Još na fakultetu elektrotehnike u Splitu, a možda i ranije, u okolnostima pomalo sumornog života programiranog duboko unaprijed, razvio sam mačiji pogled za spasonosna saznanja. To je nalagala opasnost kojoj sam na tom mjestu bio izložen. Stajati oči u oči s novim tehnobićem neviđene razorne snage čiji se principi djelovanja temelje na banalnim algoritmima učinkovitosti i vidjeti ozračeno mnoštvo kako hrli da bi mu služilo i podmazivalo ga, za mene je bilo stravično iskustvo. Ali svi ti dani tjeskobe su se isplatili jer sam, barem u svojim očima, uspio svući Što znači biti ljevičar, vjernik ili umjetnik ako nam naš etički njuh kaže da su ta imena potrošila svoja iznenađenja, udaljila nas i privatizirala slobodni teritorij? privlačnu haljinicu s njega da bih otkio njegovu vulgarnost, i to na pomalo neočekivanome mjestu.
Naime, u okviru predmeta Telekomunikacije učili smo o pretvaranju zvuka iz analognog u digitalni oblik. Da bi se zvuk na "optimalan" način pretvorio u niz nula i jedinica potrebno ga je analizirati. Prvo po amplitudi, a zatim po frekvenciji. Grafički prikaz zastupljenosti pojedinih frekvencija u samo jednom fragmentu ljudskog glasa me posebno zainteresirao. On je poput planinskog lanca punog kukova, vrhova, klanaca i jama natkriljivao čitavo područje ljudskog sluha i jenjavao negdje iza obje granice nečujnog. Te granice su na najnižoj točki 16, a na najvišoj 20 000 Hz. Tada nastupa robot mesar koji ni u svojoj najsavršenijoj varijanti ne može pojmiti čitav frekvencijski koktel već ga mora nužno suziti i pretvoriti u nešto lakše probavljivo, a "približno" točno. Tu nastupaju razni oblici digitalnih noževa koji režu visoke tonove, niske, kasape ga po amplitudi, te je nakon čitave procedure, od nečega kontinuiranog i beskonačnog ostala stepenasta tetris konstrukcija.
Međutim, tu nisam otkrio samo banalnost zavodljivog tehnobića koje, unatoč cijenjenim glupanima koji uspoređuju te dvije kategorije, nikada Kao što pojedino društvo ima "propisani broj" narkomana i pijanaca, tako će i naše imati propisani broj onih koji proizvode prasak, jer postoji ravnoteža između zvuka i tišineneće imati sposobnosti jedne životinje, već sam se na neočekivanom mjestu sjetio vlastitog odnosa sa zvukom, bilo da se radi o riječi ili glazbi. Još kao mali sam uočio da, ukoliko naručim "pizzu omeđenu gljivama", izgovorena narudžba djeluje čarobno na konobara i roditelje. Često sam znao trampiti riječi za joint ili voće. "Ajde baš da čujemo!", rekli bi na moj prijedlog razmjene dobara, a ja bih hladnokrvno rekao nešto poput "Šuma vješala" i mali objekt žudnje bi se iznenada našao u mojoj ruci.
Blok flauta, koju sam svirao u osnovnoj, iz jednostavnog razloga što je bila najjeftiniji instrument u tim gadnim vremenima, imala je još začudniji učinak na punoglavce u razredu. U rijetkim trenucima kada bi tekstura zvuka izravno povezanog s mojim dahom, te prostori između tonova, došli u specifičan odnos, osjetio bih da se otključao jedan potpuno drugi svijet. Kompleksna tonska struktura u skladbi "Hija, hoj, konjiću moj" kao da bi otpuhala sva imena i u razredu bi ostali goli i sebi strani čovječuljci, nakratko nasukani na obalu svijeta lišenog krivnje.
Bogovi su prije imali ljudskiju mjeru, odnosno morali su se koristiti
smicalicama i čarolijama da bi postigli određene ciljeve, i to ne uvijek
sa stopostotnim učinkom. (Giulio Romano: Ljubavnici, inspirirano mitom o Zeusu i Alkmeni)U eseju Čarolija i sreća Giorgio Agamben kaže da sreća nije nešto što dolazi kao plod marljivosti, nešto što smo zaslužili, već se, gotovo na "nedopušten" način, čarolijom otrgne iz ruku sudbine. "Ako je tako," kaže on u nastavku, "ako je jedina sreća osjećaj da smo sposobni za čaroliju, onda je jasna i ona zagonetna definicija koju je ponudio Kafka, napisavši da život dođe ako se dozove pravim imenom." Paradoksalno je da sam upravo na predmetu Telekomunikacije osvijestio da sreća, kao i zvuk "pravog imena" koje spominje Kafka, nikada neće moći biti predmet znanstvene analize upravo zbog svoje beskonačno kompleksne prirode koja djeluje samo u "tom trenutku" i nikada više. Znanstveno mjerenje je Tek nakon zvučnog udara stvarne ili metaforičke bombe pojavljuje se mala oaza tišine - onih nekoliko trenutaka kada neimenovano dolazi do riječitrezven odmak koji koji nam je dao u naslijeđe čitavo carstvo novih pojmova i misaonih alata, ali samo po sebi predstavlja izlazak iz središta čarolije.
Agamben govori da je sreća u paradoksalnom odnosu sa svojim subjektom: "Onaj tko je sretan ne može znati da je sretan. Tako Zeus koji obljubljuje Alkmenu preuzimajući obličje njezina muža Amfitriona, ne uživa u tom činu kao Zeus. No usprkos prividu, ni kao Amfitrion. Njegova radost u potpunosti pripada stanju začaranosti."
Prvo što ovdje možemo uočiti jest da je izražavanje u mitskim slikama ili u novije vrijeme putem umjetnosti, koja po Suzan Sontag u suvremenom društvu preuzima ulogu duhovnosti, jezik neophodan za imenovanje čudnovatih procesa u čovjeku. I drugo, da su bogovi prije imali ljudskiju mjeru odnosno da su se morali koristiti smicalicama i čarolijama da bi postigli određene ciljeve, i to ne uvijek sa stopostotnim učinkom. To znači da je možda nevidljivi zavežljaj krivnje na leđima starog čovjeka bio, kudikamo Moramo stalno tražiti vještije načine da govorimo uvijek isto jer smo davno napustili potrebu za složenijim odnosom. Naša misao postaje užareni pečat kojim treba žigosati stokumanji, ako ga je uopće bilo. Čovjek proizašao iz kršćanske tradicije sigurno je stekao i određene pozitivne sposobnosti kroz cirkularno preispitivanje i okretanje protiv "zla u sebi", a tu ne mislim samo na formalnog vjernika, nego jednostavno na najširi utjecaj te kulture, ali je posljedično podlegao i suvremenoj karijerističkoj tjeskobi i teretu vlastitog "imena" odnosno slike sebe očišćene od suvišnih frekvencija.
U svim aktivističkim situacijama u kojima sam sudjelovao, a isto se pokazalo i u svijetu umjetnosti, primjetio sam sraslost velikog broja ljudi s vlastitim imenom. Ono je imalo ulogu progutanog željeza i sistem je samo trebao pojačati svoj magnetizam da bi nevidljivim nitima odvukao ljude u različitim smjerovima, da bi utjecao na njihove odluke, na razinu hrabrosti i na kraju urušio svaki pokušaj emancipacije. Ona definicija magije koja kaže da je ona esencijalno znanost o tajnim imenima ovdje se pokazuje točnom, ali u svom negativnom obliku. Mogli bismo lako zaključiti da se današnji sustav u potpunosti temelji na drevnoj tradiciji kabalista i nekromanta koji su, poznavajući tajno ime svakome biću i svakoj stvari, imali moć nad njima. Međutim, za razliku od tajnog imena, čovjek današnjice je izgleda sputan "javnim imenom" odnosno složenom paučinom interesa, te svaka promjena specifične težine toga imena privlači čitav spektar bijesnih paukova.
Ipak, u svom eseju Agamben kaže da postoji "blistavija tradicija za koju tajno ime nije toliko šifra pokoravanja stvari čarobnjakovoj riječi koliko monogram koji potvrđuje njezino oslobađanje od jezika. Tajno je ime bilo ono ime kojim je čovjek pozvan u raj, a samim njegovim izgovaranjem Umjetnost je oduvijek bila čovjekovo najjače sredstvo proizvodnje tišine. Uostalom, čak je i Neandertalac svirao frulubjelodana se imena - sva ta zbrka imena - razlete u komadiće. Stoga, prema tom nauku, čarolija doziva sreću. Tajno je ime zapravo gesta kojom se čovjek vraća u neizrečeno. U konačnici, čarolija nije poznavanje imena, nego gesta, otrežnjenje od imena." Nije onda ni čudo da su školski drugovi često tražili od mene da sviram frulicu i da ponovim tajanstvenu gestu teleportacije razreda. Ta gesta naravno nije bila samo u zvuku nego u odnosu zvuka i mjesta na kojem se on pojavljuje. Iskustvo nije bilo samo individualno otrežnjenje od imena, već se odnosilo i na sam prostor razreda koji, ispunjen zvukom koji asocira na zelena prostranstva, iznenada i sam biva oslobođen svoga imena, a time i mučnog, za sve jednakog, zadatka.
Walter Benjamin je jednom prilikom rekao da prvo djetetovo iskustvo svijeta "nije spoznaja da su odrasli jači, nego da ono samo nije sposobno za čaroliju." Činjenica da je u tom trenutku bio pod utjecajem 20 miligramske doze meskalina ne sprečava nas da tu tvrdnju uzmemo u razmatranje. Iako nikada nisam do kraja pristao na pomisao da nisam sposoban za čaroliju, moja prva iskustva djelomično potvrđuju njegovu izjavu. Policajac je pripalio cigaretu i nesvjesno napravio korak u natrag, a mi smo samouvjereno koračali po užetu čarolije razapetom iznad programiranog i užasno dosadnog svijeta, bez primisli o paduBudući da sam i sam doživio da posjedovanje Imena podrazumijeva i niz strogih procedura koje je ustanovilo društvo, osjećao sam da bih njegovom izmjenom dobio veće improvizacijske mogućnosti. Tako sam jedan dobar period boravka u vrtiću inzistirao da me se zove Bongo, da bih na koncu došao do poražavajuće spoznaje kako je gotovo nemoguće svojevoljno promijeniti takvo što. Ali nisam odustao. Možda u tom trenutku nisam bio sposoban da sam izvedem čaroliju, ali sam znao da je ona moguća ukoliko u nju uspijem "uvući" druge sudionike. Uostalom promjena imena nije bila nužna već je trebalo izmjeniti slike koje priziva njegov zvuk, bilo kod mene ili kod drugih. Voćnjak emocija koji se razlistava iza naših očiju prilikom spomena određenog imena uvijek izgleda različito. Međutim najvažnije pitanje je smatramo li ga vrijednim istraživanja ili nam osjećaj govori da se radi tek o nepreglednom usjevu kukuruza. Taj prostor, koji se uvijek nalazi između, iako potpuno neopipljiv, na koncu određuje stvarni odnos i ima vrlo opipljive posljedice na svijet koji dijelimo, a imam i primjer za to.
Svatko tko je posjetio Split u nekoliko posljednjih ljeta mogao je shvatiti da tajno ime ovdje nema skoro nikakvu snagu uslijed nevjerojatne buke koja, paradoksalno, privlači svake godine sve veći broj turista. Rijetki džepovi tišine počinju se pojavljivati oko jedan, dva ujutro, i to samo na određenim mjestima, jedno od kojih je i Vestibul u blizini Peristila. Jedno ljeto su me posjetili prijatelji iz Mađarske: Gabor, kojem svaka priča Izvadili smo neke od instrumenata i uz vino počeli prebirati po njima. U međuvremenu se Norbi popišao u gaće i zaspao, a Gabor je odnekud izvadio tekući acid i udijelio budnima po jednu kapljicupočinje s "one time when we were on acid..", zatim Marci, debeljuškasti violinist koji s podjednakim žarom svira u simfonijskim halama i na javnim pločnicima, te Norbi, koji svira tajanstveni Hang, udarački instrument izumljen prije petnaestak godina u Švicarskoj koji mu donosi pozamašne svote novaca kada iz njega među prolaznike pusti glazbene krijesnice. Nakon radnog dana na Voćnom trgu, te prolaska kroz rakijarnicu, sporazumno smo krenuli prema Vestibulu. Izvadili smo neke od instrumenata i uz vino počeli prebirati po njima. U međuvremenu se Norbi popišao u gaće i zaspao, a Gabor je odnekud izvadio tekući acid i udijelio budnima po jednu kapljicu. Nakon dvadesetak minuta osjetio sam da se stvarnost produbljuje, i da se moje misli munjevito razmotavaju u oba smjera - sve do svog tihog izvora i istodobno do ušća. Dok sam proučavao reljefe na rimskom portalu i pretvarao ih u ritmički uzorak pomoću afričkog djembea Norbi je negdje nestao. A zatim i Gabor. Marci je za to vrijeme svirao dirljivu mađarsku ljubavnu pjesmu koja se nekako spojila s mojim bubnjanjem. I u to se pojavio policajac: "Vaše osobne, molit ću."
Zatražio je naše ime, ključ koji otvara prolaz u riznicu krivnje - ime oca, majke i datum prvog onaniranja. Bilo je očito da su ga pozvali iz hotela Vestibul, kojem jedna od soba gleda izravno na hram zvuka u kojem smo se nalazili. Marci je dobro shvatio pitanje policajca, iako ne govori Voćnjak emocija koji se razlistava iza naših očiju prilikom spomena određenog imena uvijek izgleda različitohrvatski. Samo je odgovorio: "One last song", teatralno postavivši violinu pod bradu. Ja sam brzo reagirao na nove okolnosti i prihvatio Norbijev hang koji je ležao u blizini poput napuštenog letećeg tanjura. Dok se policajac snašao već je bio temeljito zapetljan u mrežu zvuka. Acid nam je omogućio da proizvedemo nešto neočekivano. Možda baš zato što sam Norbijev instrument svirao tek nekoliko puta i zato što nikada nismo zajedno svirali, naša glazba je imala uporište u oba svijeta, djelujući poput mosta između poznatog i nepoznatog, između zvuka koji se oslanja na tradiciju i zvuka koji se ne osvrće. Policajac je pripalio cigaretu i nesvjesno napravio korak u natrag, a mi smo samouvjereno koračali po užetu čarolije razapetom iznad programiranog i užasno dosadnog svijeta, bez primisli o padu. Kada smo završili policajac je prihvatio naše glazbene podatke te se samo zahvalio pokretom glave i otišao uzviknuvši: Life is music. Imena su postala suvišna.
Umjetnost je oduvijek bila čovjekovo najjače sredstvo proizvodnje tišine. Uostalom, čak je i Neandertalac svirao frulu. Ona je izvor svih postojećih Kompleksna tonska struktura u skladbi "Hija, hoj, konjiću moj" kao da bi otpuhala sva imena i u razredu bi ostali goli i sebi strani čovječuljci, nakratko nasukani na obalu svijeta lišenog krivnjeimena, a ujedno i svijest o trenutku kada s imenovanjem i cjepkanjem treba stati, jer pomoću osjećaja za najtiše zvukove ostaje u dodiru s neimenovanim. Taj osjećaj Nietzsche je nazvao moralnim i estetskim instinktom. On proročki kaže u Knjizi o filozofu, kao da govori upravo o našem dobu: "Historijske i prirodne znanosti bile su potrebne protiv Srednjeg vijeka: Znanje protiv vjerovanja. Protiv znanja sada usmjeravamo umjetnost: povratak životu! Obuzdavanje nagona saznanja! Jačanje moralnih i estetskih instinkata." Nije li naš nastup pred policajcem učinio upravo to - obuzdao njegov nagon saznanja.
I Nietzsche i Baudrillard, i još mnogi drugi, znali su da se stvarnost bez dimenzije "iluzije" odnosno, bez dimenzije nepoznatog - čistog platna za nove misli - počinje urušavati u sebe samu. Ako se ljudi tvrdo definiraju i grupiraju poput mrtvih objekata, preostaje još samo bespoštedna borba za moć, propaganda, reklamiranje i općenito - nemilosrdan rascjep između onoga koji govori i onoga koji sluša. Preostaje nam samo prihvatiti tekst ili ga odbaciti. Sviđanje i gađenje, referendumska demokracija i do kraja režiran izbor svega što govorimo ili mislimo. Ljudi postaju megafoni i sakupljači potpisa za "svoju stvar". Nastaje nepodnošljiva buka te je sva imaginacija upregnuta u proizvodnju jačeg zvuka. Moramo tome prilagoditi i tijelo i učiniti ga neosjetljivim. Istovariti svu odgovornost van zatvorenog kruga i izmisliti rituale kojima se zadržava njegova postojanost. Moramo stalno tražiti vještije načine da govorimo uvijek isto jer smo davno napustili potrebu za složenijim odnosom. Naša misao postaje užareni pečat kojim treba žigosati stoku.
Dok zbrka i temperatura rastu, zajedno s njima rastu i eksplozivne klice. Priroda zna odgovoriti na svaku situaciju. Tajno ime koje nam je ovaj put Svatko tko je posjetio Split u nekoliko posljednjih ljeta mogao je shvatiti da tajno ime ovdje nema skoro nikakvu snagu uslijed nevjerojatne buke koja, paradoksalno, privlači svake godine sve veći broj turistapripremila već je jednom upotrijebljeno na samom početku, a ono glasi - Veliki prasak. U okolnostima gdje su i ribe i ptice i ljudi opkoljeni tisućama imena koja panično traže svoju slavu, korporacijama koje traže svoju naftu, elektromagnetskim vibracijama koje traže svoj mobitel, neimenovano odgovara eksplozijom. Jer tek nakon zvučnog udara stvarne ili metaforičke bombe pojavljuje se mala oaza tišine - onih nekoliko trenutaka kada neimenovano dolazi do riječi.
Hvatati krivce i snažno ih osuđivati apsurdno je poput mačevanja s vjetrom. Kao što pojedino društvo ima "propisani broj" narkomana i pijanaca, tako će i naše imati propisani broj onih koji proizvode prasak, jer postoji ravnoteža između zvuka i tišine, propisana puno ranije od strane naših drevnih prijatelja Yina i Yanga koju svakako treba zadovoljiti. Podršku tih prijatelja možemo osjetiti na mineralnoj razini tijela svaki put kada nešto imenujemo na pravi način, odnosno kada nekoga oslobodimo, barem nakratko, njegovog imena, a time i njegove potrebe da urla iz dubine grla: Ja sam...! Što sam? Što znači biti ljevičar, vjernik ili umjetnik ako nam naš etički njuh kaže da su ta imena potrošila svoja iznenađenja, udaljila nas i privatizirala slobodni teritorij? Nije li frekvencijski napitak koji zajednički tvore svi ljudski glasovi tim imenima "digitaliziran" na pomalo zastrašujuć način? Tko je sve uopće takvim imenima izbačen iz spektra i čije je rođenje njima brutalno zapriječeno? Možda upravo naše drugo, inicijacijsko rođenje, taj neočekivani skok izvan gravitacije biografije - najsvjetliji dokaz da smo ipak sposobni za čaroliju.
