzete putovnice i bilo zabranjeno putovati u inozemstvo, biti će vraćene putne isprave. Potvrđena je ranija odluka o skraćivanju policijskog sata. Odlučeno je da se pokrene istraga o financijsko-imovinskim manipulacijama Ben Alijeve obitelji, te da oni kojima se dokaže krivica odgovaraju pred zakonom.
Par dana kasnije su se strani novinari dokopali teksta novoimenovanog ministra omladine i sporta Slima Amamua, inače ranijeg disidenta i bloggera (bio je uhapšen par dana prije bjekstva Ben Alija), koji je koristeći twitter opisao svoje utiske o prvoj sjednici vlade i prvi sukob koji je izbio na samom početku. Kaže da su mu RCD-eovi ministri, preuzeti iz prethodnog sastava, zamjerili što se na sastanku pojavio bez kravate. Kako bi ih odobrovoljio, obećao im je da će je slijedeći puta staviti. No u istom je tekstu branio njihov ostanak na ranijim pozicijama, jer smatra da pružaju garanciju da će započeta tranzicija biti bezbolna. Svojim korespondentima, koji su mu zamjerili "izdaju revolucije", je poručio kako se prihvatio položaja u vladi s ciljem da je "špijunira", iz prve ruke saznaje što se događa i o tomu izvještava javnost.
Nacionalna televizija je kasnije objavila kako su posljednjih dana pohapšena 33 člana šire obitelji bivšeg predsjednika, osumnjičenih za protuzakonito stjecanje imovine, ilegalna financijska ulaganja u inozemstvu i ilegalni transfer deviza, o čemu je pokrenuta istraga. Prikazane su i snimke gomila zaplijenjenog nakita, skupocjenih satova i inozemnih bankarskih kartica i, kao poseban kuriozitet, više nalivpera koja mogu ispaljivati prave metke. Nisu priopćena imena uhapšenih. Glavni državni tužilac je pokrenuo istragu.
Vlada je također proglasila trodnevnu žalost u spomen žrtvama nedavnih događaja. Zastave na državnim ustanovama će biti spuštene na pola koplja. Po isteku žalovanja će s radom početi škole i fakulteti, dok će "uskoro" biti obnovljena prekinuta sportska natjecanja i priredbe.
Javlja se o postupnom smirivanju situacije. Manje grupe demonstranata doduše obilaze gradom, ali su njihovi protesti miroljubivi. Nije bilo sukoba sa snagama reda. Mnoge su trgovine već otvorene, a ulicama teče automobilski promet. Domaće su tiskovine, koje su dva desetljeća verglale apstraktne priče o navodnom napretku, promjenama i velikim dostignućima bivšeg režima, su se počele koristiti novim razumljivijim i lritičnim jezikom. Poprimile su novi, otvoreniji izgled. Tvrdi se da su u većini državnih medija sami novinari smijenili svoje urednike. Na kioscima su se prvi puta poslije puno godina pojavile ranije zabranjene inozemne novine.
Krivica Ben Alijevih
Još je ranije pariški Le Monde, citirajući neimenovane obavještajne izvore, tvrdio kako je Leila Trabelsi, prije svog bjekstva u Ujedinjene arapske emirate, navodno iz Centralne banke preuzela tonu i pol zlatnih poluga, vrijednih oko 65 milijuna dolara. Čak su bili navedeni detalji o njezinu razgovoru sa generalnim direktorom banke, koji se tomu protivio, i o telefonskom naređenju samoga Ben Alija da postupi po zahtjevu njegove supruge. Sada je dotični bankar demantirao tu informaciju, tvrdeći da ni zlato ni novac nisu otuđeni. Nekako u isto vrijeme je objavljeno da su švicarske vlasti, slijedeći primjer Francuske, zamrznule sve depozite koji bi mogli biti u vlasništvu obitelji bivšeg tuniskog predsjednika. Iz Komisije EU u Briselu je priopćeno kako će i druge zemlje-članice tako postupiti.
Kao i u slučaju Sanadera i njegovih stranačko-poslovnih jataka, i oni su žrtvovani da bi njihovi dojučerašnji pobočnici mogli preživjeti. Daleko od toga da ih pokušavam opravdati, ali izvjesno nisu bili usamljeni. Sve je upitnije da li će autorima tuniskog scenarija tranzicije to uspjeti.
Ponovo prosvjedi
Tisuću demonstranata je u petak, 21. siječnja, ponovo marširalo Avenijom Burgibe skandirajući parole protiv vlade i tražeći njezino raspuštanje. Policija ih je blokirala ispred Ministarstva unutrašnjih poslova. Bili su pripremljeni vodeni šmrkovi, ali se gomila povukla. Jedan dio demonstranata je tada krenuo prema centrali UGTT-ea, pozivajući na generalni štrajk. Druga se grupa okupila pred zgradom vlade, gdje je Ganuši konferirao s nekim ministrima. Poslije podne su se s njima solidarizirali policajci, neki u uniformama, par na službenim motorkotačima, a navodno mnogi u civilu. Jedan se oficir obratio prosvjednicima i tražio njihov "oprost". Rekao im je da su i oni bili "žrtve Ben Alijeva režima", kako su "izvršavali naređenja pretpostavljenih" i doživio je ovacije. Pokrenuta je inicijativa za osnivanje sindikata policajaca. Dok se to događalo, kroz gomilu se prema sjedištu vlade probijao automobil vršioca dužnosti predsjednika republike Mebaze (nije jasno da li se on u njemu nalazio). Policajci što su se pridružili prosvjednicima su ga zaustavili, ali su ga na nagovor kolega iz osiguranja vlade propustili. Nije bilo sukoba.
Javljeno je da je 1 800 političkih zatvorenika oslobođeno. No tvrdi se da nisu svi. Članovi obitelji neoslobođenih su pred Centralnim zatvorom u Tunisu protestirali protiv zadržavanja njihovih najbližih. Navodno je riječ o nekih 500-1 000, koji su bili osuđeni po još uvijek važećem Zakonu o suzbijanju terora. Njihovi rođaci tvrde kako su istražni organi prethodnog režima njihova priznanja iznudili torturom. Dan ranije je grupa pravnika i sudija demonstrirala pred zgradom Ustavnog suda, tražeći smjenjivanje sudaca koji izricali presude po nalogu Ben Alijeve diktature.
Poslije podne je Ganuši u televizijskom intervjuu objavio kako će se povući s vlasti poslije sadašnje prijelazne faze. Njegova je uloga, rekao je, u što skorijim terminima pripremiti predsjedničke i parlamentarne izbore, i izvesti zemlju iz krize. Ti izbori moraju biti uspješni kako bi se pokazalo svijetu da smo civilizirani. Poslije toga će se povući iz politike, čak i ako ga se kandidira za predsjednika republike. Vjerojatno tako pokušava smiriti situaciju.
AFP je u subotu objavio kako je još jučer s jugozapada zemlje, kraja odakle su se prošlog mjeseca nemiri proširili na cijelu zemlju, prema glavnom gradu krenula "karavana oslobođenja". Cilj joj je, prema izjavi jednog organizatora, inače sindikalista, "iznuditi pad vlade, posebno uklanjanje ministara pripadnika bivšeg RCD-ea". S napredovanjem ovih prosvjednika prema destinaciji njihov broj raste. Navodno im se osobnim vozilima, autobusima i kamionima pridružuju mnogi.
U samom Tunisu je centrala UGTT-ea priopćila kako se njezin sindikat učitelja protivi otvaranju škola do kojega je trebalo doći u ponedeljak, te proglasio štrajk na neodređeno vrijeme.
U nedjelju, 23. siječnja, su prvi sudionici "karavana oslobođenja" pristigli u glavni grad. Nekako u isto vrijeme je Nacionalna TV javila kako su u kućni pritvor stavljena dvojica bliskih suradnika svrgnutog predsjednika, predsjednik Gornjeg doma parlamenta Abdulah Kalal, koji je u svom ranijem mandatu bio ministar unutrašnjih poslova, i bivši Ben Alijev šef kabineta po imenu Abdelaziz Ben Dia. Prvi je nedavno stajao uz Ganušija kada je ovaj tvrdio da je preuzeo funkciju privremenog predsjednika, pa ponovo uz Mebazu kada je predsjednik Donjeg doma parlamenta preuzeo dužnost vršitelja dužnosti predsjednika i povjerio Ganušiju mandat za sastav vlade "nacionalnog jedinstva". Nije navedeno zbog čega su pritovoreni, ali pretpostavljam da će se obojicu biti svaljena odgovornost za nesmiljenu represiju oporbe. Kasnije je javljeno da Ben Dia nije uhićen i da policija za njim još uvijek traga. Javlja se i o hapšenju vlasnika privatnog TV kanala Hanibal i njegova sina. Optužuju se za "nacionalnu izdaju, poticanje naselja i navijanje" za povratak Ben Alija. Sva hapšenja vrši policija.
***
U noći između nedjelje i ponedjeljka, pred palačom vlade se okupila masa od više tisuća demonstranata, zahtijevajući ostavku Ganušija i njegove vlade. Palača je navodno "opsjednuta". Tvrdi se da su demonstranti na nekoliko mjesta uspjeli pokidati prepreke od bodljikave žice.
Dok jutros bezuspješno pokušavam otkriti što se tamo noćas događalo i što se događa, te međusobno povezati informacije iz različitih izvora, nejasno je kakav će biti ishod ove krize. Tandem Mebazaa-Ganuši i privremena vlada su očito izloženi pojačanim pritiscima ulice, proturječnim interesima različitih komponenti proizašlim iz bivšeg režima i oklijevajućim saveznicima. Sindikati, filijala nekadašnjeg RCD-ea, su u posljednjih sedam dana izrasli u najorganiziraniju snagu oporbe. Praktično su preuzeli vodstvo narodne pobune. Pridruživanje segmenta policije prosvjednicima, makar za sada samo nekih pojedinaca, mogla bi biti najava šireg pokreta. Policijske snage Tunisa broje nekih 300.000 pripadnika, dobro su opremljene i naoružane. Bile su glavnim osloncem Ben Alijeva režima. Ako otkažu poslušnost privremenoj vladi, zlo joj se piše. Scenarij tranzicije, kojega Mebazaa i Ganuši pokušavaju provesti, može zaglaviti. Krajnje je sumnjivo što se vojni establishment nije uz njih javno svrstao. Šef Generalštaba Rašed Amar i dalje šuti. Brojnost vojske se procjenjuje na ne više od 45 000. S tim se efektivima vojska ne bi mogla suprotstaviti policiji. No možda djeluju koordinirano. Iako su vojnici još uvijek raspoređeni po strateškim gradskim punktovima, a tvrdi se pojačano i uz libijsku granicu, oni se drže krajnje suzdržano.
Ni neposrednim sudionicima ovih događaja, kako u nesigurnoj vlasti, tako i u heterogenoj oporbi, tim više inozemnim izvjestiocima i komentatorima, nije jasno što nosi sutrašnjica.
Pojavio se vođa
U ponedeljak, dok su demonstranti još uvijek opsjedali vladinu palaču, zahtijevajući smjenjivanje Ganušija i njegovih ministara, prvi se puta oglasio šef Generalštaba Rašed Amar. Pojavio se poslije podne, nenajavljeno u kvartu Kasbah, sjedištu većine vladinih institucija, među prosvjednicima, nedaleko od palače. Preko megafona im je na lokalnom arapskom dijalektu, kojega svi razumiju, izjavio da je vojska "garant revolucije. Nacionalna armija je branila i brani narod i zemlju (...) Vjerni smo ustavu zemlje. Braniti ćemo ustav. Nećemo izići iz njegovih okvira (...) Našoj revoluciji, vašoj revoluciji, revoluciji mladih, prijeti opasnost, drugi je mogu prisvojiti. Neke snage pokušavaju stvoriti političku prazninu, koja vodi u diktaturu (...) Vaši su zahtjevi legitimni. Ali bih volio da se ovaj trg isprazni kako bi ova ili neka druga vlada mogle raditi. U ovoj su zgradi ministri i premijer, ali također i dužnosnici koji rade u interesu stanovništva i zemlje. Pustimo ih raditi!"
Njegove su riječi, javlja AFP, više puta prekidane usklicima "Živjela armija!" No čuo se i usamljeni glas jednog od prosvjednika - "Hoćemo civilnu vladu!" Na kraju su prisutni, njih par stotina, zajedno s njim, zapjevali nacionalnu himnu.
Amar je do sada bio skoro nepoznat Tunižanima, praktično nevidljiv. Pripisuje mu se u zaslugu što nije pristao da se vojnici uključe u divljačku represiju prosvjeda, zbog čega ga je Ben Ali navodno smijenio. Također se smatra da je osobno odigrao ključnu ulogu u protjerivanju bivšeg diktatora. Ostao je u svakom slučaju na položaju i kada je Ganušijeva prijelazna vlada inaugurirana. Vojnici, prisutni na ulicama Tunisa, su prema sporadičnim vijestima, više puta razdvajali policijske batinaše od prosvjednika. Tvrdi se da su skršli otpor naoružanih Ben Alijevih lojalista. Pritekli su u pomoć stanovnicima nekih gradskih kvartova kojima su harale bande pljačkaša. U mnogim medijima, pa i H-Alteru, objavljivani su fotosi vojnih oklopnih vozila, koje su civili kitili cvijećem.
Nisam na licu mjesta i ovo ne pišem iz prve ruke, ali donekle poznajem Tunis u kojem sam u prošlosti boravio par puta. Mislim da Amarov iznenadni javni nastup nije bio rezultat njegova trenutnog impulsa. Pojavio se na ulici među prosvjednicima, a ne na balkonu vladine palače. Netko se postarao da na tom mjestu i baš u to vrijeme budu prisutni selektirani mediji. Pažljivo je sročio svoje riječi, tako da je svakomu poručio ponešto što je želio čuti. Podržao je prosvjednike, ali im je rekao da je bilo dosta. On će braniti revoluciju. Rekao je da Ganušijevoj ekipi treba omogućiti raditi svoj posao, ali je nije eksplicitno podržao. Spomenuo je da taj posao mogu odraditi i neki drugi.
Od vijesti o Amarovom istupu je prošlo svega par sati. Teško je predvidjeti kako će se stvari dalje odvijati. S jedne se strane profilirao kao mogući vođa narodnog pokreta, kao tuniski Naser. Taj scenario je poznat i provjeren. Podržale bi ga tuniske i arapske mase. S druge strane, bi mogao odigrati ulogu sličnu Louis Napoleonu. U svakom slučaju pojavio se Vođa. Ja, naravno navijam za prvu opciju.
