Kad se danas kaže "Svjetska zdravstvena organizacija", ili na engleskom "World Health Organization", nosi to i dalje prizvuk onoga globalnog autoriteta u čije prosudbe rado vjerujemo, jer smo ih kao društvo nekoć i stvorili kako bi se mogli osloniti na njihov dobrohotni, a nepotkupljivi osjećaj i razum, jednak za sve nas. Taj naš vrli SZO ili WHO ponikao je u krilu jedne još šire takve organizacije, Ujedinjenih naroda, međutim, u koje smo odavno prestali vjerovati, i to ponajviše zato da ne bismo preveć riskirali vlastitu zdravu pamet, kao i zdravlje ostatka organizma. Pa, budimo iskreni, i od našeg odnosa prema SZO-u ostao je samo gorespomenuti prizvuk, jeka nekog drevnog sjećanja i nadanja, dok već odavno njegov domaći i englesko-međunarodni akronim lako brkamo s onim Svjetske trgovinske organizacije - STO (World Trade Organization - WTO)...
U skladu s potonjim je djelovala i vijest što je ovih dana osvanula u hrvatskom tisku, o preporuci Svjetske zdravstvene organizacije hrvatskom zdravstvu da se za liječenje oboljelih od raka ubuduće ne izdvaja ukupno više od 45 tisuća eura javnog novca, i da se liječenje metastatskih oblika tumora, onih najtežih, općenito ne financira više od godinu dana.
Znali smo to, naravno, i sami; svaka obitelj negdje u primozgu ima pohranjen podatak o mogućim sredstvima za pokušaj spasa nekog od svojih članova, čak i onda kad jedni druge tjeraju pravo u bolest. Poneki će za to potrošiti ušteđevinu, prodati auto ili podići kredit, a drugi će tiho lipsati uz kućnu im tarabu, bez ikakvih mogućnosti preživljavanja, jer su nam zdravstveni sustavi ionako, poput svega drugog javnog, poharani do amena.
Znamo dobro i to da nam politička elita, u međuvremenu svojski obogaćena, gotovo svake godine reducira listu javno plaćenih lijekova, sve tako slijedeći preporuke izvana, zapravo naloge onih kod kojih su nas zadužili... A pratimo mi i onaj izvorni kontekst te priče, eto, gledali smo dokumentarac Michaela Moorea "Sicko", i brinemo se oko dobre volje i sape Baracka Obame u realiziciji bar minimuma obećane socijalno-zdravstvene reforme za dobrobit sugrađana.
Ipak, vjerojatno ćemo poslušati SZO, jer smo se doveli dotle da bolje ne možemo. Opet ćemo šutke poviti kičmu, bez ijednog pitanja o mogućoj alternativi. Bez nastojanja, recimo, da nam se odgovori zbog čega su lijekovi skuplji od suhog zlata, i tko uopće odlučuje o tome. U kojim se šumama nalaze kotlovi čarobnjaka koji ih pripravljaju, koliko smrtonosnih iskušenja treba svladati da bi se doprlo do njih, i kakve raritetne sastojke zahtijevaju njihovi recepti? Ali, pritom je fakat da su najčešće posrijedi kemijski spojevi čije sintetiziranje u fazi iole masovnije proizvodnje ne predstavlja nikakav poseban problem ni trošak, i da se sva ona zastrašujuća čudesa na putu do njih tiču prava farmaceutske kompanije na "intelektualno vlasništvo", odnosno službeni patent lijeka. Kada novi lijek nema jaku konkurenciju, logično, njegova tržišna cijena može se vinuti do mjere pljačkanja razboljelih očajnika kojima u apoteci ne kazuju ništa drugo doli - pare ili život.
Tako je i naša solidarnost pretvorena u robu na tržištu - baš kao da je riječ o najobičnijem bubregu nekakvog sirotana iz Srednje Azije, čija je najveća sreća to što ima dva - a razvoj farmakološke tehnologije kompatibilan je konzumerističkoj matrici u jednakoj mjeri u kojoj su to i modna ili medijska industrija.
Lijekovi nam otkrivaju isto društveno naličje na još zorniji način; uvijek ćemo zaostajati na toj dražbi ka zadovoljenju svih potreba u čiji smo imperativ povjerovali, i nikad nećemo u šoping-centrima dočekati eliksir besmrtnosti, flaširan na izvoru mladosti pod koncesijom, te živjeti vječno. Ali, da nije taj ideal montiran na kraju reklamnog spota, ne bi nas ni mogli tako zavlačiti, prodavati nam dodatne godine života u istoj potrošačkoj košarici s novim i boljim mliječnim probioticima, deterdžentima za uklanjanje mrlja, mobitelskim tarifama, filmskim hitovima i kočničkim sustavima...
Ekonomiziranje o kojem se tu radi podrazumijeva klasični zamor materijala - ili, pak, ideje - bez obzira je li u pitanju neki stroj, program, sustav, organizacija ili čovjek, pojedinac. U određenoj točki procesa za kojeg ćemo se složiti da je ipak neminovan, dakle, održavanje subjekta koji nije ontološki, već tržišni, proizvodni ili potrošački, a najbolje oboje, postaje preskupo.
Ljudski aparat, za razliku od ostalih, može biti kvaran i povrh toga, samim tim što nije bio kadar na vrijeme zaraditi dovoljno kako bi u slučaju nužnog opsežnijeg remonta privatno kompenzirao reducirani javni bonus. A tad nema ništa racionalnije od slanja dotrajale robe na otpad i posezanja za nečim ili nekim u boljem stanju... S tim da naša civilizacija posljednjih desetljeća one već slijepe i kljaste među sobom nerado baca s litice, jer je razabrala da joj mogu valjati kao fini ogledni primjerci za marketinško umi(ri)vanje kolektivne savjesti, one koja se inače zna nekontrolirano otimati.
U svođenju računa i samih ljudi na račune, čak i na isključivi minus ili plus, mogla bi pomoći jedna druga vijest što je prošlog tjedna objavljena u hrvatskom tisku. U ovom trenu, saznajemo, tisuće ljudi čekaju na prijem u izvjesnu švicarsku kliniku koja svojim pacijentima omogućuje zakonski dopustivu eutanaziju, odnosno "asistirani suicid". Među njima je i troje neizlječivo oboljelih hrvatskih građana, no recept bi se mogao iskoristiti globalno: ta usluga košta samo pet tisuća eura, pa bi se trebalo s vlastima uglaviti da namjesto skupog liječenja koje donosi statistički zanemarive rezultate, odobre javno financiranje samoubojstva i tako znatno rasterete državni budžet. Bolesni bi dobili kulturnu smrt u krugu zajednice, jer društvenost očito i tad nešto značajno predstavlja, pa je s obzirom na drastična ograničenja financiranog liječenja moguće da bi takva mjera naišla na veoma uspješan tržišni odaziv.
A sad se još zakratko vratimo na početak ovog teksta, umjesto post scriptuma, appendixa ili neke formalne fusnote što bi se odnosila na Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Bolje neka to bude posveta, naime, za pokojnog prof. dr. Andriju Štampara, nekadašnjeg rektora Sveučilišta u Zagrebu, koji je osnovao SZO, napisao njegov ustav i bio mu prvi predsjednik. Štampar je prije toga, između dva svjetska rata, postavio temelje javnozdravstvene službe u Jugoslaviji, no zbog svojih stavova u korist socijalnoj medicini - naspram one što je zovemo komercijaliziranom - bio je tada napadan i kritiziran, da bi njegove ideje i zalaganja svoju potpunu afirmaciju doživjele u poratnom dobu, i to na svjetskoj razini. Umro je 1958. godine, svakako navrijeme da ne vidi u što će se nekoliko decenija kasnije pretvoriti SZO, te zdravstveni sustav u zemljama nastalim iz Jugoslavije, kao i one same općenito.