U bogatom i raznorodnom opusu Maše Kolar, najnovije djelo – Čipka, praizvedeno 5. lipnja 2020. u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, u tematskom je, stilskom i konceptualnom aspektu nastavak autoričine potrage za novim.
Uz asistenciju dugogodišnjih suradnika – skladateljice Tene Novak, dramaturginje Maje Marjančić, scenografkinje i kostimografkinje Petre Pavičić te oblikovatelja svjetla Saše Fistrića, Kolar je taj zanimljiv i umjetnički nedovoljno istražen segment kulturne baštine osmislila kao susret suvremenog i tradicionalnog, podijelivši predstavu u tri dijela, od kojih je svaki inspiriran drukčijim propitivanjem elemenata umjetnosti izrade čipke i njezinog prijevoda u plesni medij. Prvi dio inspiriran je idejom čipkarskog predloška – osnovnoga kostura sastavljenog od središnjeg dijela i iz njega izvirućih radijalnih pravaca; drugi dio inspiriran je reticellom – poznatim geometrijskim motivom, uobičajenim u čipki na hrvatskoj obali, ali i šire; treći dio inspiriran je idejom iscrpljivanja, proizašlom iz socijalnog aspekta čipkarskog zanata, odnosno njemu imanentne minucioznosti, fokusiranosti, repetitivnosti i dugotrajnosti.
Poput većine predstava Maše Kolar, i ova je studiozno, originalno i konzistentno osmišljena, ali za razliku od većine, nije tako i realizirana. Prvi dio dramaturški je relativno konfuzan i koreografski neinventivan – podjednako u izboru elemenata i njihovih kombinacija (često repetitivnih) – pridonoseći generalnom dojmu statičnosti i odviše usko prezentiranoj ideji čipkarskog predloška. Drugi i treći dio nadahnutije su koreografirani, osobito u dijelovima u kojima plesači međusobnim nadopunjavanjem položaja gornjih i donjih ekstremiteta kreiraju svojevrsno preplitanje níti, odnosno ručni rad – uglavnom u linijskim, kružnim i pravokutnim formacijama – a čije tkanje efektno naglašavaju i raznovrsne igre svjetla. No takvih je dijelova premalo za predstavu u kojoj bi oni trebali prevladavati, a ne tek s vremena na vrijeme prekidati prazan hod. Sva tri dijela obilježena su blagim primjesama folklora, kao i čestim plesačkim kretanjem unutar vlastitog izvedbenog prostora (kada se i poseže za širim radijusom kretanja, ono je u pravilu grupno), čime je naglasak stavljen na uzorak određenoga čipkarskog rada, odnosno kompoziciju kojoj je sve podređeno, i u okviru koje se povremeni izdvojeni plesački ispadi doimaju gotovo poput ispuštenih očica.
Glazbeni je predložak kombinacija etnološkog, elektronskog i eksperimentalnog (pri)zvuka, koji je u prvom dijelu naglašeno ambijentalan, kasnije sve više melodičan i ritmičan, a okosnica su mu ljestvice, motivi i drugi izrazi prvenstveno s balkanskog područja, no i šire.
Scenografija je minimalistička i sugestivna; čini ju tek pozadinska uzdignuta posuda iz koje polako sipi sol (ili vise níti konca?). Kostimi su također minimalistički – jednostavnih krojeva i uglavnom svijetlih boja, ali samo djelomično uspjeli – u detaljima ili komadima koji nenametljivo asociraju na narodne nošnje; drugdje su naprosto prozaični, sastojeći se od jednostavnih majica i hlača, ili opet ekscentrični, sastojeći se od različitih fluorescentno rozih komada kao neadekvatnog pokušaja osuvremenjivanja baštine.
Plesački nastupi također su bili različitog uspjeha (izvedba: 17. listopada 2020.). Ansambl u sastavu Tea Rušin, Ksenija Krutova, Laura Orlić, Maria Matarranz de las Herras, Mao Fujita, Ali Tabbouch, Michele Pastorini, Carlos Huerta Pardo, Nicola Prato, Tilman Patzak, Svebor Zgurić, Maria del Mar Hernandez, Soyoka Iwata i Jody Bet, često je bio neusklađen, usto prezentirajući tek prigušenu individualnu i još prigušeniju kolektivnu kvalitetu. Solo Tee Rušin istaknuo je njezine izražajne ruke i traženu fragilnost, ali i nedostatak upečatljive scenske prisutnosti i izvođačke prepoznatljivosti. Za razliku od Rušin, Krutova se prezentirala uobičajeno snažnom izvedbenom sugestivnošću, ali i neprihvatljivom korpulentnošću. Ušavši u novu sezonu s nekoliko novih izvođača i bez nekoliko dosadašnjih, ansambl je u Čipki manje uspio istaknuti nove plesačke osovine, a više nedostatak starih; osobito Emanuela Amuchásteguija, nakon čijeg se odlaska njegovoj jedinstvenoj scenskoj osobnosti, energiji i stilu zasad ne nazire adekvatan supstitut.
Cijeli projekt generalno je više obećavao nego ispunio, ponajviše stoga što je postizanje toga specifičnoga šupljikavog ručnog rada zahtijevalo gust koreografski rad; a pun šupljina pokazao se baš on.