U rujnu prošle godine Alan Ordulj iz Gradskog ureda za promet predstavio je projekt iscrtavanja biciklističke staze u Savskoj cesti i najavio početak te intervencije do kraja 2011. godine. Mozgovi u tom uredu izračunali su da će ta boja po pločniku stajati građane sitnih pola milijuna kuna (cijena bez PDV-a), što je predstavljalo dobar dio novca predviđenog proračunom za biciklističku infrastrukturu u toj 2011. godini. Nakon te najave, sve je utihnulo, a projekt im je ionako bio potrošiti javni novac na nefunkcionalno i samo valjda izvođačima radova korisno rješenje. Ovoga mjeseca pojavile su se, međutim, glasine kako se gradonačelnik Milan Bandić želi slikati s danskim veleposlanikom povodom otvaranja izložbe Mikaela Colville-Andersena (biciklističkog aktivista koji žute crte sigurno ne smatra dobrim rješenjem) 18. travnja u Tehničkom muzeju. Tehnički muzej se, u ovoj priči posve slučajno, nalazi u Savskoj, i to na dijelu na kojem je kretanje biciklima posve zabranjeno: kao što znamo, na nogostup se biciklom ne smije, a iz nepoznatnog razloga tamo je biciklima zabranjeno kretanje i kolnikom. Kako se u rečenoj izložbi radi o biciklima, svakom pozornosti željnom gradonačelniku past će na pamet jedino ofarbati komad pločnika na brzinu da se ima što slikat.
Tako su glasine govorile da će Grad Zagreb "srediti" stazu do Tehničkog muzeja. I to onaj komad uz terasu kafića Godot gdje se ionako jedva prolazi, i gdje uvijek stoji bar dvadesetak klinaca iz srednje škole. Kada smo čuli tu informaciju, poslali smo upit u Grad: što se zapravo dogodilo s onih pola milijuna kuna iz prošle godine? Kuda su ti novci preusmjereni? Na što su potrošeni? Jesu li uopće postojali? Ako nisu bačeni na boju za pločnik, na što jesu? Pitali smo ih, naravno, i što će napraviti sa Savskom, i kada?
Nakon niza telefonskih poziva, ponovljenog pismenog upita, ljubaznih upita, ljutih upita, do telefonskih performansa s prijetnjama prosvjednim samospaljivanjem, nakon 20 dana faksom u redakciju stiže odgovor u jednoj rečenici: "Iscrtavanje prve etape od južnog Zelenog vala do Tratinske započet će nakon konačnih konzultacija, tj. dogovora s biciklističkim udrugama."
Jučer, kada su se na Savskoj pojavili radnici s metrom i kantom boje, bilo jasno da Grad ne odustaje od namjere soboslikarskog performansa na pločnicima
O novcu ni jedne jedine riječi. Podsjećamo da Zakon o medijima jasno govori da su organi vlasti dužni u roku od tri dana, ukoliko ne odgovore na pitanja, pismeno obrazložiti zašto su medijima uskratili odgovor ili podliježu kaznenim odredbama istog zakona. Službenicima gradskog Ureda za promet, ako se već ništa drugo ne može dokazati, kršenje Zakona o medijima, konstantno i uporno, sigurno može.
Što se tiče dogovora s udrugama, najglasnija udruga koja okuplja daleko najviše članova, Sindikat biciklista, izrazito se protivi ovakvom rješenju. I ova jedna jedina rečenica ispala je, dakle, netočna, jer je jučer, kada su se na Savskoj pojavili radnici s metrom i kantom boje, bilo jasno da Grad ne odustaje od namjere soboslikarskog performansa na pločnicima. Kako se "staza" može uistinu na brzinu napraviti, pokazali su i prije nekoliko tjedana, kada su se nakon najave velikog prosvjeda biciklista, na ulicama koje su vodile do, primjerice, Prometne policije u Heinzelovoj, preko noći pojavile vijugave žute crte.
U ovoj je priči o ekipi TNT iz Cvjećarnice koja je naselila gradske urede, bitna činjenica da se problem Savske, koja uistinu jest bitna arterija zagrebačkog života i gdje se biciklisti moraju moći kretati, mora riješiti. Iz Sindikata biciklista predlažu primjerice: "Kvalitetno rješenje prometa u Savskoj traži sustavnu strategiju i drugačiju regulaciju gradskog prometa. Privremeno, prijelazno rješenje može biti zajednička zona tolerancije za pješake i bicikliste u kojoj bi se biciklisti smjeli voziti uz pažljivo ograničenje brzine".
Stavljanjem znaka za zajednički prostor postiže se ista stvar kao i s farbanjem crta po pločniku pošto crte po pločniku nikoga ne odvajaju, niti je pješake itko educirao što one uopće znače, niti kako ih treba poštovati. Grad Zagreb to ne radi, a kako nam je MUP svojedobno rekao, to nije ni njihova zadaća.
Grad Zagreb uopće nije briga za bicikliste, jer ga nije briga za građane općenito, a kamoli za ostvarivanje održivog prometa
Da bi situacija bila još luđa, Grad Zagreb se očito sjajno prodaje vani, pa je tako, primjerice, bio u izboru tri najuspješnija grada u Europskom tjednu mobilnosti među gradovima "koji su najbolje implementirali nove trajne mjere u području prometa i mobilnosti". Koji je to grad? Gdje ste ga vidjeli? Da nije sagrađen negdje u sljemenskoj šumi i nastanjuju ga neki drugi ljudi? Tko tu koga farba?
Opći dojam je upravo suprotan, Grad Zagreb uopće nije briga za bicikliste, jer ga nije briga za građane općenito, a kamoli za ostvarivanje održivog prometa. Kako kaže Enrique Penalosa, čovjek koji je imao viziju i transformirao grad kojem je bio gradonačelnik, Bogotu, vrativši javne prostore građanima uzevši od automobila, "redistribucija cestovnog prostora nije tehničko pitanje. To je političko pitanje. Možemo dati više prostora pločnicima, biciklima, automobilima. Nije bitno koliko prostora damo automobilima, nikada nećemo riješiti prometne gužve samo davajući im više prostora. Pločnici su najvažniji element transportne infrastrukture i, rekao bih, ono što razlikuje napredne i zaostale gradove je upravo kvaliteta pločnika."
Dok škvadra koja sjedi u zgradurini na Vukovarskoj ne ode, nećemo imati Grad. Imat ćemo dugove kojima ćemo opteretiti generacije do naših praunuka i opsežnu arhivu Milana Broj Jedan Bandića kako otvara ulične slikarije plaćene javnim novcem koje nisu u javnom interesu
Međutim, mi nemamo Penalosu, nemamo pločnike, nemamo ni mjesta za bicikliste, imamo samo gomile automobila koji zauzimaju prostor, užasno skup javni prijevoz, i prometne policajce koji ubiru po 300 kuna od biciklista, a uskoro će vjerojatno prijeći i na pješake. Imamo i u prometu vrlo vidljivu rupetinu između 1 posto i ostalih 99 posto, i gradonačelnika i njegovu kliku koja se jako dobro brine da onaj sa što većim automobilom dobije što više prostora, počevši od garaže u Varšavskoj ulici. Sve to umjesto usporavanja prometa, oduzimanja dijela parkirnih mjesta automobilima, uvođenja odvojenih linija za javni prijevoz i sličnih metoda koje nisu skupe, a u gradovima kao što je Bogota, pokazalo se, transformiraju grad na nevjerojatne načine, vraćaju ga građanima, povećavaju sigurnost, smanjuju razinu straha, povećavaju empatiju, vraćaju ljude ljudima. Pitanje pločnika, pješaka, pitanje prava biciklista i ubijanja javnog prijevoza, puno je šire i ozbiljnije od prometa samog, međutim, dok ova škvadra koja sjedi u zgradurini na Vukovarskoj ne ode, nećemo imati Grad. Imat ćemo dugove kojima ćemo opteretiti generacije do naših praunuka i opsežnu arhivu Milana Broj Jedan Bandića kako otvara ulične slikarije plaćene javnim novcem koje nisu u javnom interesu ili, ako na prvi pogled i jesu, onda nisu funkcionalne, kao što žuta crta na Savskoj neće obavljati funkciju biciklističke staze.
Na upit Gradu Zagrebu, dan 26. još uvijek nismo dobili odgovor.
