A to ne može biti dobro za tu zemlju, koliko god stajalo da joj je Kosovo "oduzeto" na, najblaže rečeno, međunarodno-pravno sumnjiv način. S druge strane, pred Međunarodnim sudom pravde upravo se rješava srbijanska tužba zbog kosovskog osamostaljenja, i, ajde, mućnimo malo glavom, tko je onda uopće mogao očekivati od Tadića da se pojavi na ovom brdskom summitu. Pa, on bi time praktički prejudicirao ishod te tužbe, i to prejudicirao u korist Kosova, a ni u najboljim danima, koji su daleko iza njega, on to sigurno ne bi učinio.
U čovjeka se uvuče crv sumnje da je konferencija tako loše organizirana jer je nekome možda i odgovaralo da ne uspije
Ovdje se u čovjeka uvuče prvi crv sumnje da je konferencija tako loše organizirana jer je nekome možda i odgovaralo da ne uspije. Po logici stvari sumnja najprije pada na njene organizatore, Sloveniju i Hrvatsku. Ali, samo neki okorjeli šaljivčina mogao bi toliku odgovornost svaliti na slaba pleća te dvije male zemlje, koje na međunarodnoj vagi imaju težinu ako ne baš pileta, ni daleko od toga. Uostalom, pilići su ovaj put čak imali toliko hrabrosti da pobunjenički zapijuču o krivcima za neuspjeh summita, i skinu odgovornost sa sebe.Borut Pahor otvoreno je optužio Evropsku Uniju da ima dvoličan stav prema Kosovu (pet zemalja Unije, uključujući polugodišnju predsjedateljicu Španjolsku, još nisu priznale Prištinu). A još je oštrije zazvučala njegova tvrdnja da Bruxelles ne razumije i da podcjenjuje probleme na Zapadnom Balkanu, što je u slovenskim diplomatskim krugovima dopunjeno i neslužbenom konstatacijom da je evropska politika u ex-Yu regiji jednako beživotna i autistična kao uoči ratova devedesetih. Nešto gore jedva da možeš zamisliti.
No, nije se Pahor morao naročito pretrgnuti da nađe argumente za tu optužbu. Dovoljno je to potvrdio nedolazak najavljenih čelnika EU Barrosa i Van Rompuyja, a Unijin povjerenik za proširenje Fule napustio je konferenciju, navodno zbog umora, već poslije sat vremena, pa je pitanje kako će čovjek opravdati dnevnicu za taj dan. Predstavnik predsjedavajuće Španjolske neće se morati ni toliko gnjaviti, jer uopće nije došao na Brdo kod Kranja, navodno zato, čuje se, što njegova zemlja suorganizira sličan skup u lipnju u Sarajevu, pa joj je ovaj, eto, izgledao izlišno.
To je samo jedna od glasina koja se poput štrika omotala oko ove konferencija. Druga, puno važnija, je da je nju iz drugog plana zapravo organizirala administracija Sjedinjenih Država, pa je Bruxelles bio nezainteresiran da spašava nešto u čijim pripremama nije sudjelovao, nego se samo tražilo da bude dekor summitu. Ovo dobiva na uvjerljivosti zna li se da su Amerikanci bili glavni promotori i skrbnici kosovskog osamostaljenja, nakon čega stvari ni izbliza nisu tekle kako su zamislili. Kosovo je poslije više od dvije godine priznalo svega sedamdesetak zemalja u svijetu (od blizu dvjesto koliko ih je u Ujedinjenim narodima), a primjetno hladno primljena je kosovska prinova i u regiji.
Premda je većina susjednih zemalja poslušno priznala novu državu (osim BiH i, dakako, Srbije) nijedan čelnik tih država nije posjetio Prištinu, sve do nedavnog posjeta Stipe Mesića, i prije njega (ali neslužbeno) slovenskog predsjednika Danila Turka. Imajući sve te kisele činjenice pred očima, Washington se očito odlučio da nešto učini kako Kosovo ne bi postalo papirnata država, koju će ostali više tolerirati nego prihvatiti. E sad, tko je u svemu ovome kriv, tko prav? Naizgled lako pitanje. Američka krivica vidi se i iz aviona. SAD su svoju politiku kosovskog osamostaljenja definirale još za Miloševićeve vlasti, i nisu je promijenili ni kada je ovaj svrgnut i poslan u Haag.
Dakle, Miloševićevi grijesi prema Kosovu jednostavno su prebačeni na grbaču nove, DOS-ove vlasti, pri čemu se od tog prozapadnog bloka očekivalo da taj teret nosi bez prigovora, takoreći zadovoljno. Naravno da se to nije dogodilo, stvari su krenule mimo, pa i protiv te glupe zamisli, pa se može reći da Amerikanci nose veliki dio krivice za obnovu nacionalizma nakon Miloševićevog pada. To ne znači da dio krivice nije i na DOS-u, koji je odmah po preuzimanju vlasti morao poništiti sve Miloševićeve odluke o Kosovu, prvenstveno vratiti ovome autonomiju. To, međutim, nije učinjeno, a bez toga srpsko-albanski pregovori koji su uslijedili nisu imali baš nikakvog smisla.
Washington se očito odlučio da nešto učini kako Kosovo ne bi postalo papirnata država, koju će ostali više tolerirati nego prihvatiti. E sad, tko je u svemu ovome kriv, tko prav? Naizgled lako pitanje. Američka krivica vidi se i iz aviona
Štoviše, Washington, koji je sve ovo zakuhao zbrzanim priznanjem Kosova, mogao se mirno maknuti u stranu, prebacujući svu krivicu na Beograd. Možda ne bi imalo smisla ovako detaljno vraćati se u te desetljeće stare događaje, da ne postoje dobri izgledi da se sličan scenarij ponovi i sada. Ako su, naime, Amerikanci iz pozadine organizirali konferenciju na Brdu kod Kranja kako bi pokrpali rupe u svojoj kosovskoj politici, može li to biti opravdanje Evropskoj Uniji da ruši prvo sijelo ex-Yu zemalja nakon krvavih ratova devedesetih? Što je u Bruxellesu ponuđeno u zamjenu za tu konferenciju?
Ništa, samo neka druga konferencija, sada u Sarajevu, koja također može doživjeti fijasko jer se ovaj put, sasvim je moguće, neće odazvati Kosovari, iz protesta što ih Španjolci nisu priznali. I što onda dobivamo ovim ping-pongom Washingtona i Bruxellesa? Pa, bojim se nešto sasvim blizu onoj narodskoj - jebe lud zbunjenog. Dobro, možda se može reći da je ovdje Evropa za nijansu manje brljala, jer se ponašala mrvu obzirnije prema stanju u regiji, za razliku od SAD-a koje su standardno lomile stvar preko koljena, kao da bombarderi koje su ovamo poslali 1999. još nisu stigli natrag u bazu.
Ali, ovaj popust Evropa bi zaslužila samo kada bi imala petlje otvoreno raspraviti s Amerikom ono u čemu se ne slažu. Ne, njoj je jednostavnije to prelomiti preko leđa ex-Yu regije, valjda po logici da je to magare ionako naviklo na batine. E, pa kada je tako zar nije krajnje vrijeme da se to magare samo pobrine o sebi, bez tutora sa strane, koji ga sedlaju kada hoće i koliko hoće.
