Na samom početku želimo naglasiti da prepoznajemo i cijenimo trud koji su uložile kolegice i kolege koji su radili na Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije, kao i inicijativu da se o hrvatskom sustavu obrazovanja i znanosti promišlja u dugoročnijoj perspektivi.
Obrazovne politike trebale bi reflektirati i ulogu znanosti i visokog obrazovanja u skladu s europskom humanističkom tradicijom doprinosa znanja kao vrijednosti same po sebi te uspostavljati okvir za kulturni, etički i egalitarni angažman sveučilišta u ostvarenju humanijeg, pravednijeg, održivijeg društva
Polazište ovom osvrtu čini Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju Sindikata Akademska solidarnost, koja je objavljena 2012. godine. Načela iskazana u Deklaraciji čine interpretativni okvir za predloženu Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije, gdje smo vođeni pitanjem koliko su mjere i vrijednosti predložene u Strategiji u skladu s načelima razrađenima u Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju. Najveći naglasak je na visokom obrazovanju i znanosti te cjeloživotnom učenju, uz načelan osvrt na predtercijarno obrazovanje.
Prije osvrta na pojedina poglavlja Strategije, osnovna pitanja na koja smatramo da Strategija mora odgovoriti, a zasad ne odgovara, tiču se financiranja obrazovanja, na svim razinama, neovisno o biološkoj ili akademskoj dobi učenika i zaposlenika, i uređivanja postojećih (i najavljenih) neusklađenosti i nelogičnosti koje proizlaze iz javno-privatnog partnerstva koji ugrožava sustav javnog obrazovanja. Uvodno želimo ponoviti dva ključna zahtjeva iznesena u Deklaraciji, koja prilagođavamo opsežnijem okviru Strategije:
- Tražimo strogu zakonsku regulaciju odnosa privatnih i javnih obrazovnih institucija i zaposlenika. Zahtijevamo strogu regulaciju rada nastavnika ili istraživača s javnih institucija na privatnim institucijama, da se znanstveno-nastavna djelatnost u javnim obrazovnim institucijama ne temelji na radu honorarnih vanjskih suradnika te da se djelatnosti pomoćnih službi ne zamjenjuju "uvozom" istovrsnih usluga iz privatnog sektora.
- Tražimo besplatno obrazovanje na svim razinama. Zahtijevamo da socijalno inkluzivno obrazovanje postane prioritet hrvatskog visokoškolskog sustava, odnosno da se direktni troškovi obrazovanja u potpunosti financiraju iz državnog proračuna, i da se razvije sustav stipendiranja učenika i studenata iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa i drugih rizičnih skupina u obrazovanju.
Iako su Deklaraciju pisali akademski radnici u hrvatskom znanstveno-nastavnom prostoru, koji se obraćaju donositeljima javnih politika u hrvatskom kontekstu, načela elaborirana u Deklaraciji nisu lokalnog karaktera. Naprotiv, radi se o načelima koja zagovaraju akademski radnici i na globalnoj razini i koja su artikulirana u različitim dokumentima kao što su Alternative White Paper: In defence of public higher education ili Academia Europaea position paper on the situation of the Humanities and Social Sciences in Europe.
Prevelik naglasak stavljen na ulogu poslodavaca u određivanju primjerenosti definiranih ishoda učenja
Povezivanje obrazovanja i znanosti s gospodarstvom koje je u srži cijelog niza mjera predloženih Strategijom također nije lokalnog karaktera, nego je dio širih neoliberalni tendencija. U Deklaraciji (str. 10) argumentiramo zašto je to povezivanje sporno te nastojimo uspostaviti "okvir za raspravu s onu stranu dosad prevladavajućeg gledišta prema kojem se obrazovanje svodi na stjecanje vještina i razumije isključivo kao ulaganje pojedinca u vlastiti budući dohodak, dok se znanstvena istraživanja vrednuju s obzirom na mogućnosti primjene u gospodarstvu i u najkreativnijoj varijanti svode tek na tehnokratski shvaćene inovacije. Takvim redukcionističko-ekonomskim razumijevanjem obrazovnog i znanstveno-istraživačkog procesa u bitnom se ukida svaka rasprava o društvenom blagostanju, osim ako se pod potonjim ne razumije maksimizacija privatne dobiti na pozadini rastuće društvene nejednakosti i dezintegracije ekosfere".
Strategija treba dosljedno reflektirati jednaku važnost različitih uloga sustava znanosti i visokog obrazovanja
Primjećujemo kako Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije strogo slijedi smjernice za obrazovanje koje zadaju relevantni dokumenti Europske unije (v. str. 11, 16, 41, 81, 92, 126 i dr.). Iz tih se dokumenata, često i nekritički, preuzimaju pojmovi kao što su "cjeloživotno učenje", "učiti kako učiti", "fleksigurnost", "nove vještine", "izvrsnost", "liderstvo", "kompetitivnost" i sl. Želimo naglasiti da puko uvođenje ove pomodne terminologije samo po sebi neće riješiti probleme koji postoje u našem sustavu obrazovanja i znanosti. Činjenica je da se ti termini već neko vrijeme "vrte" kao prazne fraze i da njihova diskurzivna udomaćenost u mnogim zemljama Europske unije izaziva zazor. Npr. "fleksigurnost" se već sinonimno koristi za "prekarnost". "Učiti kako učiti" može implicirati odustajanje od "sadržaja" i prenaglašenu orijentaciju na "vještine". U stvarnoj komunikaciji vještine nikako nisu dovoljne bez jasnog sadržaja, stručnosti, koju bi tek trebale biti pratnja. Treba poimence imenovati na koje se vještine misli kad se kaže "nove vještine" (informatička pismenost, pisanje projekata, prezentacija rezultata rada?). Konačno, koje su negativne posljedice prenaglašavanja "izvrsnosti", "liderstva" i "kompetitivnosti"? I gdje je briga za one koji iz raznih razloga ne mogu biti najbolji i ne pokazuju natjecateljski duh? Napominjemo da pretjerano zagovaranje određenih kvaliteta (a nauštrb drugih: empatičnost i solidarnost, ili kritičko mišljenje i antikonformizam) može biti kontraproduktivno te izazvati frustraciju i demotiviranost.
U pogledu pristupa, Strategija ne pokazuje kreativnost i originalnost, kako u pogledu sustava znanosti i visokog obrazovanja tako i društva koje bi ti sektori trebali oblikovati i oplemenjivati. Što je primjerice s participativnim budžetiranjem, uspostavljanjem horizontalnih struktura za donošenje odluka u sustavu ili pak mijenjanje sustava ispitivanja i ocjenjivanja kako bi se smanjila subjektivnost?
Kakav je sustav predviđen Strategijom? Je li poticajan? Privlači li sposobne i kreativne pojedince? Smatramo da sustav koji je podfinanciran i primarno orijentiran na zadovoljenje potreba tržišta rada (koje ostaju mitski neodređene), gdje su neka područja znanosti važnija od drugih, gdje odgovornost za uspjeh sustava nije podijeljena između uključenih aktera - nije motivirajući. Ukoliko Strategija te aspekte ne adresira, u budućnosti bismo mogli imati sustav znanosti i obrazovanja u kojem kvalitetni pojedinci neće htjeti raditi, dok će učenici i studenti u okviru obrazovnih institucija učiti tek onoliko koliko će morati, a ne koliko bi mogli ili željeli.
POGLAVLJA VISOKO OBRAZOVANJE I ZNANOST
Društvena uloga znanosti i visokog obrazovanja
Smatramo kako bi kvote valjalo donositi na temelju osiguranja kvalitete u izvođenju nastave. Zagovaramo analizu studijskih programa i revidiranje kvota, ali na temelju čimbenika kao što su omjer nastavnik-student, opremljenost i slično
U Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju izneseno načelo "visoko obrazovanje i znanost za društvo, a ne za tržište" artikulirano je u opoziciji prema shvaćanju znanosti i visokog obrazovanja primarno kao sredstva za gospodarski razvoj, a koje dominira hrvatskim strateškim dokumentima. U Deklaraciji je pobliže argumentirano zašto je to shvaćanje redukcionističko i problematično, odnosno zašto se "gospodarstvo"koje se u ekonomski reduktivnom okviru danas svodi na "tržište"ne može koristiti kao mjerilo svih vrijednosti). Obrazovne politike trebale bi, nasuprot tome, reflektirati i ulogu znanosti i visokog obrazovanja u skladu s europskom humanističkom tradicijom doprinosa znanja kao vrijednosti same po sebi te uspostavljati okvir za kulturni, etički i egalitarni angažman sveučilišta u ostvarenju humanijeg, pravednijeg, održivijeg društva.
"Cijena" ECTS boda na srodnim studijima u Hrvatskoj trebala biti ujednačena
Vrijednosti koje se u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije vezuju uz ulogu znanosti i visokog obrazovanja na nekim mjestima su prikladne, primjerice naveden je cilj da javna sveučilišta i javni znanstveni instituti "stvaraju novu znanstvenu, društvenu, kulturnu i gospodarsku vrijednost" (str. 147) ili se zagovara povećanje kvalitete hrvatskog sustava visokog obrazovanja s ciljem postizanja kompetencija studenata za "kreativan profesionalan rad i aktivno djelovanje u demokratskom društvu, pozitivnog utjecaja na društvo u cjelini, poticanja razvoja gospodarstva i osobnih potreba" (str. 92). Postoje i primjeri gdje se "društveno" i "gospodarsko" navode zajedno (npr. "društvena i/ili gospodarska relevantnost istraživanja" (str.152),što upućuje na svojevrsnu senzibiliziranost Strategije na različite važne doprinose koje imaju znanost i obrazovanje(za razliku od brojnih prijašnjih obrazovnih dokumenata koje analiziramo u Deklaraciji). No na mnogim mjestima radi se o problematičnoj instrumentalizaciji znanosti i visokog obrazovanja pri čemu se prenaglašava njihov doprinos konkurentnosti hrvatskog gospodarstva - Strategija obiluje takvim primjerima[1]. No, mogu li sva istraživanja u fizici ili filologiji biti doprinos gospodarskom razvoju? Ova orijentacija na gospodarstvo sadrži različite paradokse, među kojima je i vremenski. U Strategiji se, naime, s jedne strane navodi kako živimo u nepredvidivom svijetu[2], dok se s druge predlaže usklađivanje upisnih kvota sa sadašnjim tržištem rada. Drugi je paradoks prostorni jer bi integracija Hrvatske u Europsku Uniju zasigurno značila usklađivanje upisnih kvota s europskim tržištem rada, dok se u Strategiji sugerira usklađivanje sa nacionalnim tržištem rada.
Daljnji primjer prenaglašene uloge gospodarskog sektora odnosi se na ishode učenja. Slažemo se da je potrebno revidirati ECTS bodove dodijeljene kolegijima, kao i ishode učenja (mjera 1.2.1.), no smatramo da je i ovdje preveliki naglasak stavljen na ulogu poslodavaca u određivanju primjerenosti definiranih ishoda učenja ("nužna suradnja visokih učilišta s poslodavcima koji sudjelovanjem u izradi standarda kvalifikacija i studijskih programa mogu osjetno pridonijeti relevantnosti propisanih ishoda učenja" str.95). Stječe se dojam da poslodavac najbolje zna što bi trebalo poučavati. Sveučilišta kao da postaju strukovne škole. Ovaj je pristup već odavno u relevantnoj literaturi nazvan "tehnokratskim instrumentalizam" i kritiziran zbog svog ograničenog shvaćanja uloge Sveučilišta.
Strategija treba dosljedno reflektirati jednaku važnost različitih uloga sustava znanosti i visokog obrazovanja, te izbaciti mjeru 1.1 o usklađivanju upisnih kvota s gospodarskim potrebama (iako se navode "društvene potrebe" nije navedeno što se pod tim misli pa se ostavlja dojam da se radi o politički korektnom "ukrasu"). Prepoznajemo potrebu za promišljanjem upisnih kvota, no smatramo kako bi kvote valjalo donositi na temelju osiguranja kvalitete u izvođenju nastave. Drugim riječima, zagovaramo analizu studijskih programa i revidiranje kvota, ali na temelju čimbenika kao što su omjer nastavnik-student, opremljenost i sl. U Strategiji bi valjalo spomenuti da bi "cijena" ECTS boda na srodnim studijima u Hrvatskoj trebala biti ujednačena.
Misleći subjekti
U Deklaraciji iznesenim načelom "misleći subjekti i demokracija kao temeljne društvene vrijednosti" naglašava se uloga koju visoko obrazovanje ima u razvoju pojedinaca koji su sposobni i voljni zauzeti empatičan i kritički stav prema društvenim, ekološkim i političkim fenomenima te koji uživaju široko i slobodno obrazovanje koje vodi intelektualnoj emancipaciji. Drugim riječima, radi se o načelu kojim se obogaćuje shvaćanje čovjeka van dominantnog shvaćanja čovjeka kao "resursa" i "poduzetnika".
Zahtijevamo da se važnost poticanja poduzetništva ujednači s važnosti poticanja ekološki osviještenih, empatičnih i kritičkih pojedinaca
U Strategiji se u nekoliko navrata koristi terminologija "ljudski resurs", "ljudski kapital" (str. 8, str. 146), a spominje se i "vještina komunikacije i predstavljanja, vještina upravljanja ili poduzetnost" (str. 95); "u svrhu samozapošljavanja te pokretanja novih gospodarskih i društvenih entiteta" (str. 92). Smatramo da je nedopustivo da tijela javne vlasti i njihovi dokumenti vlastite zaposlenike, ali i radnike općenito promatraju i imenuju kao "ljudski kapital ili resurs" te zahtijevamo da se važnost poticanja poduzetništva ujednači s važnosti poticanja ekološki osviještenih, empatičnih i kritičkih pojedinaca. Odbacujemo reduciranu sliku studenta/ice kao konzumenta uslužnog sustava visokog obrazovanja i tražimo da joj/mu se vrate i omoguće intelektualna širina i dostojanstvo.
Jedna od mjera koju predlažemo kako bi se to postiglo je povećavanje udjela društvenih i humanističkih sadržaja u studijima u područjima tehničkih, prirodnih, biomedicinskih i sl. znanosti, ali i povećanje udjela sadržaja tih studija u studijima društvenih i humanističkih znanosti (posebno primjerice sadržaji vezani za klimatske promjene). To bi moglo doprinijeti i mobilnosti studenata unutar sustava. U Strategiji nedostaje vizija građanina kojega se želi obrazovati na visokoškolskoj razini.
Jednakopravnost svih znanstvenih područja
Jedna od mjera koje predlažemo je povećavanje udjela društvenih i humanističkih sadržaja u studijima u područjima tehničkih, prirodnih, biomedicinskih i sl. znanosti
U predloženoj Strategiji postoji naklonjenost STEM području (kako se lapidarno imenuju područja prirodnih znanosti, tehnologije, tehničke znanosti i matematika)[3]. Izuzetak ovome čini isticanje posebne uloge humanističkih znanosti u pogledu "redefiniranja hrvatskog identiteta" (str. 145) te primjerice rečenica: "Posebna je uloga društvenih i humanističkih znanosti u izučavanju društvenih promjena važnih za budućnost zemlje i nadolazećih tema od društvene važnosti, pripremi znanstvenih i stručnih podloga za društvene reforme te kritičkom osvrtu na politike i zakonska rješenja" (str. 150). Dok se potonjoj rečenici može zamjeriti njena orijentiranost na primijenjenost znanstvenog rada, a ne i na tzv. temeljna istraživanja, vezanje humanističkih znanosti uz "hrvatski identitet" odražava neprimjereno redukcionistički i konzervativan pristup shvaćanju predmeta humanističkih znanosti.
Naš je zahtjev da se u Strategiji prepozna važnost i opsežnost svih područja znanosti te dostatno financiranje svih područja znanosti.
Sadržajna kvaliteta utemeljena na suradnji i odgovornosti
U Deklaraciji izneseno načelo "sadržajne kvalitete utemeljene na suradnji i odgovornosti" sadrži kritiku prosudbe znanstvenog rada isključivo na temelju kvantitativnih podataka kao i kritiku poticanja kompetitivnosti u akademskom svijetu među visokoškolskim institucijama i akademskim radnicima. Načelo zahvaća važnost složene evaluacije znanstvenog i nastavnog rada u kojem će kvalitativno imati prednost nad kvantitativnim i u kojem će se kombinirati stručni i sociokulturni kriteriji te važnost suradnje u akademskom prostoru.
Vezanje humanističkih znanosti uz "hrvatski identitet" odražava neprimjereno redukcionistički i konzervativan pristup shvaćanju predmeta humanističkih znanosti
U prijedlogu Strategije navedeno je kako će se: "Promijeniti način znanstvenog izbora i napredovanja sveučilišnih nastavnika i istraživača od kvantitativne prema individualnoj kvalitativnoj ocjeni" (str. 154). Iako nije razrađeno što se misli pod "kvalitativnom ocjenom", voljeli bismo zaključiti kako je ovo prijedlog koji ide u smjeru našeg zahtjeva. Pozdravljamo i što Strategija ne spominje kao cilj uvrštavanje hrvatskih sveučilišta u svjetske rang-liste. U Deklaraciji smo napomenuli kako poticanje takve kompetitivnosti nije povezano s onim što je ključno, a to je kvalitetan proces poučavanja i učenja.
U Strategiji se spominje i kako će se "unaprijediti prikupljanje, obrada, interpretacija i objava statističkih i drugih pokazatelja istraživanja, razvoja i inovacija" (str. 146), što je doprinos transparentnosti sustava koju zagovara i Deklaracija.
S obzirom na to da se u Strategiji govori o važnosti osiguranja kvalitete u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, primjećujemo kako u spomenutom sustavu vrednovanja ne postoji instanca vrednovanja rada nadležnih institucija kao što su to Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa ili Agencija za znanost i visoko obrazovanje. Potrebno je razraditi mehanizme koji bi akademskoj zajednici omogućili da se izjasni o radu tih institucija kao što se te institucije izjašnjavaju o radu znanstveno-nastavnih institucija i osoblja.
Naš je zahtjev da se u Strategiji prepozna važnost i opsežnost svih područja znanosti te dostatno financiranje svih područja znanosti
Strategija, konačno, potpuno zaobilazi jedan od ključnih problema aktualnog sustava znanosti i visokog obrazovanja RH, problem budućnosti u sustav već uključenih znanstvenih novaka koji su uspješno ispunili predviđene obaveze ili će to napraviti u narednom razdoblju. Uzimajući u obzir rečeno, ali i okolnost da se u Strategiji uključivanje novih mladih znanstvenika u sustav vezuje primarno uz kompetitivne projekte (str. 153), te da ih se doslovce definira kao "ljudski kapital" (str. 146), za pretpostaviti je da će se u budućnosti mladi znanstvenici po isteku projektnih razdoblja, uz rijetke iznimke, zamjenjivati novim mladim znanstvenicima i tako unedogled dok se sustav ne svede primarno na neprestano "osposobljavanje" njegovih najmlađih nositelja, umjesto da teži postavljanju okvira za trajno razvijanje i nadograđivanje onih koji se pokažu uspješnima. Predviđajući takav scenarij, koji se uzmemo li u obzir način na koji se mladi znanstvenici adresiraju, odnosno ne adresiraju u Strategiji čini sve izgledniji, Deklaracija je pozvala da se odmah prekine s takvom kadrovskom politikom te je iznijela smjernice za razvijanje modela odgovornog pristupa zapošljavanju akademskih radnika koji bi mogao pružiti okvir za slobodan znanstveni rad, ali i za otvoreno,solidarnodjelovanječlanovaakademskezajednicejednihpremadrugima, kao i prema članovima drugih skupina u društvu. Deklaracija pritom stavlja naglasak na povećanje radne sigurnosti mladih znanstvenika, razvoj novih mehanizama kvalitativnog vrednovanja te na prepoznavanje, razvijanje i vrednovanje intrinzične motivacije za rad u znanosti i visokom obrazovanju.
Visoko obrazovanje kao javno dobro
Potrebno je razraditi mehanizme koji bi akademskoj zajednici omogućili da se izjasni o radu tih institucija kao što se te institucije izjašnjavaju o radu znanstveno-nastavnih institucija i osoblja
Visoko obrazovanje kao javno dobro nije eksplicitno navedeno u Strategiji, iako je pohvalno što se navodi kako su obrazovanje i znanost "od posebnog javnog interesa" (str.7), kao i da: "Država preuzima odgovornost za razvoj i upravljanje obrazovnim sustavom" (str. 7). Navodi se i da su: "Javna visoka učilišta u RH institucije su od posebnog društvenog interesa" (str. 92) te da valja povećati javna izdvajanja za visoko obrazovanje i znanost (str. 168). Povećanje javnih izdvajanja za visoko obrazovanje i znanost jedan je od zahtjeva i u Deklaraciji, pa se sa tim zaključkom očekivano slažemo, iako smo i skeptični oko njegova ostvarenja. Naš je zahtjev i da se u Strategiji eksplicitno navede da su znanost i obrazovanje javna dobra (na tragu i temeljnih dokumenata Bolonjskog procesa, primjerice u Praškom priopćenju (2001) stoji "visoko obrazovanje kao javno dobro koje je, i koje mora ostati, javna odgovornost), da se u Strategiji obveže na određeni postotak godišnjeg budžetskog povećavanja za znanost i obrazovanje te da se uvede stroga zakonska regulacija odnosa privatnih i javnih znanstvenih i visokoškolskih institucija i zaposlenika, što osim zadržavanja privatizacije na razini stručnih studija, uključuje i strogu regulaciju rada nastavnika ili istraživača s javnih institucija na privatnim institucijama. U sladu s time iznesen je i zahtjev da se znanstveno-nastavna djelatnost na javnim institucijama ne temelji na radu honorarnih vanjskih suradnika, te da se djelatnosti pomoćnih službi ne zamjenjuju "uvozom" istovrsnih usluga iz privatnog sektora.
U Strategiji se navodi da potrebno veće financiranje sektora znanosti i visokog obrazovanja nije moguće ostvariti samo povećanjem proračunskih izdvajanja već je potrebno "jačanje financiranja istraživanja i razvoja od strane poslovnog sektora" (str. 167). U Deklaraciji se navodi da "Sveučilišno obrazovanje treba ostati isključivo javno, dok se istraživanja mogu, uz obvezno i dostatno javno financiranje, osloniti i na suradnju s privatnim izvorima sredstava" (str.43). Slažemo se da privatni izvori trebaju imati ulogu u financiranju istraživačkog rada, ali isključivo u skladu sa striktnim regulacijskim okvirom (nadzor nad ulaskom privatnih sredstava koja povećavaju rizik nad manipulacijom podataka u slučajevima u kojima nalazi ne potvrđuju očekivanja investitora). Ovakav oblik nadzora nije spomenut u Strategiji i smatramo kako bi ga valjalo dodati (u dio 4.2: 112-113).
Privatnom visokom obrazovanju u Strategiji nije posvećena posebna pažnja što je problematično jer je i to sada sastavni dio znanstveno-nastavnog polja. Koja je strateška državna politika prema tom sektoru? Uvjerenje koje smo naveli u Deklaraciji je kako bi privatna visoka učilišta valjalo ograničiti na izvođenje isključivo stručnih studija.
Pravednost u obrazovanju
Povećanje javnih izdvajanja za visoko obrazovanje i znanost jedan je od zahtjeva i u Deklaraciji, pa se sa tim zaključkom očekivano slažemo, iako smo i skeptični oko njegova ostvarenja
Ovim se načelom u Deklaraciji željelo istaknuti važnost podrške ranjivim skupinama u obrazovanju. U Strategiji je pohvalno isticanje važnosti uključenosti pripadnika marginaliziranih i isključenih društvenih grupa u sve razine obrazovanja. Pozitivni primjeri uključuju "Nužno je studiranje učiniti dostupnim svima" (str. 92), "opća dostupnost visokog obrazovanja, čime se osigurava socijalno pravedniji sustav" (str. 93). Ono što je problematično je glavna motivacija koja je navedena za ovakvu privrženost socijalno inkluzivnom obrazovanju, a to je"šira baza iz koje se regrutiraju budući stručnjaci, ali i veći ukupan broj visokoobrazovanih pojedinaca" (str. 93). Naš je zahtjev da naglasak na tome zašto trebamo imati socijalno osjetljiviji sustav visokog obrazovanja bude na privrženosti vrijednosti socijalne inkluzije, a ne na instrumentalnom shvaćanju inkluzije (doprinos konkurentnosti).
Uz to, studentski krediti iz perspektive Deklaracije nipošto nisu zadovoljavajuća opcija za studente i studentice iz ranjivih skupina. Inzistiramo da se država obveže na stipendije za studente i studentice (ovdje se referiramo na mjeru 6.1.2 "Uspostaviti nov nacionalni sustav financijske potpore koji bi u većoj mjeri bio temeljen na izravnoj potpori studentima putem stipendija i/ili subvencioniranih studentskih kredita"). U Deklaraciji se argumentira i iznosi zahtjev za besplatnim obrazovanjem za sve studente na svim razinama, kao i zahtjev da socijalno inkluzivno obrazovanje postane prioritet hrvatskog visokoškolskog sustava, odnosno da se direktni troškovi studija u potpunosti financiraju iz državnog proračuna. Na ovaj bi se zahtjev u Strategiji valjalo dugoročno obvezati.
Naposljetku, pravednost u obrazovanju ne odnosi se samo na studente i studentice već i na akademsko osoblje. Strategija bi tako primjerice trebala postaviti kao cilj povećanje udjela redovitih profesorica u sustav visokog obrazovanja (71.7 posto redovitih profesora su muškarci prema DZS 2013, Žene i muškarci u Hrvatskoj).
POGLAVLJE CJELOŽIVOTNO OBRAZOVANJE I OBRAZOVANJE ODRASLIH
Privatni izvori trebaju imati ulogu u financiranju istraživačkog rada, ali isključivo u skladu sa striktnim regulacijskim okvirom
Vizija koju autori Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije izdvajaju kao temelj dokumenta jest "društvo u kojem kvalitetno obrazovanje bitno utječe na život svakog pojedinca, na odnose u društvu i na razvoj gospodarstva" (str. 9). Smatramo da je bitno istaknuti cilj da Strategija služi razvoju demokratskog i tolerantnog društva u kojem će "osobnost svakog pojedinca moći doći do punog izražaja" (str. 9), a navodi se i da bi "obrazovani pojedinci", zahvaljujući mjerama određenim Strategijom, trebali moći pronaći "odgovarajući posao" (str. 9). Ipak, nije jasno u kojoj je mjeri "odgovarajući posao" odgovarajući za pojedinca s obzirom na njegovu osobnost, interese i potrebe, a u kojoj je mjeri odgovarajući s obzirom na tip obrazovanja kakav nameću sveprisutan diktat fleksibilnosti i prilagodljivosti potrebama tržišta (na str. 13 riječ je o "prilagodbi zahtjevima tržišta rada", a na str. 135 ističe se nužnost "fleksigurnosti"), koji su se zahvaljujući tržišnoj deregulaciji razotkrili kao instrumenti brze prilagodbe neodgovarajućim poslovima, smanjenja radničkih prava i nemogućnosti minimalno potrebnog tj. odgovarajućeg planiranja budućnosti. Uvodno naglašavamo da se "odgovarajući posao" mora definirati s obzirom na pojedinca, a ne na njegove sužene mogućnosti na prekarnom tržištu rada. To usmjerenje na pojedinca tj. radnika, smatramo, mora biti u središtu njegova osobnog i društvenog interesa za cjeloživotnim obrazovanjem i usavršavanjem. Cjeloživotno učenje mora omogućiti istinski cjeloživotni razvoj, a ne cjeloživotnu prilagodbu.
Strategija razrađuje posebne ciljeve i mjere za cjeloživotno obrazovanje i obrazovanje odraslih.
U Sažetku (str.4) i Strategiji (str. 11) pojašnjeno je koje ključne kompetencije obuhvaća cjeloživotno obrazovanje, pri čemu se oslanja na Preporuke Europskog parlamenta i Vijeća EU-a:
- komunikacija na materinskom jeziku
- komunikacija na stranim jezicima
- matematička kompetencija
- osnovne kompetencije u prirodoslovlju i tehnologiji
- digitalna kompetencija
- kompetencija učiti kako učiti
- socijalna i građanska kompetencija
- inicijativnost i poduzetnost
- kulturnu svijest i izražavanje.
Naš je zahtjev da naglasak na tome zašto trebamo imati socijalno osjetljiviji sustav visokog obrazovanja bude na privrženosti vrijednosti socijalne inkluzije, a ne na instrumentalnom shvaćanju inkluzije
Sve navedene kompetencije ključne su za snalaženje pojedinca u njegovoj privatnoj i poslovnoj okolini, i zato ih načelno podržavamo. Pozdravljamo i redefiniciju redukcionističkog pojma "poduzetništva" u "poduzetnost" jer potonja obuhvaća i inicijativnost koja se događa i mimo ekonomskog sektora, primjerice na polju građanskih inicijativa, javnih rasprava i angažmana u lokalnoj zajednici. Međutim, unatoč redefiniciji "poduzetništva", očigledan je manjak razrade "poduzetnosti" u izvanekonomskom sektoru. Postoji velik i očit nerazmjer između zadanog okvira, ciljeva, spomenutih kompetencija i konkretnih mjera za njihovo stjecanje, što se ponajprije odnosi na izostavljanje socijalne i građanske kompetencije i kulturnu svijest i izražavanje, a zatim i na vježbanje komunikacije na materinskom i stranim jezicima (mada pretpostavljamo da to može biti i dijelom predviđenih mjera u svrhu povećanja zapošljivosti radno sposobnog stanovništva, posebice onog starije životne dobi i dugoročno nezaposlenog).
Kao i u Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju, ističemo važnost (u ovom slučaju: cjeloživotnog) obrazovanja koje potiče kritičko mišljenje i aktivno građanstvo. Pritom nije riječ tek o "floskulama humanistike". Društvo u RH se nalazi ne samo u dubokoj ekonomskoj krizi, nego i u krizi humanističkih vrijednosti. Dok se "kompetencije" obrazovanja za, npr., kritičko mišljenje i ne samo kognitivni, nego i intelektualni, kulturni i socijalni razvoj pojedinca ističu u poglavljima o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju (ističe se razvijanje vještina, stavova, kreativnosti, inovativnosti, kritičkog mišljenja, inicijativnosti i poduzetnosti, str. 20), te se kompetencije u okviru razina cjeloživotnog obrazovanja i obrazovanja odraslih u potpunosti previđaju. Očigledno je, naime, da su navedene kompetencije i gore spomenuti ciljevi razvoja demokratskog i tolerantnog društva u Strategiji bitno podzastupljeni, odnosno da su zadani tek deklarativno, ali nisu osnaženi definiranjem konkretnih ciljeva i mjera za njihovo ostvarivanje. Smatramo, stoga, da je presudno na svim razinama i u svim dobnim skupinama osigurati osmišljavanje i provođenje programa koji:
- pridonose osvještavaju pojedinačne uloge i djelatnog potencijala osobe u društvenom i političkom kontekstu, neovisno o socio-ekonomskom statusu, etnicitetu, dobnoj pripadnosti, radnom statusu i sl., i
- poučavaju racionalnom raspolaganju vlastitim, tuđim i javnim novcem, svrhovitosti poreznog sustava i koncepta "javnog dobra" i "javnog novca" te fiskalne solidarnosti, antikorupciji i antikonformizmu.
Kao i za sve druge ciljeve zadane u spomenutim poglavljima, i u ovom slučaju već postoje stručnjaci iz sektora visokog obrazovanja te nevladinih organizacija koji u okviru postojećih institucija, bez dodatnih infrastrukturnih ulaganja, mogu preuzeti odgovornost za ove programske stavke.
Inzistiramo da se država obveže na stipendije za studente i studentice
Cjeloživotno učenje mora omogućiti istinski cjeloživotni razvoj, a ne cjeloživotnu prilagodbu
Dalje, čini se da je još jedan ključni aspekt u Strategiji podzastupljen odnosno nedovoljno razrađen: mehanizmi financiranja očigledno vrlo razgranatog sustava cjeloživotnog obrazovanja i obrazovanja odraslih. U specifikaciji pojedinih mjera navodi se nadležnost relevantnih institucija (uglavnom javne ustanove, institucije državne i lokalne uprave ili visokog obrazovanja, usp. str. 130) te financiranje iz državnog budžeta i/ili fondova EU. Međutim, u mjeri 4.3.1, koja treba omogućiti razradu i odabir optimalnog modela novih financijskih poticaja za sudjelovanje u programima za građane i poslodavce, stoji da će se ti programi odvijati preko "modela osobnih obrazovnih računa i vaučera koje (su)financira država ili lokalna zajednica za obrazovanje odraslih" (str. 142). Pod istom mjerom spominje se i uvođenje "kredita za obrazovanje odraslih" (str. 142), što jasno naznačuje ne samo plaćanje programa od strane poslodavca ili radnika, nego otvara prostor i za ulazak bankarskog sektora u područje obrazovanja. Smatramo da ovaj aspekt treba konkretizirati: hoće li cjeloživotno obrazovanje biti obvezatno (sistem "skupljanja bodova"); ili će država ili EU moći preuzeti sve troškove programa ili će ih - kako je naznačeno - snositi poslodavac i/ili radnik; ako se troškovi pripisuju poslodavcu (uz spomenute olakšice), kakav će biti nadzor nad privatnim i javnim sektorom u vidu sprječavanja skrivenog prebacivanja troškova na radnika (putem smanjenja plaće, dodataka na plaće, neplaćenog prekovremenog rada i sl.)? Smatramo da treba normirati financijske aspekte obrazovanja odraslih te radnike izuzeti iz obveze pokrivanja troškova programa.
Uz to valja svakako regulirati postojeći sustav stručnog usavršavanja, koji se u velikoj mjeri organizira u privatnim institucijama, kroz obrazovnu ponudu tvrtki koje nude seminare za liječnike, profesore i dr. zanimanja. Postoji opasnost da i u sustavu cjeloživotnog obrazovanja i obrazovanja odraslih proliferiraju modeli privatno financiranog stručnog usavršavanja. Mada Strategija predviđa ustanovljenje centara izvrsnosti i stručnih akreditacija uglavnom u okviru postojećih javnih obrazovnih institucija, problematično je previđanje golemih problema u financiranju postojećeg sustava cjeloživotnog obrazovanja i obrazovanja odraslih, na koje će se moguće nadograditi nova očekivanja i normativi, za koje pak nije jasno tko preuzima "odgovornost", tj. financiranje.
Postoji velik i očit nerazmjer između zadanog okvira, ciljeva, kompetencija i konkretnih mjera za njihovo stjecanje, što se ponajprije odnosi na izostavljanje socijalne i građanske kompetencije i kulturnu svijest i izražavanje, a zatim i na vježbanje komunikacije na materinskom i stranim jezicima
Zaključno, treba razmisliti o modalitetima kojima će se - a to se odnosi na sve ciljeve zacrtane Strategijom - izbjeći opasnosti da se učinkovitost pojedinih mjera prati površnim birokratskim mehanizmima koji će se zadovoljiti time da je cilj ostvaren "na papiru". U Strategiji se kao pokazatelji ostvarenosti cilja navode, npr., "broj obuhvaćenih građana u bazama podataka" (str. 12), "broj korisnika sustava" (str. 15), "broj polaznika programa" (str. 132), "iznos financijskih ulaganja" (str. 134) i sl. Iznimno je važno razviti sustav kvalitetne evaluacije provedenih mjera programa, koji bi se oslanjao kako na praćenje planiranja, izvedbe i rezultata koje bi provodili stručnjaci iz srodnih institucija, tako i evaluaciju i procjenu učinkovitosti samih polaznika obrazovnih programa. U tom kontekstu želimo ponoviti zahtjev iznesen u Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju, koji traži strogu zakonsku regulaciju odnosa privatnih i javnih znanstvenih i visokoškolskih institucija i zaposlenika. U skladu s time zahtijevamo strogo definiranje kriterija za programe i institucije koje te programe izvode te onemogućenje malverzacija koje nastaju pripuštanjem profitno orijentiranih institucija i organizacija u područje obrazovanja, na svim razinama i neovisno o radnom statusu polaznika programa.
POGLAVLJA RANI I PREDŠKOLSKI, OSNOVNOŠKOLSKI I SREDNJOŠKOLSKI ODGOJ I OBRAZOVANJE
Ističemo važnost obrazovanja koje potiče kritičko mišljenje i aktivno građanstvo
Naša kritika dijelova Strategije koji se odnose na rani i predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje može se podijeliti na tri glavna dijela: birokratizacija i centralizacija sustava, utemeljenost predloženih promjena na izvanjskim okolnostima (npr. potrebi za sinkronizacijom različitih razina odgojno-obrazovnog sustava ili europskih praksi i dokumenata), a ne na sustavnom osloncu ili navođenju analiza zatečenih odgojnih i obrazovnih praksi u RH, i vezano uz to propust adresiranja ključnih problema u sustavu. Preliminarno ističemo da se povezivanje obrazovanja i gospodarstva, iako u cjelini u znatno manjoj mjeri i s izraženom zadrškom, uočava i u ovom dijelu Strategije. U Strategiji se, recimo, nakon osvrta na rangiranja prema kojima je Hrvatska na začelju Europe s obzirom na dob ulaska u formalni sustav obrazovanja (str. 42), na sljedeći način argumentira uvođenje devetogodišnjeg obaveznog obrazovanja utemeljenog na ranijem ulasku u sustav: "Ranijim uključivanjem djece u formalni sustav obrazovanja utječe se na smanjivanje utjecaja socioekonomskih razlika te se osigurava mogućnost ranijeg stjecanja temeljnih kompetencija, što može pozitivno utjecati na kvalitetu odgojno-obrazovnih ishoda te razinu konkurentnosti društva i gospodarstva" (str. 43).
Treba normirati financijske aspekte obrazovanja odraslih te radnike izuzeti iz obveze pokrivanja troškova programa
Iako pozdravljamo obilježja koja se u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije (str. 18) definiraju kao ciljna u području predtercijarnog obrazovanja: kultura kvalitete, jednake mogućnosti, kreativnost i inovativnost, autonomija i odgovornost (vrijednosti za koja se zalaže i Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju), skeptični smo prema konkretnim mjerama kojima se u Strategiji predviđa postizanje tih obilježja. Unatoč naglasku na očuvanju autonomije i fleksibilnosti nositelja praksi (institucija i pojedinaca), uvodi se cijeli niz novih oblika birokratizacije sustava, normiranja, administrativnog, operativnog i kognitivnog centraliziranja institucijskog ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja u RH. Smatramo, recimo, da je upitno postizanje odgovornosti temeljem evaluacijskih mehanizama vanjskog vrednovanja rada. Proširujući zahtjeve Deklaracije o znanosti i visokom obrazovanju pozivamo da se i u ovom području umjesto vanjskog vrednovanja, uključivo i različitih oblika akreditacija, licenciranja i sl., razvijaju mehanizmi samouprave te odgovornog, solidarnog i uzajamnog odnosa između svih aktera pojedine odgojno-obrazovne institucije, utemeljenog na kreativnosti, težnji prema kvaliteti i intrinzičnoj motivaciji, kao i na potpunoj otvorenosti i dostupnosti svih oblika odgojnih, nastavnih i administrativnih praksi.
Vezano uz birokratizaciju sustava, Strategija za rani i predškolski odgoj predviđa npr. izradu Nacionalnog kurikuluma za rani i predškolski odgoj(str. 26-28);"Ustroj jedinice za osiguranje kvalitete obrazovanja (OKO) - Upravljanje sustavom osiguranja kvalitete predškolskog i školskog odgoja i obrazovanja"(str. 82); "modeli, načini i obrasci izvještavanja o razvoju djece u sustavu ranog i predškolskog odgoja" (str. 37); redovito korištenje"standardiziranog postupka i dijagnostičkog instrumentarija" za potrebe rane identifikacije mogućih teškoća predškolske djece (str. 56); definicija kriterija, pokazatelja i procesa "za prepoznavanje, praćenje, poticanje i usmjeravanje ljudskih potencijala, naročito posebno nadarenih pojedinaca" (str. 13), definicija kompetencija "savjetnika, mentora i trenera" (str. 13). Radi se o nastavku dosadašnjeg trenda naglašene standardizacije svih segmenata obrazovnog procesa, a od kojih neke poput (re)licenciranja nastavnika, otvaraju prostor i za bojazni o znatnom povećanju radne nesigurnosti nastavnika. U ovakvom se prijedlogu čini se u područje predtercijarnog obrazovanja uvodi cijeli niz novih normativnih birokratskih postupaka koji postaju same sebi svrhom pod izlikom "učinkovitosti" sustava.
Valja svakako regulirati postojeći sustav stručnog usavršavanja, koji se u velikoj mjeri organizira u privatnim institucijama, kroz obrazovnu ponudu tvrtki koje nude seminare za liječnike, profesore i dr. zanimanja
U Strategiji predviđena korjenita reforma institucijskog ranog i predškolskog odgoja ne izvodi se na ekstenzivnom pozivanju na pokazatelje i analize zatečenih odgojnih i obrazovnih praksi i kapaciteta u tim ustanovama, temeljem kojih bi se argumentirala potreba za predloženim promjenama. Iznimka je problem nedostatnog broja ustanova ranog i predškolskog odgoja, vezano uz koji Strategija predviđa niz mjera kojima je cilj analiza i unapređenje zatečenog stanja, što se svakako može pozdraviti. Sustavan oslonac i pozivanje na pokazatelje i analize konkretnih odgojno-obrazovnih praksi, odnosno utemeljenje predloženih promjena na tim pokazateljima i analizama, u Strategiji nije proveden ni na drugim razinama kojima se bavi ova cjelina: osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj. Kao propust Strategije vidimo nedostatak navođenja empirijskih istraživanja u hrvatskom kontekstu koja bi ukazivala na potrebu za predloženim promjenama.
Posebno smo zabrinuti što Strategija zaobilazi ili pak samo rubno adresira u javnosti već prepoznate probleme kao što su ograničena autonomija nastavnika, nedostatne plaće u školstvu ili provedba i implikacije državne mature. Strategija se ne osvrće ni na koliziju privatnih osnovnoškolskih institucija s ustavnim načelom besplatnog osnovnog obrazovanja. Besplatno osnovno obrazovanje u Strategiji se eksplicitno spominje na dugom mjestu, u cjelini koja se odnosi na obrazovanje odraslih, odnosno u mjeri 1. 2. 4. kojoj je cilj osigurati besplatno osnovno obrazovanje odraslih građana koji nisu završili osnovnu školu. Time su zanemarena dva ključna i međusobno povezana zahtjeva iznesena u Deklaraciji o znanosti i visokom obrazovanju, odnosno previđena relevantnost njihove argumentacije za sve razine obrazovanja. Radi se o zahtjevu za besplatnim i socijalno inkluzivnim obrazovanjem te zahtjevu za strogom regulacijom odnosa privatnog i javnog u obrazovanja, a u svrhu njegova očuvanja kao javnog dobra.
[1] Neki od primjera: "Misija hrvatskog znanstvenog sustava jest istraživanjima unaprjeđivati ukupni svjetski fond znanja te pridonositi boljitku hrvatskog društva, a napose gospodarstva" (str.7), "konkurentnost hrvatskog gospodarstva u europskim i globalnim okvirima" (str. 93), "trebaju pokrenuti studijski programi...koji će biti podloga za diversificirani gospodarski razvoj" (str. 93), "Potrebno je povećati atraktivnost i konkurentnost studija, posebno u područjima od važnosti za razvoj gospodarstva (STEM)" (str. 99), "pojačati suradnju između institucija visokog obrazovanja i drugih dionika, prije svega potencijalnih poslodavaca studenata" (str. 102), "[za] Hrvatsku je tematski cilj 'Jačanje istraživanja, tehnološkog razvoja i inovacija' obuhvaćen prioritetnim područjem ulaganja u 'Jačanje konkurentnosti gospodarstva'"(str.144), "znanost i gospodarstvo, kao i znanje i poduzetništvo međusobno potiču" (str. 148), "[j]ačati mehanizme transfera znanja, tehnologije, inovacija i intelektualnog vlasništva u gospodarstvo te komercijalizacije rezultata istraživanja" (str. 160). Mjera koja posebno naglašava orijentaciju Strategije na doprinos visokog obrazovanja gospodarskom razvoju glasi: "Pratiti kretanja na tržištu rada i trajno usklađivati kvote" (str. 101). Ta se orijentacija razabire i iz mjere koja predviđa konzultiranje s poslodavcima radi definicija ishoda učenja, pri čemu se kao akteri navode HUP i HGK.
[2] Primjeri: "budući izazovi koje je danas teško ili nemoguće predvidjeti", str.7; "S obzirom na to da su promjene u globaliziranom svijetu zahvaljujući i razvoju novih tehnologija brze i teško predvidive", str.8.
[3] Neki primjeri: "Potrebno je povećati atraktivnost i konkurentnost studija, posebno u područjima od važnosti za razvoj gospodarstva (STEM)" (str. 99). Ili: "Poticat će se programi u STEM području... koji će pripremiti stručnjake sposobne odgovoriti na zahtjeve suvremenog gospodarstva i javnog sektora" (str. 103), "usmjerenost na prirodne znanosti, tehnologiju, tehničke znanosti i matematiku" (str. 146).
