Balet Romeo i Julija jedan je od onih povlaštenih naslova, koji je u velikima baletnim kućama standardan dio željeznog repertoara, dok je pak u drugima koje si – poput zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta – taj luksuz radi financijskog i kadrovskog deficita ne mogu priuštiti, uvijek s nestrpljenjem i uzbuđenjem iščekivana inscenacija. U odnosu na druge balete klasičnog – i uglavnom romantičnog – predznaka poput, Ovakav se Romeo i Julija nije pokazao dostojnim hommageom povodom svečanog obilježavanja 400. obljetnice smrti svojeg autora, baš kao ni pozornice najvećega nacionalnog teatra, ali ni publikeprimjerice, Labuđeg jezera, Bajadere ili Giselle, kod kojih se u koreografskoj vizuri ne može zanemariti izvornik, s Romeom i Julijom to nije slučaj; ovdje koreograf ima potpunu slobodu prikazati svoju viziju i verziju čuvenoga Shakespeareovoga djela. No s gore spomenutim naslovima ipak ima jednu poveznicu, a ta je da zbog inspirativne glazbe Sergeja Sergejeviča Prokofjeva, virtuozne koreografije i dramatične priče može gotovo beziznimno – kako god ga postavili – postati samo hit. Pa ipak, jednom od najglasovitijih živućih koreografskih imena, Patriceu Bartu (1945. – ), pošla je za rukom baš iznimka od tog pravila; od očekivanog hita zagrebačke baletne sezone, ili čak nekoliko njih (kao što je, primjerice, bio slučaj s Mujićevom Anom Karenjinom) Bart je napravio – s obzirom na potencijal koje ovo djelo ima na svim razinama – gotovo potpuni promašaj.
Dramaturgiju je povjerio Christiane Theobald, koja je pak ovaj balet u dva čina osmislila kroz prolog, petnaest slika i epilog. Otvaranje predstave (premijerno izvedene 19. ožujka 2016. u Zagrebu, praizvedene 11. siječnja 1940. u Sankt Peterburgu) sugestivno je i obećavajuće, s Natalijom Horsnell u ulozi Grofice Capuleti, koja očajava nad neslućenom tragedijom (nakon čega se radnja vraća na početak dobro poznate priče, i završava nanovo s početnom scenom). Nastavak je također izvanredan, s mnoštvom ansambl prizora koji su sjajno postavljeni, na neoklasičnome – vrlo maštovitome, zahtjevnom i efektnome koreografskom uporištu. Na plesače je ono očigledno djelovalo iznimno inspirativno; vidjelo se da apsolutno uživaju u novonaučenome plesnom vokabularu, kojega je pak zbog brzine i brojnosti kombinacija složenih elemenata iznimno teško (ujednačeno) svladati, no u čemu su ipak gotovo besprijekorno uspijevali (dok je perfekcija zbog već spomenute kompleksnosti, kao i zbog brojnosti ansambla, ionako praktički neostvariva).
Međutim, kako predstava odmiče, tako sve više – i to u nekoliko scenskih rukavaca – nastavlja silaznom putanjom. Odlučivši se za donekle suvremeniju verziju inače uobičajeno realistične, dobro poznate dvorske scenografije iz 16. stoljeća, scenografkinja Luisa Spinatelli oduzela joj je na kompaktnosti, jer stupanj njezinog osuvremenjenja oscilira od prizora do prizora, ne fascinirajući pritom ni u jednom; varira tek od pomalo hladnih i ispranih do naprosto previše simplificiranih za okvir priče tolikog naboja i gustoće.
Nadalje, ansambl prizora je previše s obzirom na njihov dramaturški značaj i opravdanost, a premda do kraja zadržavaju svoju atraktivnost, odvijaju su se nauštrb izbijanja glavnih likova u prvi plan. Romeo i Julija u radnju se uvode relativno kasno, bez previše kontekstualnih nijansi, te su de facto svedeni na tek nekoliko pas de deuxa, koji opet ni po čemu – ni koreografski ni izvedbeno – ne oduševljavaju. Dok je koreografija svih skupnih prizora upravo maestralna, tamo gdje treba udariti pečat na cijelu predstavu i ključne scene učiniti antologijskima (one na balkonu, u spavaćoj sobi, u prizoru plesa Romea s mrtvom Julijom i u smrti dvoje junaka), ostavlja dojam kao da nije djelo istog autora; gotovo je potpuno blijeda, neinventivna, s velikim brojem puno puta viđenih podrški – naprosto nimalo nadahnuta.
A takvi su, nažalost, i glavni interpreti Iva Vitić Gameiro i Andrea Schifano. Oboje su plesači solidne (ne i superiorne) tehnike – što bi se od premijernih protagonista svakako očekivalo, lijepih i poetičnih pojava – sukladnih prototipskim predodžbama o ovim romantičnim likovima, no istovremeno prilično skromnog registra umjetničkog senzibiliteta (barem onoga scenski emaniranoga), čija je posljedica posvemašnja izvedbena plošnost, a onda neminovno i nedostatna upečatljivost, koja naprosto ne prelazi rampu. Vitić Gameiro iskazala se doduše plastičnošću te lijepim linijama i pozama, osobito pravilnim i gracilnim arabesqueom, dok je Schifano pokazao uglavnom osrednje skokove, ali i konstantnu pouzdanost u brojnim podrškama (koje su tek ponegdje jedva vidljivo zaškripale). Međutim, ono najvažnije i za uvjerljivost priče presudno – zaljubljenost – nisu uspjeli dočarati. Stvarni emotivni naboj, ljubavni zanos, kao i gradaciju intimnosti i slutnje zle kobi, u puno je većoj mjeri prezentirao vrlo srčan i entuzijastičan orkestar nego nositelji glavnih rola.
Ali treba napomenuti da su poprilično bezizražajnom dojmu dvaju glavnih likova u osjetnoj mjeri pridonijeli i njihovi kostimi (djelo također već spomenute Spinatelli); iako su inače vrlo bogati, raskošni i šaroliki, te karakteristike nemaju baš tamo gdje su najpotrebnije. Romeo tako ima identičan kostim kao i nekoliko drugih likova iz njegovog tabora, dok je pak Julijina bijela haljina i materijalom i krojem osjetno neupadljivija od drugih na sceni; baš kao i crvena, kojoj također nedostaje profinjena i u odnosu na druge diferentna struktura, a usto je previše doslovno i nimalo originalno simbolična.
No zato se nekoliko sporednih likova, zahvaljujući interpretativnim značajkama njihovih nositelja – koje odreda nedostaju njihovima gorespomenutim kolegama – uspjelo nametnuti gotovo kao zvijezde večeri. To se u prvom redu odnosi na nacionalnog prvaka Tomislava Petranovića, koji i u četrdesetoj godini može parirati nekima dvostruko mlađim kolegama na sceni, iznova pokazujući kako je tehnika bitan, ali vrlo rijetko presudan faktor za dojam o nečijoj plesačkoj impresivnosti. U umjetničkoj etapi koja je prošla svoj nekada europski zenit, Petranović je ulogom Romeovog prijatelja Mercuzija apsolutno opčinio, kako urođenim scenskim šarmom i smislom da udahne život dodijeljenom liku, tako i enPredstava svojim odmicanjem, umjesto da dobiva, gubi na snazi i intenzitetu, te raste u monotoniji zbog nedovoljno iskorištenih aspekata svake razine ovog uprizorenja, koje ne uspijeva kulminirati čak ni na krajutuzijazmom iz kojega se ni po čemu ne može zaključiti kako mu je ovo tek jedna u podugačkom nizu otplesanih rola, k tome sporedna (dok bi, primjerice, slične situacije s nekima od njegovih kolega polučile jedino apatično rutinirane umjetničke rezultate). Apartan kako pojavom, tako i stilom, maksimalno ekspresivan, i u konstantnom stremljenju prema individualno idealnome, Petranović je uistinu egzemplar maksimalnoga korištenja talenta, iskustva i dobivenih prilika.
Gotovo podjednako blistav dojam ostavila je i Horsnell, čija je glumačka interpretacija osjetno sazrela od one u Karenjinoj; pa premda joj plesne dionice nisu odviše zahtjevne, u dovoljnoj su mjeri zastupljene da bi u kombinaciji s prvospomenutom kvalitetom, kao i izražajnošću i dubokom proživljenošću, ostavile itekako upečatljiv i snažan dojam.
Baš kao i Guilherme Gameiro Alves u ulozi Tibalda, nećaka Grofice Capuleti, koji je od posljednjega velikog nastupa u Bajaderi tehnički znatno napredovao, iskazavši se brojnim pirouetteima i visokima, bravuroznim skokovima, a koji su pak u kombinaciji s njegovom markantnom pojavom i vehementnom izvedbom apsolutno popravili sveopći beskrvni dojam.
Predstava, naime, sa svojim odmicanjem, umjesto da dobiva, gubi na snazi i intenzitetu, te raste u monotoniji zbog nedovoljno iskorištenih aspekata svake razine ovog uprizorenja, koje ne uspijeva kulminirati čak ni na kraju, jer su gledateljska voljnost za suosjećanjem i mjera predOno najvažnije i za uvjerljivost priče presudno – zaljubljenost – glavni interpreti nisu uspjeli dočarativiđene potresenosti već isparile.
Sve u svemu, ovakav se Romeo i Julija nije pokazao dostojnim hommageom povodom svečanog obilježavanja 400. obljetnice smrti svojeg autora, baš kao ni pozornice najvećega nacionalnog teatra, ali ni publike. Uzevši, naime, u obzir financijski dio ove umjetničke konstrukcije (koji je, dakako, tajan, ali ne i nezamisliv), osnovni je dojam kako se podjednako osrednji rezultat mogao postići i na puno isplativiji način, a veliki novac – kojega zagrebačkome HNK očito ne nedostaje, pa makar i nauštrb godišnjeg broja premijera – potrošiti na ljude čiji bi doprinos Teatru uistinu predstavljao dodanu vrijednost; primjerice, na baletne umjetnike koji bi po svojim izvedbenim dosezima bili na istoj valnoj dužini s njihovima najprominentnijim europskim kolegama.
Do tada, preostaje se tek nadati kako bi ova predstava u tom segmentu možda mogla donijeti i pokoje ugodno iznenađenje, jer su za ulogu Julije predviđene čak četiri alternacije (uz Vitić Gameiro, planirane su još Miruna Ioana Miciu, Natalia Horsnell i Catarina Meneses), a za ulogu Romea, osim Schifana, Gameiro Alves i Takuya Sumitomo – dakako, sve uz pretpostavku da se radi o ozbiljnom i ambicioznom planu, a ne tek o bombastičnoj najavi kakva se, primjerice, plasirala s Bajaderom, u kojoj su od planiranih šest postava(!) zapravo nastupile samo dvije(!).
Na kraju, gotovo je nemoguće ne povući paralelu između aktualne premijere i posljednjeg uprizorenja Romea i Julije u Zagrebu, prije 14 godina, u koreografiji i režiji Dinka Bogdanića, s Edinom Pličanić i Jašom Otrinom u glavnim ulogama. I Bogdanić i Jakovina ovo su baletno djelo odabrali kao drugi po redu klasični adut u svojim mandatima, a također su oba za prvi takav izabrali Bajaderu (Bogdanić, doduše, neposredno prije početka mandata). Međutim, dok je kod Bogdanića balet Romeo i Julija označio početak intenzivnog, ustrajnog i posvemašnjeg otklona, uzleta, pa i prave renesanse zagrebačkog Baleta u odnosu na dotadašnju prevladavajuću organizacijsko-programsko-izvođačku letargičnu atmosferu (i njoj kompatibilne rezultate), Jakovinino pak dosadašnje djelovanje ne ostavlja dojam niti namjere, a još manje provedbe, izrazitijeg Stvarni emotivni naboj, ljubavni zanos, kao i gradaciju intimnosti i slutnje zle kobi, u puno je većoj mjeri prezentirao vrlo srčan i entuzijastičan orkestar nego nositelji glavnih rolaiskoraka naspram zateknutih, poopćeno kazano, osrednjih okolnosti. Ovaj Romeo i Julija svakako nije argument koji bi suprotnoj tezi išao u prilog; ne predstavlja doduše korak unatrag, ali niti korak naprijed.
Pa iako se u ovom trenutku zbog gotovo identičnih negativnih konotacija koje su se uz Bogdanićevo ime vezale i prije 14 godina, nepopularno pozvati baš na njega, polako, ali ustrajno stagniranje (što znači zapravo nazadovanje) kako ansambla, tako i repertoara – uostalom, jedno je drugim uvjetovano – ne ostavlja puno izbora. Prema trenutačnom stanju stvari, zagrebački Balet ni u rukovodećem, ni u kadrovskom, a ni u repertoarnom segmentu naprosto nema prepoznatljivost, još manje nekadašnju kvalitetu, a čini se ni perspektivu.
