U finskim školama sustavna potraga za dječjim blagostanjem i srećom u sigurnim uvjetima ima prednost nad izmjerenim školskim postignućima, kaže Pasi Sahlberg, autor knjige "Lekcije iz Finske : Što svijet može naučiti iz obrazovne reforme u Finskoj?", nagrađene 2013. godine nagradom Sveučilišta Louisville Grawemeyer. To je knjiga za kojom su prošle godine mnogi nastavnici posegnuli kako bi pronašli načine da unaprijede vlastite škole. Sahlberg mi je pojasnio kako će Finska i dalje raditi na istom zadatku koji ima više od 40 godina: omogućiti svoj djeci pristup kvalitetnim i sigurnim školama, bez obzira na njihovo obiteljsko podrijetlo, prebivalište, materinji jezik ili sposobnosti. Razmišljajući unaprijed, što možemo naučiti od finskih obrazovnih reformatora i njihovih novih strategija koje provode ne bi li ostali na samom obrazovnom vrhu? Razgovarala sam o tome s gospodinom Sahlbergom za "Globalnu potragu za obrazovanjem"[1].
Uspješnosti finskih učenika doprinose i značajni faktori izvan same učionice. Možete li ukratko opisati trenutne usluge podrške i što po vašem mišljenju treba unaprijediti?
Većina finske djeca pohađa izborni predškolski odgoj u dobi od šest godina, dok obavezno obrazovanje započinje u dobi od sedam godina. Ja pripadam onima koji ne vjeruju da bi raniji polazak u školu zapravo bio koristan za dječji kognitivni ili socijalni razvoj. Finska nudi svim roditeljima jedinstvenu i subvencioniranu javnu dječju skrb, koja pruža svoj djeci pravo na vrtić u okruženju pogodnom za razvoj i individualni rast bez akademskog ili sličnog pritiska. Igra, glazba i učenje kako biti s drugom djecom su uobičajeni dio dječjih života u vrtićima.
Drugi važan aspekt finskih škola je sustavna potraga za dobrobiti i srećom, posebice u mlađim razredima osnovne škole. U finskim se školama djeca ne moraju bojati kompetitivnosti ili neuspjeha, koje u mnogim zemljama potiču standardizirani testovi. Svaka škola u Finskoj ima tzv. tim za dobit učenika (eng. Pupil Welfare Team) koji prati i bavi se pitanjima vezanima uz ponašanje, zdravlje i napredak djece. Tim se sastoji od ravnatelja/ravnateljice škole, defektologa, školske medicinske sestre ili liječnika, psihologa i socijalnog radnika. Glavni cilj tima jest spriječili probleme koji bi mogli ugroziti dobrobit učenika. Osnovnoškolski nastavnici stavljaju dobrobit i sreću svojih učenika prije školskog postignuća.
Unatoč tome, psiholozi i pedijatri sve su više zabrinuti za razinu kvalitete života djece izvan škole. Neki tvrde da roditelji sve više prepuštaju odgoj svoje djece školama. Nastavnici i dalje pozivaju roditelje da preuzmu veću odgovornost za svoju djecu, primjerice pružajući im više vremena i pažnje kod kuće. Ono što Finskoj u prvom redu nedostaje jest bolja usklađenost doma i škole, a po mogućnosti i nacionalni program koji bi pomogao majkama i očevima da se bolje brinu za svoje najmlađe i jednostavno ih više vole. U ovoj zabrinjavajućoj situaciji izuzetno je važno da finski političari osiguraju dovoljno sredstava za dječju dobrobit u svim školama.
Mislite li da je za neke zemlje OECD-a problem uhvatiti korak sa svjetskim cijenama sveučilišnog obrazovanja ili je problem u poboljšanju školskih mogućnosti kako bi mladi diplomanti bili opremljeni s vještinama koje su im potrebne kako bi pronašli posao u stvarnom svijetu?
Zagovornik sam fleksibilnog školovanja koje pojedincima pruža personalizirane mogućnosti da uče ono što oni vjeruju da će im pomoći da budu uspješni u životu. Primjerice, mislim da bi školski sustav u SAD-u imao koristi od dvojnog srednjoškolskog sustava u kojem bi mladi ljudi koji žele proizvoditi nešto vlastitim rukama, na primjer, mogli imati kvalitetne strukovne programe ili škole koje bi ih opskrbile vještinama za pronalazak posla ili samozaposlenje. Postoje mnogi obrazovni sustavi diljem svijeta, uključujući i Finsku, gdje srednjoškolsko obrazovanje ima različite smjerove za klasično gimnazijsko i profesionalno obrazovanje. Visoko obrazovanje će postati dostupnije putem online učenja vrlo brzo, a vjerujem da će i cijena visokoškolskog obrazovanja kao zamjena za unapređenje obrazovnog sustava izgubiti dio svoga značenja.
Možete li nešto reći o finskim naprednim ciljevima kad je u pitanju strukovno obrazovanje?
Kao što sam ranije spomenuo, Finska je jedna od nekoliko europskih zemalja s konkurentnom opcijom za šesnaestogodišnjake da odaberu tehničke i strukovne škole umjesto gimnazijske koja je uglavnom put do diplome iz humanističkih znanosti. Neki ljudi tvrde da su strukovne škole drugi ili čak treći izbor za mlade ljude, te su stoga u tim školama nedostatak motivacije i discipline često problemi. Ali to ne mora biti tako. Prije gotovo 20 godina, strukovno obrazovanje bila je ružna riječ među roditeljima i mnogim učenicima u Finskoj. Otprilike trećina učenika koji su se ispisivali iz nižih razreda srednje škole tada su pohađali strukovne škole, neki jer je upisni prag za gimnazije bio previsok. Ispisivanje iz navedenih škola bio je ozbiljan problem. Sustavno poliranje slike strukovnog obrazovanja započeo je u devedesetima u Finskoj.
Prvo, nastavni plan i program u strukovnim školama prilagođen je gimnazijskim standardima. Time se svim učenicima u strukovnim školama ponudilo više općih predmeta. Drugo, značajan udio stručnih predmeta prebacili su se na stvarna radna mjesta gdje učenici mogu u praksi naučiti znanje i vještine koje su im potrebne za njihova buduća zanimanja. Treće, od strukovnih se škola i gimnazija očekivalo da osmisle i omoguće učenicima više fleksibilnosti i veći izbor. To je dovelo do povećanja broja učenika sa završene dvije srednje škole, i strukovne i gimnazije čime su zaslužili pravo prijave na sveučilišta. Naposljetku, novoosnovani ne-sveučilišni sustavi visokog obrazovanja omogućili su maturantima strukovnih škola daljnje obrazovanje.
Također, želio bih naglasiti važnu ulogu koje profesionalno usmjeravanje igra u finskim osnovnim školama (razredi od 1 do 9). Svi učenici imaju tjedno jedan školski sat s kvalificiranim profesionalnim savjetnicima u višim razredima osnovne škole. Učenici također provode dva tjedna na radnom mjestu kako bi učili o svijetu rada i testirati vlastita mišljenja o različitim zanimanjima. Cilj profesionalnog usmjeravanja jest reducirati pogrešne odluke nudeći individualizirane informacije i pomoć prije nego mladi ljudi donesu odluku za daljnje obrazovanje.
Danas gotovo 45 posto finskih šesnaestogodišnjaka odabire strukovne škole, a 50 posto gimnazije. Konkurencija za upis u neke strukovne programe postala je žestoka. Veliki dio negativne stigme koje su strukovne škole imale u Finskoj prije 20 godina je nestao.
"Online učenje ima mnogo bolje šanse poboljšati se tijekom vremena i na kraju postati dovoljno dobro za ponuditi konkurentnu vrijednost čak i za redovite studente. Tada će se sustav učenja u učionicama zaista promijeniti. Roditelji će ga početi zahtjevati." - Clayton Christensen. Koji je vaš komentar na Claytonovu izjavu?
Mislim da je Clayton vizionar i da će se njegovo predviđanje o tome kako će tehnologija promijeniti škole vjerojatno i obistiniti. Ali postoje različiti scenariji kako će se to točno odigrati.
Jedan scenarij jest da će se škole utrkivati s tehnologijom i uskladiti osnovne nastavne aktivnost tako da ovise o digitalnim i drugim tehnološkim rješenjima. To će svakako promijeniti učionice i ono što se događa u njima. Ipak, učenje bi se i dalje prvenstveno odvijalo u školama s domaćim zadaćama kao što je to i sada slučaj.
Drugi scenarij vidi škole isključivo kao mjesta za olakšavanje učenja i provjere postignuća. Učenje se može odvijati na bilo kojoj lokaciji. Personalizirano digitalno učenje bit će najčešći oblik učenja.
Treći scenarij uzdigao bi škole kao mjesta za socijalno učenje i razvoj vještina. Suradničko učenje, rješavanje problema i kultiviranje navika uma bilo bi osnovni dio školskog života.
Ja već vidim naznake trećeg scenarija diljem svijeta. Postoje roditelji koji su ga počeli zahtjevati, jer misle da njihova djeca provode previše vremena s tehnologijom te da bi im škola trebala pomoći naučiti kako biti s drugim ljudima. Volio bih vidjeti više škola kako uče djecu da osjećaju empatiju i, kako Sir Ken Robinson kaže, pronalaze svoje talente kroz glazbu, umjetnost i tjelesni odgoj u tandemu s tradicionalnim nastavnim kurikulumom.
Jack Buckley, povjerenik Nacionalnog centra za obrazovnu statistiku, rekao je kako je "uvijek bio malo začuđen visokom razinom pozornosti koja se pridaje Finskoj. Finska je pridobila svjetsku pozornost zbog niza razloga, ali ima dobrih primjera i u drugim zemljama." Što kažete na to?
U mojoj knjizi ja upozoravam na dvije stvari. Prvo, ja ne kažem da Finska ima najbolji obrazovni sustav na svijetu i da svi ostali trebaju činiti što i mi. Ova globalna slava je bila zapravo prilično neugodna za nas. Finski nastavnici nisu oduševljeni PISA-om, TIMSS-om ili bilo kojim drugim međunarodnim usporedbama. Mi bi radije da se Finska vidi kao zemlja u kojoj četiri od pet poreznih obveznika vjeruje našem javnom školskom sustavu, i gdje tri od ukupno četiri građana misle da je naš javno financirani obrazovni sustav najznačajniji finski uspjeh od osamostaljenja 1917. godine. Mi slavimo navedene uspjehe više nego visok rang u tablicama globalnog obrazovanja.
Drugo, jasno kažem kako se finski školski sustav ne može preslikati nigdje drugdje u svijetu. Mnogi uspješni aspekti finskog obrazovnog sustava duboko su ukorijenjeni u našu kulturu i vrijednosti, koje se razlikuju od onih u SAD-u. Primjerice, visoka razina povjerenja u ljude i institucije, težnja jednakosti i pravednosti u društvu i životu, te spremnost plaćanja poreza za opće dobro su samo neki od finskih okolnosti koji ne postoje svugdje. Ono što možemo učiniti, kako Jack Buckley i drugi sugeriraju, jest promatrati globalno i učiti jedni od drugih.
Postoje konkretne lekcije koje američki pedagozi i političari mogli naučiti od Finske. Budući da je standardizacija postala jedan od vodećih principa u američkoj obrazovnoj politici, predložio bih da umjesto standardiziranja učenja i podučavanja u školama propisanim nastavnim planovima i čestim testiranjima s velikim ulozima, trebalo bi standardizirati sljedeća tri aspekta obrazovanja.
Prvo, financiranje škola, tako da se resursi ulažu u škole prema stvarnim potrebama. To je neophodno ne bi li se unaprijedila pravednost i kvaliteta američkog obrazovanja.
Drugo, vrijeme provedeno u školi, omogućujući učenicima odgovarajući odmor između satova te uravnotežen kurikulum koji uključuje akademsko obrazovanje, umjetnost i tjelesni odgoj.
Treće, pripremu nastavnika koja slijedi standarde u drugim vrhunskim zanimanjima. Pokretanje državnog ispit za nastavnika jest korak ka višim profesionalnim standardima u nastavi.
Cathz M. Rubin autorica je dva popularna online projekta: "Globalna potraga za obrazovanjem" ("The Global Search for Education") i "Kako ćemo čitati?" ("How Will We Read?") za koja je primila nagradu Upton Sinclair 2011. godine. Također je autorica tri uspješnice, uključujući knjigu "Prava Alisa u zemlji čudesa" ("The Real Alice in Wonderland").
[1] Za više informacija o online projektu C. M. Rubin "Globalna potraga za obrazovanjem" - posjetite.