Tako mladi, a tako stari

Nedavno istraživanje pokazalo je niz zabrinjavajućih tendencija što se tiče mladih u Hrvatskoj. Recimo, stupanj obrazovanja izuzetno je povezan s financijskom situacijom kućanstva. Samo 13 posto učenica i učenika nepovoljnijeg socioekonomskog statusa očekuje da će završiti studij na visokom učilištu u odnosu na čak dvije trećine učenica i učenika povoljnijeg socioekonomskog statusa. Hrvatska je zbog toga svrstana među društva niske društvene pokretljivosti, što implicira da su šanse mladih za dostizanje drukčijeg obrazovnog i socioekonomskog statusa od onog njihovih roditelja izrazito slabe.

Niska društvena pokretljivost očituje se i u nedostatku mogućnosti za osamostaljivanje. Naime, skoro tri četvrtine mladih živi u roditeljskom domu, a politika u tom smjeru gotovo u potpunosti izostaje. U kontekstu ovih rezultata, razgovarali smo s politologom Markom Kovačićem iz "Znamo probleme i stalno nudimo rješenja. No, potrebni su politički akteri koji će naše znanje provesti u djelo"Instituta za društvena istraživanja. Na upit o reperkusijama kasnog osamostaljivanja i života s roditeljima, Kovačić ističe sljedeći problem:

"Dok su mladi pod krovom svojih roditelja oni ne mogu biti inovativni u onoj mjeri kao kada su samostalni. To pokazuju mnoga kvalitativna istraživanja u kojima se mlade pita što bi najrađe radili, a njihove roditelje o vrijednostima koje su im najvažnije. Mladi koji žive s roditeljima vrlo često napomenu da bi napravili nešto, ali se boje okoline koja to ne bi odobrila. Kada naknadno usporedimo njihove odgovore s vrijednostima koje zastupaju roditelji, primijećujemo da je to uistinu tako. Dakle, mladi koji su pod krovom roditelja vrlo će teško biti inovativni i donijeti neku društvenu promjenu, neovisno koliko emancipatorskog potencijala roditelji nude. Riječ roditelja će biti zadnja jer mladi žive u kući koju nisu sami privredili."

Na upit što država radi kako bi pomogla mladima da se osamostale, Kovačić odgovara:

"Država ne radi mnogo osim što nudi APN kredite koji su se pokazali loši iz nekoliko razloga. Kao što znamo, tržište na njih reagira na način da se povećavaju cijene nekretnina uopće, što opterećuje ostatak stanovništva. Također, korisnici APN-a su obično mladi iznad 30 godina, što znači da Hrvatska i dalje nema politiku koja teži k osamostaljenju mladih prije tih godina. Važno je napomenuti da se mladi u Hrvatskoj i Crnoj Gori osamostaljuju najkasnije u Europskoj uniji, u prosjeku tek u trideset i drugoj godini. Budući da mladi završe srednje škole do devetnaeste, "Tijekom pandemije država za mlade nije napravila gotovo ništa".a fakultete do dvadeset i četvrte godine, APN krediti ne odgovaraju na pitanje što je s kontingentom mladih od dvadesete do tridesete godine. Potrebno je kroz jedinice lokalne i regionalne samouprave, ali i putem države organizirati izgradnju stanova koji se daju u najam mladima na način da se subvencionira renta sve dok se mladi ne osamostale, dok ne dobiju svoje prihode i postanu kreditno sposobni."

Kovačić navodi da se kasno osamostaljivanje i bliski odnosi s roditeljima očituju i u manjku političkog angažmana i građanske pismenosti jer mladi naprosto preslikavaju mišljenja svojih roditelja:

"Istraživanja pokazuju da mladi u Hrvatskoj smatraju radikalnim bilo kakvo odstupanje od statusa quo, što uključuje recimo Željku Markić, ali i Mirelu Holy. To nije slučaj u državama gdje mladi ranije odlaze od roditelja i njeguje se građanski odgoj."

Također, postoji demografski problem. Želju za emigracijom iskazuje čak trećina mladih, što ima veze sa sveprisutnim prekarnim zapošljavanjem u Hrvatskoj, ali i zapostavljanjem mladih u ruralnim krajevima. Što se ruralne politike tiče, Kovačić ističe:

"Trebali bismo poticati revitalizaciju sela budući da imamo mnogo neiskorištenih poljoprivrednih zemljišta. Trenutno postoje poticaji mladim poljoprivrednicima, ali obično se radi o kukuruzu i sličnim kulturama koje mladima nisu zanimljive. Pokazalo se da sadnju neke nove kulture mladi shvaćaju kao izazov, a takvi poticaji izostaju. Također, potrebno je razvijati društveni kapital u ruralnim područjima na lokalnoj razini, što se čini osnivanjem centara i klubova za mlade i pozivanjem mladih iz različitih ruralnih predjela Hrvatske i drugih država da se međusobno druže, razmjenjuju ideje i politički se aktiviraju. Zbog nedostatka društvenih i kulturnih sadržaja mladi u ruralnim područjima ne uspjevaju upoznati bračne partnere i osnovati obitelj. Oni dobiju potpore za sadnju marelice ili pšenice, oberu plodove svog zemljišta, ali nastavljaju živjeti s roditeljima."

Što se tiče politike za mlade u Hrvatskoj općenito, Kovačić navodi:

"Nacionalni program za mlade istekao je 2017. godine, a od tada Hrvatska nije donijela novi. To je krovna politika za mlade koja izostaje već tri godine. Osim njega, imamo Zakon o savjetima mladih koji navodi da sve jedinice lokalne i regionalne samouprave moraju imati savjete mladih, a Tijekom pandemije se pokazalo da formalni obrazovni sustav ne može tako brzo odgovoriti na krizu. Previše je strukturiran i treba proći previše vremena da ga se mijenjaotprilike ih samo 21 posto od 576 jedinica ima. Iako jedinice koje ih nemaju krše zakon, država ništa ne poduzima po tom pitanju."

Na upit o uspješnosti prošlog Nacionalnog programa za mlade, Kovačić navodi da je rađena evaluacija od strane Instituta za društvena istraživanja i da je samo 36 posto mjera bilo realizirano, što je iznimno loše. Također, napominje da ne možemo znati kako su točno te mjere realizirane jer je proces izvještavanja u tadašnjem Ministarstvu bio izuzetno kompliciran.

Međutim, Kovačić ističe da je najveća mana nedostatak koordinacije različitih politika za mlade. Recimo, Ministarstvo poljoprivrede iznimno je malo komuniciralo s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, a pitanje poljoprivrede je snažno povezano s onim demografije i mladih. Dakle, trebalo bi postojati nekakvo državno tijelo koje bi koordiniralo niz politika za mlade koje se javljaju, recimo, u Ministarstvu zdravstva, Ministarstvu turizma i sporta, Ministarstvu kulture i medija i tako dalje. Kovačić ističe da Hrvatska politika za mlade ima relativno snažnu horizontalnost koja je inkluzivna i participativna, ali treba postojati i snažan koordinator. "To do sada nismo imali zbog izuzetno loših ministara", napominje Kovačić.

"Do sada smo uvijek imali iznimno nezainteresirane ministre na čelu Ministarstva za demografiju obitelj, mlade i socijalnu politiku. Imali smo Nadu Murganić koju nije ništa zanimalo, Vesnu Bedeković koja osim što se pojavila na jednoj konferenciji koju su organizirali mladi nije napravila doslovno, ali doslovno ništa za njih. Prije toga Bernardicu Juretić o kojoj uopće ne želim pričati koliko je bila nesposobna, a još prije Milanku Opačić koja je također bila potpuno nezainteresirana i sve radila preko Maje Sporiš, koja je, hvala Bogu, nešto radila."

Međutim, Kovačić je istaknuo da je u osmom mjesecu ove godine osnovan Središnji ured za državnu demografiju i mlade, koji bi trebao obavljati Potrebno je kroz jedinice lokalne i regionalne samouprave, ali i putem države organizirati izgradnju stanova koji se daju u najam mladima na način da se subvencionira renta sve dok se mladi ne osamostalenavedenu koordinaciju politika. Tajnica Željka Josić, čim je došla na čelnu poziciju Središnjeg ureda okrenula se mladima i udrugama za mlade te im postavila pitanje kako žele komunicirati s njom. Nastavila je održavati tjedne sastanke i pojavljivati se na njihovim događajima, što Kovačić smatra vrlo dobrim potezom. No, od kolovoza nije donesena nijedna konkretna politika za mlade.

Kovačić navodi da će Nacionalni program za mlade u najboljem slučaju krenuti u proljeće 2021. godine, što ukazuje na strukturnu nebrigu za mlade, odnosno stihijsko bavljenje njima kada su političarima potrebni poeni. Na upit o potencijalnom nadilaženju Nacionalnog programa za mlade koji se očito nije pokazao efikasnim i koji potencijalno ne odgovara trenutnom kontekstu pandemije, Kovačić odgovara:

"Svakako sam za to da se novi Nacionalni program za mlade modernizira kako bi se bavio problemima koji se trenutno događaju. Tekst koji smo napravili je iz 2018. godine i zastario je. Recimo, tijekom pandemije se pokazalo da formalni obrazovni sustav ne može tako brzo odgovoriti na krizu. Previše je strukturiran i treba proći previše vremena da ga se mijenja. Odgovornost su preuzele organizacije civilnog društva, koje su brze i okretne i mogu odgovoriti na društvene izazove. Tijekom pandemije država za mlade nije napravila gotovo ništa. Organizacije mladih su te koje su prenamijenile sredstva iz svojih programa i, recimo, zaposlile psihologe koji su radili online radionice s mladima o mentalnom zdravlju koje se pokazalo rizičnim tijekom karantene. Europska unija i Vijeće Europe već godinama pokušavaju usmjeriti državu da se prizna i kvalitetno financira rad s mladima, odnosno neformalno obrazovanje, ali država to nikako da napravi.

Na upit kako bi izgledao proces brzog rješavanja novog problema koji zaokuplja mlade s obzirom na rad Srednjišnjeg državnog ureda, Kovačić  Mladi koji su pod krovom roditelja vrlo će teško biti inovativni i donijeti neku društvenu promjenu, neovisno koliko emancipatorskog potencijala roditelji nude. Riječ roditelja će biti zadnja jer mladi žive u kući koju nisu sami privredili.odgovara:

"Predstavnici Središnjeg državnog ureda trebali bi se konzultirati sa znanstvenicima što da niz ministarstava napravi za mlade. Recimo, ako znanstvenici primijete da je mladima u doba pandemije prijeko potrebno savjetovanje o mentalnom zdravlju, Ministarstvo zdravstva bi trebalo raspisati natječaje na tu temu, na koje bi se zatim udruge civilnog društva mogle javljati. Napomenuli smo kako civilno društvo može vrlo brzo ponuditi rješenja pa je njegovo djelovanje iznimno bitno. Isto to vrijedi i za poljoprivredu, turizam, kulturu i sve ostale sektore koji su važni za politike mladih. Predstavnici Središnjeg državnog ureda trebali bi konstatno povlačiti ministre za rukav i biti dosadni. Međutim, moraju imati dovoljno jaku političku moć da se doista provodi ono što im znanstvenici savjetuju da je trenutno prijeko potrebno.

Dobra stvar je što IDIZ, Pilar i još neki fakulteti konstantno rade istraživanja o mladima i imamo jako puno podataka. Znamo koji su goreći problemi – nezaposlenost, prekarijat, nedostatak građanskog angažmana i politička nepismenost, stambeno pitanje i tako dalje. Znamo probleme i stalno nudimo rješenja. No, potrebni su politički akteri koji će naše znanje provesti u djelo."