Prvo ovosezonsko baletno gostovanje u središnjem nacionalnom teatru pripalo je Nacionalnom kazalištu iz Brna, sa suvremenom predstavom 4 Elements, koja je na repertoaru odnedavno; premijera je bila 9. ožujka u Historical Mahen Theatreu, dok je u Zagrebu izvedena 4. svibnja. Djelo se sastoji od četiri cjeline (Hidden Order / Sarabande / Falling Angels / Gnawa), koje potpisuju tri autora (Lukáš Timulák, Jiří Kylián i Nacho Duato), čiji bi se elementi poetički mogli odrediti kao koreografije o ženama i muškarcima, o redu i spontanosti.Sva su trojica autora dosegnula – unatoč generacijskoj, stilskoj i poetičkoj raznolikosti – autentičnost izraza, studioznost razrade i zaokruženost svake od cjelina, zahvaljujući kojima su prezentirali više nego kvalitetan izvozni proizvod; na hrvatskom tlu utoliko poželjniji što kvalitetan domaći nije osmišljen već godinama
Timulák je plesač i koreograf mlađe generacije, koji je obrazovanje stekao na studijima u Bratislavi i Monacu, te iza kojega je već dvadesetak kraćih ili dužih koreografskih cjelina, nastalih uglavnom paralelno s njegovima plesačkim angažmanima u Les Ballets de Monte Carlo, Nederlands Dance Theater I i Nederlands Dance Theater II. Idejno polazište za svoje najnovije djelo, sastavljeno od nekoliko epizoda, pronašao je u vidljivim i manje vidljivim obrascima kojima smo okruženi, a koje je, pridruživši im ljudske odnose, predstavio kroz sjedinjenost plesa, vizualnih elemenata i glazbe, u bešavnoj harmoniji koju tvore kontrasti forme, svjetla i pokreta.
Na glazbu različitog tempa to ostvaruje 16 plesača (solisti su Ivona Jeličová, Ichigo Oguro, Emilia Vuorio, Ryunosuke Ishikawa, Martin Segeťa i Martin Svobodnik), klizećim, hodajućim i trčećim koracima, širokim gestama, naglim rotacijama iz klecajnih položaja, centralnim padovima; katkad u simetričnim i geometrijskim, a katkad u asimetričnim i razbarušenim formacijama, čijim su većim ili manjim grupama na pravim mjestima suprotstavljena sola. Minimalistički i monokromatski kostimi Annemarije van Harten, kao i scenografija Petera Bilaka, dodatno učvršćuju sveukupan nepretenciozan, a vrlo sugestivan dojam.
Foto: Jirikylian.com
Kyliána kao, već sada se može reći, jednog od najvećih u povijesti, ne treba posebno predstavljati; dovoljno je istaknuti da je Sarabande i Falling Angels koreografirao 1990., odnosno 1989., kao dva od ukupno šest dijelova baleta Black and White, postavivši ih u Nederlands Dans Theatreu I, kojem je u to vrijeme bio na čelu kao umjetnički direktor.Minimalistički i monokromatski kostimi Annemarije van Harten, kao i scenografija Petera Bilaka, dodatno učvršćuju sveukupan nepretenciozan, a vrlo sugestivan dojam
Sarabande izvodi šest plesača (Arthur Abram, Gregor Giselbrecht, Uladizimir Ivanou, Peter Lerant, Jaime Montero i Martin Segeťa), kojima je simbolička partnerska protuteža šest visećih krinolina sa stropa, dok veći dio glazbenog aspekta komada uobličuje širok spektar mogućnosti ljudskih glasova, između kojih se pak čuju elektronički obrađene (od strane Dicka Heuffa) Bachove skladbe.
Autorske su tematske preokupacije muška agresivnost, ranjivost, seksualnost, osjećaj važnosti, beskorisnost, glupost…, za što mu je kao inspiracijski izvor poslužila japanska čajna ceremonija, poznatija kao Chado, koja istovremeno prezentira unutrašnju, spiritualnu stranu ljudskog života, kao i onu vanjsku, materijalnu.
Koreografski je naglasak velikim dijelom na parteru, često s tri ili sva četiri oslonjena ekstremiteta, te na kretnjama koje su pretežno trzajne i vibrantne, s naglim promjenama u dinamici. Pojedinac je uglavnom suprotstavljen grupi, a na potonjoj ciljana rasvjeta (Jiří Kylián i Joop Caboort) u kombinaciji s položajem ruku i gornjim dijelom kostima (Joke Visser) stvara vlastite oblike, odnosno tijela, i to svih tipova: krutih, elastičnih i plastičnih.
U Falling Angels osam plesačica (Barbora Bielková, Ivona Jeličová, Kristýna Kmentová, Ichigo Oguro, Emily Stewart, Emilia Vuorio, Eriko Wakizono i Taela Williams), odjevenih u crne trikoe (kostimograf: Joke Visser), pleše na furiozan tempo udaraljki, za što je skladatelj Steve Autorovo je interesno težište na gravitaciji, te upotrebi sola kao ključnog elementa u konstituiranju plesaReich inspiraciju pronašao u ceremonijalno-ritualnoj glazbi Gane. Koreografske postavke, tematizirajući ambiciju, zavođenje, trudnoću, rođenje, smrt, majčinstvo i samosvijest, samo djelomično prate naglašeno ritmičnu glazbenu podlogu, a djelomično ju namjerno ignoriraju, pretpostavljajući joj gestualno disharmoničnu, sasvim pekulijarnu pratnju.
Autor u čestima grupnim i plesno identičnim sekvencama naglasak stavlja na plastičnost kretnje i njezinu izražajnost u sredini cjeline pokreta, te na njegov završetak, od kojega nerijetko tvori zamrznute slike – svojevrsne rezove između tek prošlog i upravo dolazećeg, u svrhu čega se koristi i naglim promjenama osvjetljenja (Jiří Kylián i Joop Caboort), dodatno sve naglašavajući ogoljenom pozornicom.
Foto: Make-move-think.org
Duato je također ime iza kojeg stoji respektabilna koreografska ostavština, koja (barem djelomično) ni zagrebačkoj publici nije nepoznata; prvi put ju je imala priliku doživjeti još 2008. u Na Floresta, a drugi put 2013. u Por Vos Muero. Gnawu je pak Duato prvi put postavio 2005. u čikaškom Joan W. and Irving B. Harris Theater for Music and Dance, a inspiraciju za nju pronašao je u prirodi, moru i suncu Valencije, kao i mirisima, bojama i okusima Mediterana.Autorske su tematske preokupacije muška agresivnost, ranjivost, seksualnost, osjećaj važnosti, beskorisnost, glupost…, za što mu je kao inspiracijski izvor poslužila japanska čajna ceremonija, poznatija kao Chado
S obzirom da Gnawas, kako pojašnjava, označava mistični islamski red koji u glazbi miješa klasični islamski sufizam s pred-islamskim afričkim tradicijama, atmosfera komada također je mistična, što su glazbeno dočarali Hassan Hakmoun, Adam Rudolph, Juan Alberto Arteche, Javier Paxariño, Rabih Abou-Khalil, Velez, Kusur i Sarkissian.
Autorovo je interesno težište na gravitaciji, te upotrebi sola kao ključnog elementa u konstituiranju plesa, što je 14 plesača (između kojih su solističke dionice pripale Emiliji Vuorio i Arthuru Abramu) iznijelo u ritualnom tonu, kroz muzički trans koji vodi pokret, no istovremeno je od njega i vođen. Od četiri cjeline, ta je kao posljednje izvedena od publike bila najbolje prihvaćena (barem onoga njezinoga povećeg dijela koji nakon druge pauze nije otišao kući), što ne iznenađuje uzme li se u obzir da je Duatov komad liričniji, plesniji i općenito pitkiji od ostalih. Duato je također ime iza kojeg stoji respektabilna koreografska ostavština, koja (barem djelomično) ni zagrebačkoj publici nije nepoznata
No to ne znači da je i kvalitetniji; u toj je kategoriji Kyliánova ingenioznost još uvijek teško dostižna. Ali sva su trojica autora zato dosegnula – unatoč generacijskoj, stilskoj i poetičkoj raznolikosti – autentičnost izraza, studioznost razrade i zaokruženost svake od cjelina, zahvaljujući kojima su prezentirali više nego kvalitetan izvozni proizvod; na hrvatskom tlu utoliko poželjniji što kvalitetan domaći nije osmišljen već godinama.
