Kapital, konzumiranje i privatno vlasništvo postali su najveće svetinje, najveće moralne jedinice, kako za one koji posjeduju kapital tako i za pobunjene na ulicama europskih gradova. Pa nisu u Grčkoj, Španjolskoj ili Velikoj Britaniji izašli na ceste da protestiraju protiv srozavanja obiteljskih i društvenih vrijednosti ili pak korumpiranih političara. Oni su na ulicama zato što se njima ne dozvoljava da budu korumpirani, zato sto ih država zakida za lovu u obliku socijalnih davanja, to jest za kapital, zato što su bez perspektive da ikada u životu i približno dosegnu nekakav status i nekakvu sigurnost kroz vlastito privatno vlasništvo. Ne bore se oni da bi promijenili sustav, nego kako bi izborili pravo u njemu sudjelovati.
Ostatak širokog sloja društva pak, koji još nekako i sastavlja kraj s krajem ili koji se je sasvim dobro uhljebio u ovome sistemu, živi u tolikom strahu od siromaštva, da mu uopće ne pada na pamet mijenjati sistem. I to je uspjeh kapitalizma. On se postavio kao jedini sistem koji može osigurati naše socijalno i materijalno preživljavanje; iz čistog straha od neimaštine većina niti ne pokušava promijeniti ovaj bolesni sustav. Mi, ta većina, smo kao žabe koje plivaju u toploj vodi i prekasno primjećujemo da zapravo sjedimo u loncu za kuhanje, kako opisuje situaciju francuska aktivistkinja Ophélie Latil na njemačkoj radio stanici Deutschlandfunk. Negdje duboko u našoj svijesti usađen je strah da rušenjem kapitalizma rušimo i naše blagostanje.
To će u neoliberalnim i od političkih stranaka legitimiranim oligarhijama koje same sebi tepaju "zapadna demokracija" funkcionirati onoliko dugo, dokle iz globalnog protoka kapitala za srednji sloj društva i one na dnu procuri dovoljno za kakav takav životni standard. Samo, eto, oni koji su izašli na ceste vrlo dobro znaju da im se više ne isplati niti sanjati. Oni se osjećaju toliko besperspektivno, da ih snovi o boljem sutra, o materijalnom blagostanju samo bacaju u još veće frustracije. To možda manje važi za prosvjednike u južnoj Europi, ali tim više za prosvjednike u Velikoj Britaniji.
Ma sigurno i među njima postoje oni koji još uvijek žele promijeniti svijet na bolje ili uopće promijeniti svijet. No ti ne shvaćaju da se društvo u „zapadnim demokracijama" već odavno promijenilo. Da su ga danas privilegirani šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća prilagodili svojim potrebama. Šezdesetosmaši su se izborili za maksimum kulturnih sloboda. Oni su društvo u zapadnim „zrelim" demokracijama oslobodili od kulturnih sprega toliko da je pojedinac danas u toj mjeri slobodan, da može sve ostaviti iza sebe pa tako i odgovornost za druge, kaže Ophélie Latil. Ali njihova revolucija nije izvršena do kraja. Oni društvo nisu oslobodili od pohlepe, od izrabljivanja od bogaćenja na leđima drugih, od nepravednog privrednog sistema. Ta nedovršenost u kombinaciji s maksimom individualne slobode bez osvrtanja i odgovornosti za druge danas se ne obija o glavu samo mlađim generacijama. Sve više se dovodi u pitanje i sigurnost penzija. Produžuje se radni vijek. Takve „reforme" dotiču i starije generacije. Čak i slobode za koje su se izborili, vlast potkopava gdje god stigne: Građanska prava suzavcem i šmrkovima na ulicama, privatnost policijskim nadzorom komunikacijskih kanala i javnog prostora.
Na kraju su također i šezdesetosmaši upali u klopku kapitala uhljebljujući se u maksimalnom materijalnom blagostanju u društvu koje poznaje još samo individualnost i ostvarivanje individualnih sloboda. I oni su svoju revoluciju zamijenili za imovinsku sigurnost. Time su izgubili vjerodostojnost prema nadolazećim generacijama. Naspram svojoj djeci i unučadi za koje su možda započeli revoluciju koju nikada nisu dovršili. Danas nam ostavljaju posljedice svojeg blagostanja i nedovršenih revolucija. Bile one devastirani monetarni sustav ili pak devastirani, izrabljeni i zagađen okoliš. I ono, možda najgore od svega, jest da je najvažniji normativ koji nam ostaje privatno vlasništvo i zaštita kapitala. Konzervativne ali i socijalne vrijednosti su sve manje važne. Bile to obitelj, uzajamna solidarnost i socijalna država. Te norme nestaju. Neoliberalizam ih marginalizira u korist individue kojoj je potrošnja preča nego pomoć bližnjemu, kojoj je karijera važnija od obiteljskog suživota. Sve to sve više vrijedi podjednako za žene i muškarce i sve je to na kraju krajeva u službi maksimiranja profita, u službi kapitala.
Ali krivnja ne pada samo na generacije pedeset plus. I u nama, njihovoj djeci njihovim unukama i unucima vlada strah od socijalne neimaštine. I nama manjka hrabrosti i mašte zamisliti drugačiji svijet, a kamoli osloboditi se kapitala i živjeti svijet na drugačiji način. Mlade generacije su čak izgubile sposobnost promijeniti društvo, oblikovati ga po vlastitim željama. Mi želimo imati udio upravo u ovom i ovakvom materijalnom sistemu kroz sigurno zaposlenje, dobru plaću i financijsku perspektivu. Čitave vojske mladih u Europi nemaju materijalnu perspektivu, a bez nje se u kapitalizmu gubi kulturna i socijalna perspektiva. U onolikoj mjeri koliko su stariji ovisni o mladima koji uplaćuju u penzijske fondove i fondove socijalne skrbi, toliko su mladi ovisni o starijima, koji svoje potrebe moraju svesti na minimum, kako bi pak mladi mogli zadovoljiti svoje minimalne potrebe. Relativno blagostanje i socijalna sigurnost za sve nisu moguće dokle god se iz državnih proračuna i novim zaduženjima maksimalno ulaže u truli bankarski i privredni sustav.
Danas se sve mjeri po posljedicama za kapital i za one koji se bore da kapitalističke demokracije opstanu kao tvorevine bez alternative. Ne pita se, primjerice, što prijelaz na alternativne izvore energije znači za nadolazeće generacije, nego koliko će nas to koštati i možemo li si to priuštiti naspram ove krize. Ne pita se koliko bi pomoć za istočnu Afriku spasila ljudskih života, nego koliko je novca potrebno da se ta pomoć pokrene, te se konstatira da bi besplatna pomoć poremetila globalno tržište prehrambenih proizvoda i da zato ne dolazi u obzir. S druge strane političke elite zadužuju državne proračune i pumpaju stotine milijardi eura i dolara u korumpiran kapitalistički sustav, kojemu, očito nema pomoći i koji diše svoje zadnje uzdahe. Države stenju pod dugovima od milijarda i milijarda eura, koje niti teoretski ne mogu otplatiti. Prema svim zakonima zaduživanja i otplaćivanja dugova koji vrijede za pojedince, države su zapravo već odavno bankrotirale. Na životu se drže još samo kroz nova zaduženja, haračem i rezanjem socijalnih davanja. I opet sve na teret nadolazećih generacija koje će morati otplaćivati taj dug, uplaćivati u penzijske fondove i u ostatke socijalne skrbi.
Vidljiva je samo volja da se resurse raspodjeli tako da kapital raste, bez obzira što od tog rasta više zaista nitko nema ništa
Politika djeluje na taj način iz straha od gubitka vlasti, iz straha od raspada sistema. Jedinog koji nam navodno može osigurati blagostanje. A zapravo uopće nije pitanje može li nam sustav u kojemu živimo osigurati blagostanje, nego postoji li politička volja da se resurse, kojih ima dovoljno, raspodjele pravedno i s odgovornošću prema nadolazećim generacijama. No takva volja, niti politička niti društvena, nije na vidiku. Vidljiva je samo volja da se resurse raspodjeli tako da kapital raste, bez obzira što od tog rasta više zaista nitko nema ništa. Oni koji krupni kapital drže u rukama niti teoretski ga ne mogu potrošiti, a oni kojima je pristup kapitalu nemoguć niti mogu sanjati o potrošnji. Negdje između ta dva ekstrema se na zapadu melje srednji građanski društveni sloj i postaje sve tanji. Melju se i šezdesetosmaši koji se nogama i rukama grebu za svoje materijalne privilegije, kao što su sigurna radna mjesta, kakve takve osigurane penzije i zdravstvena skrb. Bore se oni za ta svoja socijalna prava i pokušavaju održati svoje blagostanje upravo onim moralom koji se je izrodio kao vrhunac njihove revolucije. A taj moral jest ostvarivanje individualnih sloboda i prava bez obzira na druge, prije svega bez obzira na mlade generacije. Pri tome smo svi skupa, čini se, zaboravili da je drugačiji svijet ipak moguć.