Po mnogo čemu jedinstven, prespektiva obnove trogirskoga vrta Garagnin-Fanfogna koji ima i formalni status spomenika kulture RH, između ostaloga, uključuje i aktiviranje lokalne zajednice u formi urbanih, društvenih vrtova u sklopu povijesnoga vrta. Jednom kada i ako bude obnovljen, vrt bi mogao biti uvršten i na popis svjetske baštine UNESCO-a.
O vrtu govori dr.sc. Ana Šverko, autorica knjige "Giannantonio Selva - dalmatinski projekti venecijanskoga klasicističkog arhitekta", jedna od stručnjakinja za vrt koji je početkom 19. stoljeća za Trogiranina Ivana Luku Gragnina projektirao upravo čuveni arhitekt Giannantonio Selva.
Kada je vrt osnovan, tko ga je osnovao i po čemu je on jedinstven?
Vrt je osnovan krajem 18. stoljeća, kao zaista nesvakidašnja sinteza poljoprivrednog imanja i dekorativnog parka uz otmjenu rezidenciju. Osnovao ga je Ivan Luka Garagnin mlađi, istaknuti trogirski intelektualac i fiziokrat prosvjetiteljskog horizinta. Porijeklom iz venecijanske obitelji koja je doselila u Trogir i udomaćila se tijekom 17. stoljeća, imao je viziju Dalmacije čiji bi se prosperitet temeljio na snažnoj poljoprivredi, koja je za fiziokrate, jednostavno rečeno, jedina gospodarska grana u kojoj višak nije dobiven na štetu drugoga, već je dar prirode, pa je analogno tome poljoprivreda temelj jedinog istinskog prosperiteta. Kako bi biljne vrste i načine njihova modernog uzgoja rasprostranio Dalmacijom, obiteljsko imanje na Travarici Luka Garagnin je kreirao kao ogledni vrt usklađen sa suvremenim europskim modelima.
Lokacija vrta u Trogiru
Prosvjetiteljstvo je doba veličanja slobode i prirodnosti, pa tako i emancipacije vrta, u kojemu se može spojiti do tada nespojivo: praktični nasadi u visoko estetiziranom okruženju. Naime, taj se vrt zasađen uglavnom praktičnim nasadima - povrćem i voćem - nalazio u blizini trogirske rezidencije obitelji Garagnin - odnosno kasnije Garagnin-Fanfogna, nakon ženidbenog spajanja dviju obitelji u čijoj je rezidenciji danas smješten Muzej grada Trogira - pa je ujedno ispunjavao i ulogu elegantnog parka s lijepom arhitekturom, ukrašenog antičkim lapidama. Vrijeme u kojemu se ukidaju granice između pejzažnih modela omogućilo je tako Ivanu Luki Garagninu ostvarenje vrta kakav je u svoje vrijeme bio jedinstven u Hrvatskoj, u kojemu je isprepleo svoje različite interese.
U knjizi navodite i da je Garagninov vrt bio prvi privatni botanički vrt u Hrvatskoj.
Osim težnje unapređenju zaostale dalmatinske poljoprivrede, Garagnin je eksperimentirao s biljnim vrstama potrebnim za tekstilnu industriju, kultivirao je i egzotične vrste, o čemu je vodio detaljnu evidenciju. O bogatstvu biljnih vrsta u tom vrtu svjedoče popisi vrtnog bilja iz 1828. i 1829. godine, koji broje 355 vrsta, a među njima krajobrazni arhitekt Igor Belamarić, koji se bavi ovim vrtom zadnjih nekoliko godina, i s krajobraznom je arhitekticom Marijom Kirchner autor novog idejnog projekta uređenja njegova krajobraza, spominje eksperimentalni uzgoj indijskog špinata ili egipatskog graha te biljaka američkoga, afričkog i azijskog porijekla. Tu je i Polianthes tuberosa, bijeli cvijet koji navodno miriše i dva tjedna nakon branja, a služi kao baza mnogim parfemima, između ostalih i za Chanel No. 5. Najprisutnije su ipak bile autohtone vrste, tj. biljke dalmatinske flore. No znanstveni temelj za kolekciju bilja, prateća dokumentacija, razmjena informacija i bilja s drugim vrtovima i stručnjacima te eksperimentalna komponenta čine ovaj vrt zaista prvim, doduše privatnim, botaničkim vrtom u Hrvatskoj, što je odavno prepoznato u stručnim krugovima.
Možete li reći nešto o arhitekturi u vrtu?
Arhitektura u vrtu, koja je u najvećoj mjeri djelo čuvenog venecijanskog klasicističkog arhitekta Giannantonija Selve, obilježila je različit karakter vrtnih zona. Pored dva ulaza u vrt - sjevernog i južnog, nalazile su se dvije gospodarske građevine pred kojima su dominirali praktični nasadi. Središte imanja bilo je obilježeno građevinama drugačijeg karaktera, elegantnom vrtnom kućicom - casinettom, i oranžerijom. Casinetto i oranžerija tvorili su ujedno i sponu između dva tipa oblikovanja vrta, karakterističnu za talijanske vrtove toga vremena: dok je južni dio bio oblikovan prema arhitektoničnom, geometrijskom modelu u tzv. francuskom stilu, sjeverni dio vrta oblikovan je engleskim, slobodnim stilom u planiranju, s vijugavim stazama i umjetnim brežuljcima. No i tu je Garagnin pokazao dozu racionalnosti: razlog nasipanju nije bila sama slikovitost pejzaža, već su imali praktičnu primjenu: jedan je služio kao potpora zidu oranžerije, dok je u drugom bila smještena ledara, tip proto-hladnjaka, koja je bila stožasto okopana u zemlju i obavijena ledom. Pripremala se zimi za čuvanje hrane i pića u ljetnim mjesecima. Misao vodilja čitavog prostora bila je sinteza korisnosti i užitka, evidentna čak i u unutrašnjem uređenju casinetta. Selva je izradio projekt unutrašnje dekoracije u profinjenom empireu, dekorativnom izrazu čije je formiranje početkom 19. stoljeća obilježeno vladavinom Napoleona. Koristeći prikaze i atribute Apolona i Merkura ukazao je upravo na harmoniju lijepog i korisnog, a personifikacijom vrlina nije pokazao samo vjeru u mudrost, pravednost, hrabrost i umjerenost, kao četiri temeljne vrline po Platonu, već i slobodu primjene dekorativnog vokabulara karakterističnu za klasicizam. Isti dekorativni program i slična shema krasili su naime i strop Napoleonove sobe u pariškoj palači Tullieries.
Kakvo je stanje vrta danas?
Park je zaštićen u izvornom obuhvatu od 1962. kao spomenik parkovne arhitekture. Građevina uz južni zid vrta zaštićena je i od strane Ministarstva kulture kao pojedinačni spomenik, te čitav park dodatno, kao kulturno-povijesna cjelina. Od tada se u vrtu nisu odvijali nikakvi ozbiljniji zaštitni radovi. Građevine u središtu imanja su u posve ruševnom stanju, a od nekadašnjih 355 biljnih vrsta danas ih je prisutno tridesetak.
Dok je s tri strane vrt okružen prometnicama, sa zapada mu se posve približila trgovačka zgrada, pa će distanciranje od tog sadržaja pri obnovi zasigurno predstavljati jedan od većih problema, koji je, međutim rješiv npr. izgradnjom stvarnog ili zida od gustog zelenila.
Čitav vrt je danas u zapuštenom stanju. Premda se kroz prošlu godinu, a dijelom i u 2014. u nekoliko navrata očistio, osnovno održavanje trebalo bi biti redovito, poput održavanja bilo kojeg drugog gradskog parka, jer se radi svoje lokacije i dojma zapuštenosti vrlo brzo pretvori u smetlište.
Antički kipovi, doneseni u vrt iz Salone, godinama su porazbacani po podu vrta. Nisu li lokalna tijela - gradska vlast, lokalni muzej i lokalni konzervatorski odjel Ministarstva kulture - trebali reagirati i barem privremeno spremiti skulpture i na taj ih način zaštititi od daljnje devastacije pa i potencijalne krađe s obzirom na aktualno stanje vrta?
Mislim da bi u sklopu redovitog osnovnog održavanja parka, koje bi se trebalo uspostaviti, briga za antičke spomenike bila prvi zadatak. Radi se o velikim samostojećim komadima koji bi mogli i ostati u vrtu, ali očišćeni, a polegnut rimski torzo bi trebalo uspraviti.
Česma u splitskoj vili Dalmacija nekad je zapravo stajala u Gragninovom vrtu i s obnovom vrta tamo bi ju trebalo i vratiti.
Ta je česma poznata kao antička makar se ne radi o antičkom spomeniku, ali svejedno predstavlja vrijedan element vrtne opreme. Nalazimo je na fotografijama vrta s početka 20. stoljeća, okruženu tada još uvijek kontroliranom bujnom vegetacijom i izvornim antičkim spomenicima. Kada dođe do cjelovite obnove vrta bilo bi logično da se ona vrati u izvorni ambijent, a uz pomoć fotografija je lako rekonstruirati čak i njezinu nekadašnju poziciju u vrtu. Navodno se radi o poklonu francuskog maršala Marmonta Garagninovima, koje je, kao istaknute frankofile, posjećivao, i s kojima je bio u prijateljskim odnosima.
Kada i od koga je pokrenuta prva inicijativa za obnovu vrta?
Teško je točno reći kada je sve počelo, a još teže nabrojiti tko je sve pridonio poznavanju i makar formalnoj zaštiti ovog prostora. Među njima su svakako profesor Ivo Babić, koji je među prvima upozorio na važnost vrta i neprestano apelira na obnovu, Ivna Bućan, poznata kaštelanska ekologinja, koja se bavi parkom dugi niz godina kontinuirano do danas, potom Stanko Piplović, arhitekt koji je prvi pisao o Selvinom radu u Dalmaciji, a 1989. godine izradio je s Draženom Grgurevićem studiju obnove parka. Objavljena je zajedno s brojnim relevantnim tekstovima na temu parka u časopisu Radovan Društva za zaštitu kulturnih dobara Trogira 2005. godine. Tada sakupljeni radovi poslužili su kao korisna platforma za daljnja istraživanja. Indirektno je ključna osoba za razumijevanje ovog prostora Danica Božić-Bužančić, najzaslužnija za istraživanje arhive Gargninovih u vezi stručnog opusa Luke Garagnina, obiteljskih imanja i uopće fiziokratskog pokreta u južnoj Hrvatskoj. No obnovu vrta ne bi trebalo vezivati uz imena, jer se radi o dugotrajnom i složenom procesu čiji rezultat ovisi o nizu faktora, a ponajviše o Trogiranima kao krajnjim korisnicima. Da se koncepti obnove s vremenom mijenjaju i napreduju, i da je obnova bila pokrenuta prema studiji iz 1989. godine, bio bi to neki posve drugačiji vrt od onog kakvom danas možemo težiti. Mislim da je današnji trenutak idealan za obnovu Garagninovog vrta: koncept agrikulturnog parka se primjenjuje u različitim mjerilima, diljem Hrvatske niču urbani vrtovi, svijest o dinamičkoj konzervaciji, važnosti organskog uzgoja i autohtonih sorti je visoka, a prilika da se te ideje povijesno apsolutno utemeljeno razviju unutar gradskog parka je kod nas jedinstvena.
Koliko je obnova moguća s obzirom na sačuvane izvore?
Rijetkost je da je o nekom spomeniku sačuvano i obrađeno stotinjak pisanih i crtanih dokumenata, a situacija na terenu dozvoljava da se u velikoj mjeri i prirodna i graditeljska baština vrta rekonstruira u svojoj izvornoj pojavnosti. Uz koncept parka utemeljen na izvornim nacrtima, trebalo bi zaštititi zone u kojima se vegetacija razvila i održala u prirodnom slijedu, ali i pod više-manje izravnim utjecajem čovjeka. Koncept revitalizacije temelji se dakle na razvijanju izvorne ideje u suvremenom kontekstu, ili da prikladno citiram Goethea: "Ne postoji ništa u prošlosti za čime bi trebalo žuditi, postoji samo vječna novost koja se oblikuje iz širine prošlosti; istinska je nostalgija ta koja je uvijek produktivna i stvara novu izvrsnost."
Nedvojbeno je da bi ona gradska vlast koja vrt obnovi, odnosno pokrene konkretne korake prema obnovi, od toga mogla profitirati, čime bi profitirao i grad i društvo u cjelini. Koji su koraci od strane trogirskih vlasti učinjeni do sad?
Gradska vlast koja krene u kvalitetnu i sveobuhvatnu realizaciju ovog projekta zasigurno će na najbolji način ostati zapamćena u Trogiru. Trogirska je uprava, i bivša i ova sadašnja, pokazala veliki interes za projekt revitalizacije vrta, premda od početka 2013., kada je idejni projekt predan gradu za ishođenje lokacijske dozvole u obnovi nije bilo vidnog pomaka, dovoljno je predradnji poduzeto da bi vrijeme upravo sada bilo zrelo za daljnje konkretne korake prema obnovi.
Da li je bilo pokušaja da se projekt obnove prijavi na europske fondove? Tko i kada bi trebao preuzeti taj zadatak?
Što vidite kao budućnost vrta? Na koje se sve načine obnova vrta može isplatiti za lokalnu sredinu?
Koncept revitalizacije trebao bi se temeljiti na uvažavanju izvorne zamisli i njezine realizacije uz uvažavanje vrijedih elemenata zatečenog stanja i integriranju parka u prostorni i funkcionalni kontekst grada. Ono najvažnije je upravo uključivanje lokalne zajednice u život vrta. Slijedom koncepta današnjih urbanih ili društvenih vrtova, Trogirani bi sami mogli brinuti za poljoprivredne parcele u vrtu. Jedna od osnovnih zamisli u obnovi odnosi se na stvaranje platforme za susret stručnjaka, praktičnih agronoma i laika, učenika obližnjih škola i djece, sa svrhom učenja i razmjene spoznaja na ovom polju. Vrt bi trebao biti prostor edukacije i eksperimentiranja s praksama ekološke poljoprivrede, permakulture, autohtonih sorti. Naime Gargninov vrt je u trenutku uspostave služio i kao eksperimentalno polje za razne domaće, ali i Dalmaciji nepoznate strane kulture, osobito povrća. Iskustva u uzgoju zasigurno su posredno ili neposredno prenošena van samog vrta, a sličnu ulogu bi parku trebalo vratiti. Osim toga, vrt bi mogao profitirati kao reprezentativni gradski prostor za događanja, s vrtnom kavanom u nekadašnjem casinettu. Kao zasjenjeni zeleni prostor na ulazu u grad mogao bi postati važno odredište za prihvat posjetitelja Trogiru, i nova turistička atrakcija. Slojevitost namjene parka, usudila bih se reći, opravdava status strateškog razvojnog projekta za grad Trogir.
Postoje li i kakvi su izgledi da vrt bude uvršten na popis svjetske baštine UNESCO-a?
Postoji više mogućnosti za to. Grad Trogir je pod zaštitom UNESCO-a, a proširenje zone nije neobično, dok je uspostava i zaštita kontaktne zone poželjna. Posve je moguće zadržavanje suprotnosti koje je ovaj prostor ujedinjavao: između geometrijskog i pejzažnog vrtnog oblikovanja, između poljoprivrednog i ukrasnog bilja, između domaćih i uvezenih biljnih vrsta. Nesvakidašnju univerzalnu vrijednost prostoru daje upravo mogućnost revitalizacije izvornog koncepta u novom duhu, rekonstrukcija izuzetno vrijedne klasicističke arhitekture, kao i prisustvo originalnih salonitanskih antičkih spomenika. Ti elementi čine temelj za željeni budući status ovog vrta kao UNESCO-vog spomenika svjetske baštine.