Nuklearna industrija i korištenje nuklearnih elektrana koje iza sebe ima već preko pedeset godina dugu tradiciju ekonomskih neuspjeha, te velikih ekoloških i zdravstvenih štetnih utjecaja, ovih dana obilježava važnu godišnjicu na koju treba podsjetiti, jer sklonost zaboravu i zataškavanju je izrazito prisutna u toj industrijskoj grani. Dana 28.03.1979. godine u ranim jutarnjim satima započela je havarija reaktora broj 2 nuklearke
Three Mile Island u SAD-u, a trideseta godišnjica havarije i isto toliko godina sustavnih laži o tijeku događaja u tim danima, te posljedicama koje se još i danas osjećaju na tim prostorima zaslužuju barem kraći osvrt.
U početku se javnost uvjeravalo da nema ispuštanja radioaktivnosti u okoliš, ali vrlo brzo postaje evidentno da je to laž
Havarija je započela kvarom pumpe koja je opskrbljivala generator pare u nuklearki, a razlozi kvara još ni danas nisu poznati. Sam kvar nije trebao biti problematičan, ali na njega su se nadovezale zakašnjele reakcije i pogreške operatera koji su upravljali nuklearkom, što je rezultiralo djelomičnim topljenjem jezgre reaktora, te ispuštanjem radioaktivnih tvari u okoliš. Kaos je započeo u četiri sata ujutro, te u zoru, oko sedam sati, prijetnja istjecanja radioaktivnih tvari u okoliš postaje izvjesna, ali tri sata nakon toga (u 10 sati) iz nuklearke javljaju da imaju tek 'relativno ozbiljan događaj' i umanjivanje tragičnosti događaja već tada započinje.
Stvarno stanje bilo je teško prikriti, jer ubrzo se očigledno povećala pojava karcinoma pluća, leukemije, problema sa štitnjačom, smrtnost male djece koja se u Harrisburgu čak utrostručila...
Nakon što je proglašeno da je kriza gotova, prikrivanje podataka o posljedicama havarije se nastavilo još dugi niz godina i tek puno kasnije stvarni podaci počinju izlaziti u javnost. Operater nuklearke, tvrtka Metropolitan Edison 1983. godine optužen je za falsificiranje podataka o ispuštenoj radioaktivnosti i uništavanje relevantnih dokumenata iz tog razdoblja, ali istovremeno država Pensilvanija skriva podatke o zdravstvenim učincima havarije, što federalna vlada svojom pasivnošću po pitanju te problematike očigledno prešutno odobrava. Stvarno stanje bilo je teško prikriti, jer ubrzo se očigledno povećala pojava karcinoma pluća, leukemije, problema sa štitnjačom, smrtnost male djece koja se u Harrisburgu čak utrostručila i raznih drugih oboljenja, pa je hitno ponovo trebalo zamagliti problematiku. Taj posao je obavio Columbia University; on 1990. godine objavljuje studiju kojom žele ukazati kako nema dokaza da su ispuštene radioaktivne tvari uzrokovale porast oboljelih od karcinoma na tom području. Tumačenje porasta stope karcinoma koje su plasirali, prilično vrijeđa zdrav razum, ali to je uobičajena praksa iskrivljavanja činjenica o štetnim učincima nuklearnih elektrana. Zaključak studije kojim se pokušava abolirati nuklearnu industriju za ovu havariju ukratko glasi ovako: Porast stope karcinoma kod stanovnika u blizini nuklearke (Three Mile Island) nisu uzrokovale radioaktivne tvari koji su ispuštene tijekom havarije, nego stres uzrokovan tim događajima(!). Takvo tumačenje vodi prema zaključku da ispuštena radioaktivnost ustvari nije bila opasna, nego krivicu umjesto nuklearne industrije snose oni koji su bespotrebnim javnim iznošenjem informacija o havariji i evakuacijama izazvali stres kod stanovništva.
Čast sveučilišne znanosti ipak spašava University of North Carolina koja svojom studijom objavljenom 1997. godine, u kojoj su korišteni isti podaci o zdravstvenom stanju ljudi s toga područja, ukazuje na povezanost porasta pojave karcinoma i ispuštene radijacije tijekom havarije. Čak što više, proučavajući oštećenja kromosoma kod stanovnika tog područja, studija ukazuje da je količina radioaktivnih tvari ispuštenih u okoliš morala biti puno veća od onog u što se uvjeravalo javnost tijekom havarije 1979. godine, jer drugih razloga za pojavu takvih oštećenja nije bilo na tom području.
Naravno, dokazano povećani broj umrlih i oboljelih ni danas ne sprečava nuklearnu industriju da o tom događaju govori kao o uspješnoj prići, jer prema njihovoj interpretaciji, tamo nije bilo smrtnih ishoda koji se mogu povezati s havarijom.
Za kraj još samo jedna zanimljivost na koju sam naišao pregledavajući materijale o toj havariji. Nakon havarije, Sovjetski Savez je poslao delegaciju koja je obišla područje nuklearke Three Mile Island, nakon čega su održali konferenciju za štampu. Izjavili su da je dizajn nuklearke u kojoj se dogodila havarije karakterističan za SAD i da se ništa slično ne može dogoditi s njihovim nuklearkama. Černobilska katastrofa koja je uslijedila sedam godina kasnije doista je bila drugačija, a nuklearna industrija zapadnih država izjavljuje da je dizajn nuklearke u kojoj se dogodila havarija karakterističan za Sovjetski Savez i da se ništa slično ne može dogoditi s njihovim nuklearkama. U nastavak te priče idealno se uklapaju naši stratezi promašenih političkih i energetskih strategija, i zato, idemo dalje, prema novoj drugačijoj katastrofi.
