Vjenčanje i brak su životne činjenice o kojima se , dakako, raspravlja kao i o svemu drugome. Ovotjedni se Nacional samo nadovezao na recentni interes ukalupljivanja te dvije institucije u tradicionalne (čitaj „hrvatske“ vrijednosti pa stoga zaslužuje komentar.
Da ne bude zabune, kad se kod nas kaže brak i vjenčanje, automatski se misli na hetero vezivanje; ono homo vezivanje u nas se samo prenosi kao žuta vijest iz stranih medija, dakle vrlo površno i senzacionalistički, bez potrebe za ikakvom ozbiljnom (pravnom, sociološkom, antropološkom, rodnom) promišljanjem što je trenutno u svijetu tema par excellence. Tradicionalnom hrvatskom vezivanju, međutim, i te kako se daje neveliki (pardon, preveliki) medijski prostor, naročito u ovo, opet „na hrvatski način“ obojeno blagdansko vrijeme. Točnije, nije problem toliko u braku i vjenčanju, nego u pristupu sadržaju, pristupu koji je opet zapravo površan, senzacionalistički, žut do boli i time tako ružno diskrepantan s onim gore spomenutim tradicionalnim vrijednostima koje bi trebale počivati prije svega (ili jedino) na ljubavi i skromnosti.
Sudbonosno "Da!"...
I tako, umjesto da se promiču Ljubav, Sreća, Dobro i Život kao takvi, promiču se vrijednosti kao zavist, suparništvo, prestiž, trošenje i kvazi glamur, nogomet, manekenke, isprazne i neemancipirane žene, nezanimljivi muškarci u ružnim odijelima koja im još ružnije stoje, samo i isključivo heroseksualnost, skupi hoteli… Sve tako stereotipno, needukativno,a ponekad i vulgarno…
O čemu govorim? O Koliko košta sudbonosno „da“ na hrvatski način, tekstu koji na nekoliko stranica istražuje cijene svatovskih gozbi u Hrvata (točnije u metropoli), cijene prstenja, frizura i sličnog potrebnog za pir, agencije za organiziranje takvih pirova, primjere takvih pirova… Govorim o još jednom u nizu tekstova koji obiteljskom životu i suvremenom životu pristupa na tako iritantan i komercijalan način. Tekstu koji je u spomenute sadržaje vrlo nevješto i nepotrebno za ovakav diskurs inkorporirao i „ozbiljne“ dijelove u vidu statističkih podataka o razvodima braka, dobi stupanja u brak, te podatak o prosječnoj starosti prvorotkinja u nas, uz zaključak da s obzirom da je prosječna …“starost prvorotkinja sve viša i danas je iznad 26. godine, dakle, u bračne odnose Hrvati stupaju sve stariji“. Dakle, djecu rađaju samo i isključivo žene koje su u braku!?! Dakle, u bračne se odnose stupa jedino radi rađanja djece!?!
U opremi teksta ofucane fraze tipa „sudbonosno da“ u naslovu, ili „vjenčanje kao najljepši dan u životu“; ili navod kako su „rijetka neobična vjenčanja, primjerice na planini, pod slapovima ili u špiljama“. Očekujemo da se novopečeni tajkuni dosjete i pokupuju spilje i slapove i krenu u nove originalne pohode na profit.
...Sudbonosno "Ne!"
S druge strane, čak i naša u prosjeku konzervativna i tradicionalna nacija poznaje (i zakonski priznaje) izvanbračne zajednice, dakle i djecu rođenu izvan braka, baš kao i samohrano roditeljstvo. Nadamo se uskoro i legalno homoseksualno partnerstvo i djecu iz takvih zajednica. Čemu onda ta epidemija slika i tekstova o takozvanim ekskluzivnim vjenčanjima kad su ona u stvari ekskluzija, odnosno isključivanje iz stvarnog života i mogu biti pogubna za djecu, posebice žensku, kojoj se i na taj način sugerira formalno regulirani bračni život kao jedini životni smisao, uz odabir vjenčanice, prstenja, hale za uzvanike i ostali kič. Vjenčanje kao najljepši dan u životu i statistika razvoda bez ikakvog, nekmoli suvislog i stručnog komentara?! Zar je tekst zapravo htio biti ironičan?! Bojim se da nije, sav je zbrčkan. Neobičnim vjenčanjima proglašena su ona na planini, pod slapovima ili u špiljama!?
Neobično vjenčanje je prije svega ne-vjenčanje, vjenčanje dvojice ili dvije, pa (hetero) vjenčanje samo sa svjedocima, pa (hetero) vjenčanje bez vjenčanice, pa (hetero) vjenčanje bez prstenja (ili sa srebrnim prstenjem), pa (hetero) vjenčanje bilo koji dan u tjednu (jer se čak i to sugerira tekstom, tj. opravdava se praksa vjenčavanja petkom, što, kao, nije uobičajeno, nije „na hrvatski način“)…
Kao feministkinja, edukatorica, roditeljica, ne-tradicionalistkinja koja je privatno prošla neugodno iskustvo neuvažavanja inozemnog vjenčanog lista, mogu jedino izraziti svoje ogorčenje. Moje je vjenčanje na kraju, uz gomilu administratvnih problema ipak priznato, no možda i ne bi bilo da su dežurni moralisti, komercijalisti i tradicionalisti znali da je vjenčanje održano u četvrtak u 11, uz tri svjedoka/inju, bez vjenčanice, bez prstenja, bez buketa, samo s jednom crvenom ružom koja je simbolizirala valjda jedino važno u tom činu, Ljubav; a nakon svega se išlo se na kuglanje).