Dow Jones index dionica na New Yorškoj burzi nedavno je premašio 14,000. Američka ekonomija, unatoč godišnjeg trgovinskog deficita od preko osamsto milijardi dolara, posluje dakle fantastično dobro. Na grbači ostatka svijeta (tzv. žderači planeta, kak je Šimleša nazvao SAD ovdje na H-alteru). Zapravo, većina ostalih zemalja ima pozitivnu trgovinsku bilancu sa SAD, jer svi mi drugi i postojimo samo da bi služili američkog gazdu, zar ne? No zašto onda, kao što vidimo u novom dokumentarcu Michael Moorea Sicko, američki građani moraju bježati preko granice u Kanadu i tamo se pretvarati da su Kanađani u ambulantama kako bi ostvarili svoje ljudsko pravo na zdravstvenu zaštitu? Činjenica je da su realne plaće većine zaposlenika u SAD-u već dva desetljeća u neprestanom padu - to je dobro za ekonomiju, kažu stručnjaci, da je rad relativno sve jeftiniji. Recimo, 1970-tih kad je nastupila naftna kriza i kad su cijene nafte prvi puta vrtoglavo porasle, rast cijena goriva utjecao je na rast plaća, jer su sindikati zaključili da je radnim ljudima skuplje voziti na posao uz veće cijene goriva, a 1970-tih je 35 posto radne snage u SAD-u bilo sindikalizirano. Rast plaća doveo je do recesije koja je koštala Cartera političke podrške bogatih korporacija. Danas, nakon Reagana, prvog i drugog Busha i third way Clintona, sindikalizirano je samo šest posto i nitko nije u stanju natjerati korporacije da podignu plaće, iako je cijena goriva vrtoglavo porasla. Ekonomisti to vide kao pozitivan razvoj događaja, jer se rast plaća radnika doživljava kao jedan grozan teret za sirote vlasnike kapitala, gotovo kao porez.
No, ako su plaće realno sve manje, onda je i kupovna moć ljudi sve manja, a ako se manje kupuje, to bi već trebalo negativno utjecati na ekonomiju, jer to znači da kapitalisti ne bi smjeli biti u stanju prodati sve što su proizveli, ne? Naprotiv, prodaje se k'o blesavo. Jedino što se četrdeset posto kompletne potrošnje svodi na onih jedan posto populacije, koji su si uspjeli jamiti, kak bi to Rojs lijepo rekao i koji jedini imaju što trošiti. Perverzna logika neo-konzervativnih ekonomskih stručnjaka je da se zato bogatima ne smiju nabiti nikakvi porezi, jer bi im to, ne daj bože, pokvarilo kupovnu moć, što bi naštetilo ekonomiji. Osim toga, veliki bogataši su i veliki dobrotvori - od Carnegija i Astora do Gatesa i Buffeta, a da nema sirotinje, ne bi imali kome pomagati, te je stoga najbolje da ima više sirotinje, a manje bogatih, ali zato vrlo bogatih, koji će tako najbolje znati kome i kako milostivo pomoći. Teško je vjerovati da će ovaj degutantan društveni sistem biti moguće duže održati, u kojem većina ovisi o milosti manjine, posebno sada kako je sve više ljudi svjesno njegovog smišljenog postojanja, koje sebi za cilj ima da njih, većinu, drži potlačenim, u dugovima, u strahu, i na rubu egzistencije. Kako štakori obično prvi bježe kad brod tone, neće vas iznenaditi da je Haliburton, mračna korporacija koja je Cheneyu zgrnula milione, odlučio preseliti svoje sjedište iz Houstona, Texas, u Dubai, grad u kojem će uskoro biti najviši neboder, najveći aerodrom, najveći umjetni otok i najveći supermarket na svijetu.
Dubai Tko zna, možda Cheney dobije azil u Saudijskoj Arabiji, kad ga počnu pozivati na sudove ovdje nakon završetka mandata. Senatori Leahy i Conyers iz Judiciary komiteta Senata već su uručili opomenu odvjetnici Bijele kuće, Harriet Myers za nepojavljivanje na svjedočenju, a sad predlažu osnivanje ureda posebnog tužitelja da se istraži rad državnog tuzitelja Gonzalesa. Omča oko Cheneya se polako steže, i američki Dart Vader sigurno već gleda prema čamcima za spašavanje. Guverner Vermonta, Douglas, nedavno je izjavio kako država Vermont godišnje proizvede toliko stakleničkih gasova, koliko Cheneyeva država Wyoming, žderač planete, proizvede svakih osam sati. U međuvremenu sve više ljudi ovdje dolazi do zaključka da je rat u Iraku izgubljen i da samo još treba razmišljati o sigurnosti povlačenja, kako je to New York Times lijepo napisao jedno osam mjeseci nakon mog članka na H-alteru. Dakle svaki mjesec je novi najgori mjesec rata i vijesti postaje apsurdno slušati, a u kongresu je sve više republikanaca koji su spremni pustiti svog Busha da potone, i čini mi se da je Bijela kuća postala vrlo nervozna. Toliko da nalazi teroriste posvuda, čak i među kalifornijskim uzgajivačima izvjesne varijante konoplje. Uvodnik New York Timesa je međutim smiješan kako određuje da Amerima sad svi moraju pomoći da se izvuku iz sranja koje su sami napravili sebi i svijetu (Kuvajt, Saudijci, europske, azijske zemlje, itd.) - bilo bi kaže jako zgodno kad bi im Turska dozvolila da se povlače kroz Tursku - naravno jer je kurdski teritorij do Turske relativno siguran, a ako idu kroz Kuvajt, riskiraju bombe, mine, rakete, snajpere i slično do Kuwaita; no zašto bi ih Turci pustili? Što će oni dobit zauzvrat? Da Ameri podržavaju nezavisni Kurdistan? Mislim da će se druge zemlje debelo zavalit u svoje kauče i s užitkom gledat na CNN-u kako supersila dobija dobre batine.
Hillary Clinton i Barack Obama Na izbornom frontu, Barack Obama i Hillary Clinton si podmeću klipove u tzv. Jubitu Debati. Zanimljivo je kako američki mediji i njihova publika više favoriziraju izolacionistički, arogantni stav Clintonice da se ona ne bi sastala s liderima Irana, Kube i Sjeverne Koreje, za razliku od Obaminog pro-diplomatskog stava. Sastat će se oni i sa živim vragom, kad im bude gorilo pod guzicama! Sad je izašlo na vidjelo da, osim ultra-konzervativnog, teokratskog vrhovnog suda, Amerika ima još jednu sličnost s Iranom: nedostatak rafinerijskog kapaciteta. Već dvadeset godina nisu izgradili rafineriju, a sigurno se povećao broj njihovih golemih, tri tone teških, debelih, glomaznih automobila (žderača planete) na cestama. Hoće li i Ameri morati uvoziti benzin iz razvijenijih zemalja? Ozbiljni list Društva američkih psihologa, Psychology Today, obradio je stilove američkih presjedničkih kandidata. Za jednog od republikanskih kandidata, Giulianija, bivšeg New Yorškog gradonačelnika, zaključili su da mu je stil najviše feminiziran (više nego Hillary Clinton, iako je ona, za razliku od njega, zaista žena, hmmm). To po tome kako upotrebljava više zamjenica, a manje imenica i kako se manje poziva na sebe, a više na druge. Njihova teorija je da mu je, uslijed lijekova koje pije zbog raka na prostati, znatno snižena proizvodnja testosterona. Jadni Rudy. Republikanski kandidati su inače svi zreli za psihijatra prema svojim izjavama: 1. Giuliani Signals Support For Second Escalation Of U.S. Forces To Iraq, Think Progress, June 15, 2007 2. Romney: 'We Ought To Double Guantanamo', Think Progress, May 16, 2007 3. Bomb bomb bomb, bomb bomb Iran, YouTube, April 19, 2007 4. Thompson reacts to Libby clemency, Think Progress, July 2, 2007
Zato nije čudo da je Michael Bloomberg, sadašnji gradonačelnik New Yorka, koji definitivno spada u onih jedan posto koji su si jamili (težak pet milijardi dolara), a za razliku od gradonačelnika Zagreba, zna cijenu javnog prijevoza i sam ga koristi, istupio iz Republikanske stranke. Još uvijek se premišlja da li će se kandidirati ili ne za predsjednika kao nezavisni kandidat. Bit će zanimljivo ako bude. Sjetimo se Ross Perota: uljepšao nam je izbore svojim duhovitim grafikonima, iako naravno nezavisni kandidat nema nikakve šanse protiv dobro uhodane mašinerije Demopublikanske dvostranke.
