Težak je život Thila Sarrazina, člana upravnog odbora njemačke Savezne banke (Bundesbank), ovih dana. Na njega su se obrušili "multikulturni iluzionisti, profesionalni grlitelji i socijalni romantičari", tvrde osobe koje Sarrazina podupiru. Na njega su se okosili svi oni koji osjećaju trunku empatije naspram najnižih slojeva društva, naspram onih koji su na vlastitoj koži osjetili pokretljivost njemačkog društva, uglavnom, samo u jednom smjeru: prema dolje.
Upravo u radu bivši berlinski senator vidi najjače oruđe integracije. "Udio stranaca u Munchenu, Stuttgartu, Kölnu ili Hamburgu je puno viši. Ali je kod njih manji udio Turaka i Arapa... Pri tome su stranci tamo integrirani u sustav proizvodnje."
A tko im kriv, lijenoj gamadi u Berlinu što nemaju posao? Sigurno ne, berlinske vlasti čiji je član, donedavno, bio i sam Sarrazin. On je iz Berlina u Bundesbanku u Frankfurt možda otišao zbog nelagode koju mu je priuštila sve veća i veća zajednica Turaka u Berlinu. "Turci osvajaju Njemačku kao Kosovari Kosovo- visokim natalitetom. Što je niži sloj, to je veći natalitet. To bi mi se dopalo kada bi se ovdje radilo o Židovima iz istočne Europe koji imaju 15 posto viši kvocijent inteligencije nego Nijemci... Arapi i Turci imaju dva do tri puta veći natalitet nego što odgovara njihovom udjelu u cjelokupnom stanovništvu. Veliki dio njih, niti se želi, niti može integrirati."
Ovu tezu Sarrazin potkrepljuje vrlom i među poklonicima desničarskih ideologija svjetski priznatom znanosti genetskog rasizma: "Mora se ići za time, da je ljudska nadarenost, dijelom, uvjetovana socijalizacijom, no drugim djelom je i nasljedna. Put kojem se mi krećemo vodi do toga da udio inteligentnih uspješnih ljudi iz demografskih razloga kontinuirano pada... U Berlinu imamo 40 posto prirasta iz donjeg sloja i oni pune naše škole. Skandal je da majke druge i treće generacije još uvijek ne znaju govoriti njemački. Skandal je da turski muški đaci ne slušaju učiteljice, jer je takva njihova kultura." Ovo zadnje, naravno, potvrđuje sam turski školski sustav i učiteljice u Turskoj koje nikako da nadvladaju te male turske seksiste. Sarrazin smatra da društvo koje prihvaća doseljenike nema nikakve veze s integracijom. Za njega je ona isključivo zadatak imigranata.
Sarrazin smatra da društvo koje prihvaća doseljenike nema nikakve veze s integracijom. Za njega je ona, isključivo, zadatak imigranata
"Integracija je ostvarenje onoga tko se integrira. Ne moram priznati nekoga tko ništa ne čini. Ne moram priznati nekoga tko živi na račun države, a tu istu državu ne prihvaća, ne brine se za obrazovanje svoje djece i stalno proizvodi nove male djevojčice s maramom glavi. To vrijedi za sedamdeset posto Turaka i devedeset posto Arapa u Berlinu."
No, problem nije samo što ti nepopravljivi plodni islamisti u Berlinu svoju žensku djecu prisiljavaju da maramama pokrivaju glavu. Ne! Oni se čak usuđuju iz zemalja iz kojih potječu dovoditi u Njemačku nekakve bračne partnere. Nije niti čudo da jednom, inače, sasvim normalnom političaru, kao što je Sarrazin, pukne film.
"Stalno dolaze nove nevjeste: tursku djevojčicu ovdje udaju za muškarca iz Anatolije, turski dječak dobije nevjestu iz nekog sela iz Anatolije. Kod Arapa je još gore. Moja predodžba je- zabraniti dotok bračnih partnera i obitelji, osim ako se radi o osobama s visokom stručnom spremom, i ubuduće imigrantima uskratiti socijalna davanja. U Sjedinjenim Državama imigranti rade zato što ne dobivaju nikakvu potporu te se stoga puno bolje integriraju."
Za Sarrazina, pak, ljudskom izrodu kao što su neintegrirani imigranti i pripadnici nižih društvenih slojeva, u Berlinu, ionako, nije mjesto. "Od Berlina bi napravio grad elite. To bi podrazumijevalo da naša sveučilišta za mase više ne obrazuju masovno...nego konzekventno teže za kvalitetom. Broj studenata se mora umanjiti i samo bi se najbolje trebalo primiti na sveučilište."
Gdje bi se onda trebali školovati slabiji maturanti, koji, ako su migranti, prema Sarrazinu moraju proći cijeli njemački školski sustav da bi se integrirali? Možda u zemljama iz kojih potječu, pa da se onda u Njemačku vrate kao visokokvalificirani bračni partneri stranaca koji ovdje žive?
Naspram toliko populizma i šovinizma može se u nevjerici samo vrtjeti glavom, ali Sarrazin je našao svoje poklonike. Zagovornici njegovih izjava su, primjerice, znanstvenik Arnulf Baring, autori Henryk M. Broder i Ralph Giordano. Giordano, koji je kao mladić za vrijeme nacističke njemačke i sam patio pod rasnom diskriminacijom i nacističkim terorom, postavlja se u časopisu Focus iza Sarrazina. Pisac talijansko-židovskog porijekla smatra da je član upravnog odbora Bundesbanke pogodio stanje koje vlada u paralelnim društvima doseljenika i od "kojih se čovjeku diže kosa na glavi", te tvrdi, nadalje, u novinama Bild, da su tome pridonijeli "multikulturni iluzionisti, profesionalni grlitelji i socijalni romantičari". Prema riječima njegovog kolege Henrika M. Brodera "možemo biti sretni da imamo nekog, tko sadržajne i istinite stvari izriče na provokativni način", kao što to čini Sarrazin. Prof. dr. jur. Arnulf Baring također se slaže sa Sarrazinovim izjavama i time dokazuje da obrazovanje ne štiti od gluposti. "Njemačka ima velike probleme s doseljenicima iz Turske i arapskog podneblja, ali se u ovoj zemlji političke korektnosti i blagonaklonosti svakoga tko govori jasnim jezikom dotuče", tvrdi Baring.
Prema nekim anketama na internetu (npr. novine Welt i novine Bild ) oko 80 posto ispitanika smatra kako je Sarrazin "pogodio u sridu". No, ove brojke ne znače da je njemački narod ksenofobičan. Ne, ne nikako! Razni komentatori na internetu nemaju apsolutno ništa protiv stranaca. Dobro, možda iznose malo kritike, ali opravdane. Dakle, protiv stranaca nemaju gotovo ništa. Zapravo, kada kao stranac pročitate te postove ne osjećate se baš dobrodošli u ovoj zemlji Baringove "političke korektnosti i blagonaklonosti". Za veliki broj komentatora na internetu, stranci su dobrodošli sve dok "normalno žive". Rade, plaćaju porez, idu redovito u školu i svojom raznolikošću ne upadaju u oči. Svi ostali neka se lijepo vrate "od kuda su došli". Novine TAZ analiziraju ovo društveno mnijenje i pišu da je "loše za raspravu o rasizmu u Njemačkoj kada ovakve izjave daju i osobe u bankarskom odijelu, a ne samo one u crnim jaknama, s obrijanim glavama.
Jer ono što je novo u izjavama Sarrazina je da je klasnu teoriju pretvorio u rasnu. On tvrdi da nije problem to što njemački obrazovni sistem ne daje iste šanse svima, nego je problem u kulturi doseljenika i njihovom genetskom naslijeđu." TAZ također piše da je prije svega zastrašujuća suglasnost većine Nijemaca sa Sarrazinovim izjavama i to što ovakav "salonski rasizam kod srednje klase pada na plodno tlo... Do sada se smatralo da je rasizam samo problem njemačkog istoka i nižih slojeva društva. No otkada sve više samosvjesnih migranata traži udjel u društvu i srednja klasa se kroz sve jači multikulturni karakter društva osjeća nesigurno te strahuje za svoje privilegije."
Za veliki broj komentatora na internetu, stranci su dobrodošli sve dok "normalno žive". Rade, plaćaju porez, idu redovito u školu i svojom raznolikošću ne upadaju u oči. Svi ostali neka se lijepo vrate "od kuda su došli"
Šezdesetih i sedamdesetih godina, kada je njemačka privreda u zemlju dovukla na milijune jeftine nenaobrazovane radne snage iz Turske i ostatka južne te jugoistočne Europe, nikome nije bilo niti na kraju pameti, da bi ti ljudi mogli ostati u Njemačkoj zauvijek. Oni su bili i za mnoge ostali samo "gastarbajteri" koji se kad tad moraju vratiti u svoje domovine. Integracijskih koncepata tada nije bilo, a njemačke tvrtke su svoje goste-radnike smještali u barake i trošne gostinjske kuće.
I što su tada učinili ti nezahvalnici? Umjesto da svoje "curice s maramama na glavi" ostave u Turskoj, doveli su svoje obitelji ovamo i s njima ostali kada su izgubili posao te nastavili živjeti na socijali. (Na koju imaju pravo kao i svi Nijemaci koji su uplaćivali u socijalne blagajne.) Za cijele obitelji su barake bile premale, tako da su se ovi ljudi preselili u stanove koje su si mogli priuštiti ili koje su im Nijemci bili spremni iznajmiti. Getoizacija u velikim i srednjim gradovima postala je dio migrantske svakidašnjice.
Najkasnije tada trebalo se početi razmišljati o integracijskim programima. No, politika je radije razmišljala o tome kako ograničiti dotok novih stranaca. Živeći u iluziji da će se, ipak, uskoro vratiti u domovine, doseljenici svoju djecu nisu slali na gimnazije nego u zanatske škole. Tako je i pomladak mogao što brže početi zarađivati za kuću koja se već godinama malo po malo gradila u domovini. Niska naobrazba te djece nije smetala njemačke vlasti. Dapače, nerijetko bi se roditeljima-doseljenicima predlagala zanatska škola kao najbolji odabir za njihovu djecu. Od njemačkog društva ostavljeni po strani, imigranti su se počeli organizirati u vlastitim zajednicama, gdje su mogli pričati vlastiti jezik i koje su im nudile osjećaj doma. Skromno bogatstvo koje su stekli, stekli su teškim radom, preuzimajući poslove za koje su si Nijemci odjednom bili previše "fini".
Njemačko društvo i njemački školski sistem, kao takvi, ne omogućuju znatnu socijalnu mobilnost. Zato su mnogi migranti, do danas, ostali tamo gdje su bili kada su došli u Njemačku- među najnižim društvenim slojevima. Ali i kao takvi, oni su doprinijeli i još uvijek doprinose bogatstvu i socijalnoj sigurnosti u Njemačkoj
Njemačko društvo i njemački školski sistem, kao takvi, ne omogućuju znatnu socijalnu mobilnost. Zato su mnogi migranti, do danas, ostali tamo gdje su bili kada su došli u Njemačku- među najnižim društvenim slojevima. Ali i kao takvi, oni su doprinijeli i još uvijek doprinose bogatstvu i socijalnoj sigurnosti u Njemačkoj. Doseljenici, primjerice, uplaćuju više u socijalne blagajne nego što iz njih crpe i tako podupiru socijalni sistem. Također, svojim višim natalitetom izjednačuju demografski problem u Njemačkoj. U okviru svojih mogućnosti, integrirali su se koliko su mogli. Tek krajem devedesetih Njemačka je počela provoditi ozbiljne integracijske projekte.
Naravno da postoje tradicionalne muslimanske obitelji i miljei gdje se ubijaju mlade žene ukoliko "oskvrnu" obiteljsku čast. Miljei dogovorenih brakova, iskorištavanja države i neučenje njemačkog jezika. Ipak, među muslimanskom migrantskom populacijom, a pogotovo, među svim doseljenicima, takvi slučajevi su u manjini.
Također se uzrok tih problema ne može tražiti samo u mentalitetu ili kulturi doseljenika. Za uspješnu integraciju odgovorni su, podjednako, oni koji bi se trebali integrirati i društvo koje imigrante prihvaća. Potrebna je odgovorna politika koja prema doseljenicima ne širi predrasude i strahove nego poštuje njih i njihovu kulturu. Politika koja ne imenuje samo simptome društvenih problema, nego se zalaže za rješavanje njihovih uzroka, koja za svoje propuste u prošlosti ne optužuje one koji pod tim propustima danas pate. Za integraciju je potrebna komunikacija između autohtonog i doseljeničkog stanovništva. Ona je moguća samo na jednakoj razini, dakle, na temelju uzajamnog poštovanja, a ne predrasuda i straha.
Možda je i sam Sarrazin negdje duboko u labirintu svojeg šovinističkog mozga toga svjestan, te se zato javno ispričao, par dana nakon intervjua, izjavivši kako se njegove riječi moraju promatrati u kontekstu. Priznao je da te izjave nisu baš "uspjele". Svejedno se poziva na podatke prema kojima u dijelovima Berlina pretežno naseljenim strancima polovica stanovnika živi od socijalne pomoći i tvrdi da se problem integracije stranaca može riješiti samo uspjehom djece doseljenika unutar školskog sustava.
Zato se za riječ javio Centralni židovski savjet za kojega Sarrazin stoji u istom redu sa nacističkim velikanima. "Imam osjećaj da Sarrazin sa svojim mišljenjem služi Hitleru, Göringu i Goebbelsu na čast", izjavio je generalni tajnik Židovskog savjeta, Stephan Kramer, koji je, u međuvremenu, svoju izjavu ublažio: "Nisam Sarrazina želio okriviti da je kao Hitler i Goebbels, to je pretjerano, već da upotrebljava mišljenja današnjih neonacista."
Zaista, pored ovakvog pritiska, život Thila Sarrazina ovih dana je težak. Doduše, ne tako težak kao život onih imigranata na koje se ovaj socijaldemokrat okomio i koji pripadaju najnižim slojevima društva, žive od socijalne pomoći, čija djeca žive u siromaštvu, bez izgleda za dobru naobrazbu i uspon na društvenoj ljestvici. Ali svako od nas nosi svoj križ, samo što ga Thilo Sarrazin nosi sjedeći u udobnoj fotelji člana upravnog odbora Bundesbanke, dok ga jedan broj doseljenika u Berlinu nosi boreći se sa svakodnevnicom prekariata.
