U okviru festivala Perforacije, a tijekom IETM sastanka koji je garantirao bar tridesetak gostiju profesionalaca, ova izuzetna predstava ipak nije napunila veliku dvoranu &TD-a u ovu prvu zimoliku kišnu nedjelju, iako se u najavi nedostatak sredstava unaprijed navodio kao razlog jedine i ekskluzivne izvedbe (retorika organizatora?)
Predstava je razgolićena skoro do minimuma od bilo kakve scenografije (samo svjetlosni akcenti), efekata (samo off-stage glas autorica) ili kostima, izuzevši uniformno crnu "kustosku" odjeću, gdje je Dobrović kompromisno, izgleda, napustio svoj spektar od smeđe do kafene. Formalno, predstava čini prilično efektan redateljsko-koreografski esemblaž: radiofonijskih asocijacijativnih nizova (semplirani izgovori pojmova od svih sudionika projekta - pušteni u mrak pozornice), zatim ne baš uvjerljivi ispovjedni iskazi kustosa (koji su i treperavim glasom i mimikom vidno rastakali svoj autoritet sad kad napola glume), te meni najzanimljiviji setovi živih i povremeno jako lucidnih unakrsnih ispitivanja, prvo Dobrovića od strane drugih kustosa, zatim međusobno (uz koreografiranu mimiku unakrsne pucnjave u stilu "truth-or-dare") i u konačnici od strane autorica (u stolcu za ispitivanje). Ovom strukturom autorice su stvorile instant uvid u profile kustosa kroz meta rasprave o kuriranju i osobnim prioritetima, aludirajući ili eksplicirajući pri tom na problematične odnose moći, seksualnost, animozitete, ovisnosti i druge frustracije.
Suđenje umjetnosti vidim kao presedan angažiranog umjetničkog djelovanja koji politizira kulturu kritike kroz umjetničku praksu, čijem se nastavku trebamo nadati i kroz druge prakse, ali i buduće projekte umjetnica
Dok su gosti kustosi eksplicitno razotkrivali s Dobrovićem problematične teme sadržaja, interesa, motiva, metoda rada (koliko je to "jednakost" koja ga tematski okupira, a koliko profitira exportom/medijacijom/potplaćivanjem domaćih i distribucijom stranih umjetnika; kako netočno i nepregledno promovira ovu samu predstavu na webu) i raskrinkavali simplificirane odgovore (gdje je tu "razvoj" publike i stvaranje konteksta, u programu od šest festivala u 18 mjeseci) palo mi je napamet par tekstova koji su oko formalne eutanazije Queer Zagreb Festivala (u polupraznom HNK) u slabo-kritičkom hrvatskom kulturnom novinarstvu ipak objavljeni usprkos tomu što je do tada uglavnom poticao samo osobne-subjektivne (ne)simpatije njegova karaktera. Vesna Kesić je pisala za Novosti o svojevrsnoj zamjeni teza i pozicija gdje je Queer Zagreb Festival koji je nominalno queer postao brzo popularni i etablirani događaj, a Pride, koji nasuprot queeru ima za cilj normalizaciju i priznanje postao primarno queer, te kako se pomalo ironijski može gledati na osnivačev globalni angažman oko putovanja, uz lokalni diskurs... Mario Kikaš za Kulturpunkt u (pre)širokom luku apologetski je pisao (direktnije iskazuje fotografijom LGBT podrške rudarskom štrajku) o problematičnosti Festivala kao forme i zamkama u koje je emancipacija LGBT populacije upadala, bez da podvuče jasnu crtu problematične formalne festivalizacija queera bez klasne, socijalno-ekonomske i političko-emancipacijske promjene paradigme.
Suđenje umjetnosti je pokušaj utvrđivanja polja, ali i granica u kojima umjetnost može doista (samo)kritički funkcionirati i mobilizirati društvenu imaginaciju, ako ne već direktnu mobilizaciju oko ideja društvenih promjena. Čuti cinična pitanja, neuvjerljive odgovore ili iskaze pragmatične egocentričnosti kustosa, mogu lako poljuljati temeljne stavove na kojima se zasniva povjerenje u simboličku produkciju. Koliko se razdvajaju uloge umjetničkog direktora festivala ili kustosa ili programera kulturnih sadržaja sa svim svojim uvjetovanjima i direktnim posljedicama, postajat će evidentnije u situacijama kada umjetnici, ali i publika, budu spremni propitivati ne samo primarne poziciju umjetnika - publike i kustosa - umjetnika, već i ostalih pozicija kulturnog sustava - uključujući i pozicije kritičara/medija i financijera koji bar jednako važno (za Dobrovića možda i važnije) sudjeluju u oblikovanju kulturnih normi i umjetničkih izuzetaka na koje se autorice referiraju u uvodu u predstavu. Suđenje umjetnosti vidim kao presedan angažiranog umjetničkog djelovanja koji politizira kulturu kritike kroz umjetničku praksu, čijem se nastavku trebamo nadati i kroz druge prakse, ali i buduće projekte umjetnica.
Nakon prikazivanja u Skandinaviji (Bergen, Uppsala i Trondheim), te sad u Zagreba predstava će gostovati na festivalu COIL u New Yorku, u Off-Off Brodaway kazalištu Dixon Place...
