Od početka financijske krize koja je posebno razorni učinak imala na grčko društvo, sve veći broj nezaposlenih urbanih Grka odlazi na selo u nadi da će im se život promijeniti nabolje. Dokumentarni film "Mala zemlja" grčkog novinara i redatelja Nikosa Dayandasa, ove godine prikazan na ZagrebDoxu, prati skupinu mladih ljudi koji su se, u potrazi za novim životom nastanili na otoku Ikaria. No, dolazak na ovaj otok otkrit će protagonistima filma, kao i samom redatelju, iznimno povezano društvo s jedinstvenom kulturom autonomije i suradnje, te ljude koji ne samo da žive bolje nego i duže od ostatka čovječanstva. Nikos Dayandas živio je godinu dana na Ikariji, gdje je otkrio važnost radikalno drugačijeg života otočana u vrijeme ekonomskih i društvenih previranja. U intervjuu za "H-Alter" Dayandas govori o svojim iskustvima na ovom izoliranom grčkom otoku.
Fotografije: Anemon.gr
little_land.jpg
Kako je došlo do ideje za film o Ikariji?
Jedan francusko-njemački televizijski kanal želio je napraviti cjelodnevni program o Grčkoj izvan ovih kriznih stereotipa. Potraga je trajala dosta dugo budući da nema previše tema o Grčkoj van konteksta krize. Ikaria je tada završila u vijestima povodom studije američkih znanstvenika koji su otkrili da je jedno od četiri mjesta u svijetu gdje ljudi imaju najduži životni vijek. Znanstvenici koji su se bavili istraživanjem u suradnji s CNN-om otkrili su da ovi ljudi ne žive samo najduže, već su i jako zdravi, ali i jako sretni. Sama pomisao da je netko u današnjoj Grčkoj sretan bila je dovoljna za istraživanje priče. Kad smo otišli tamo, tema je poprimila još veće dimenzije. Naišao sam, naime, na brojne mlade ljude koji su došli u potrazi za drugačijim životom. Počeo sam se stoga baviti kulturom i autohtonim stanovništvom, te mladim doseljenicima koji su se nastojali adaptirati njihovom načinu života.
Tamo ste proveli godinu dana. Jeste li pronašli razloge njihove sreće i dugog života?
Koliko je život u ovoj zajednici uvjetovan činjenicom da se ne rukovodi konzumerizmom, maksimizacijom profita i kapitalističkim načinom života, koji je fundamentalni uzrok financijskih kriza?
Postoje li razlozi u povijesti ovog otoka zbog kojih su oni specifični s obzirom na ostatak tamošnjeg arhipelaga?
Otok nikad nije imao dobru komunikaciju i poveznicu s Atenom, a bio je i nepristupačan. Tek nedavno dobili su lokalni aerodrom, što će reći da sve donedavno turizam na njega nije imao utjecaj, za razliku od drugih otoka u Grčkoj. Struktura samog otoka također je uvjetovala njegovu izoliranost i nepristupačnost. Radi se, u najkraćem, o planini usred mora.
Spominjete u dokumentarcu i da, osim što često organiziraju donacijske večere, gdje prikupljaju jednokratnu pomoć za one kojima je potrebna, vole partyje, a posebno Komunističku partiju.
Jedna od rijetkih pozitivnih stvari koje su se desile u vezi s krizom odnosi se upravo na činjenicu da je ona protresla temelje postojećeg svijeta i otvorila neke perspektive kroz koje na svijet možemo gledati drugačije. Mještani Ikarije utjelovljuju takvu percepciju
Da, jedan od razloga specifičnosti ovog otoka je činjenica da su na njemu živjeli brojni komunisti. Otočani su već imali nekakvu vrstu komplementarne ideologije kada je riječ o njihovoj socijalnoj, besklasnoj, strukturi. Tada su došli i do teorijskog aspekta priče. Za vrijeme Građanskog rata, Ikarija je bila jedini otok u Grčkoj koji je služio kao egzil za protjerane komuniste. "Pošaljite im komuniste jer tamo ionako žive takvi", glasila je otprilike logika tadašnjeg vremena. Pored osam tisuća ljudi koji su tada živjeli na otoku, tamo je tako poslano oko 15 tisuća protjeranih komunista. Potonji su, doznao sam iz prve ruke, naišli na poprilično odobravanje i poštivanje lokalne zajednice, do te razine da su se neki poslije ukinuća egzila odlučili vratiti i izgraditi tamo domove. Mještani su im, naime, davali smještaj i zemljište za poljoprivrednu obradu. S druge strane otočani su, kako su mi ispričali, naučili dosta od njihovih novih susjeda. Veliki broj pridošlica bio je visokoobrazovan, poput inženjera, agronoma, umjetnika i sličnih.
Protagonisti filma su mladi ljudi, pripadnici grčke srednje klase, koji su za vrijeme krize ostali bez posla i sada su na otok došli u potrazi za drugačijim životom. No, njihova adaptacija puno je teža nego što su očekivali, posebno kada je riječ o njihovom naumu da se po prvi put u životu bave poljoprivredom.
Veći broj ljudi koji je išao živjeti na Ikariju po mom su mišljenju bili neka vrsta romantičnih idealista, koji su se zaljubili u ovaj otok za vrijeme ljetnih mjeseci. No, kad su došli živjeti tu, shvatili su da nije riječ o laganom životu. Život težaka ili farmera općenito nije lagan, pa tako nije ni ovdje. Riječ je, kako ste spomenuli, o više-manje pripadnicima srednje klase. Možda im se iz te pozicije svidjela sama ideja, ali su onda uvidjeli da je realnost potpuno drugačija. Tako da sam vidio puno ljudi koji tamo idu s velikim uzbuđenjem, ali se ubrzo vrate na kopno. Neki od njih su, dakako, ostali i zapravo ostvarili svoja očekivanja, samo zato jer su krenuli od početka, suprotno onima koji su nastojali u startu usvojiti mentalitet mještana. To je nemoguće, jer nije moguće spojiti mentalitet autohtonog stanovništva i mentalitet srednje klase, buržujski takoreći, koji između ostalog teži cijeloživotnom pribavljanju stvari i materijalizmu. Stanovnici Ikarije žele manje, a ne više. Naučeni su da očekuju manje od života, dok je moja generacija naučena da, bez obzira na lijevu ili desnu ideološku poziciju, očekuješ mnogo od života.
Jeste li tijekom boravka na otoku osjetili da se radi o nekakvoj vrsti antiteze onome što se u tom trenutku događa u ostatku Grčke, poput kraha demokracije i pojave neofašista iz Zlatne zore?
Njima je bitno da imaju puno slobodnog vremena, puno prijatelja i puno vina. Čak i da je kriza utjecala na njihove živote, njezin utjecaj nije toliko izražen kao u ostatku zemlje
Meni je upravo iz toga razloga bilo važno napraviti ovaj film, jer sam želio pokazati Grcima nešto što su zaboravili. Najveći dio gnjeva i anksioznosti koji je uvjetovao rast neofašizma dolazi iz trenutnog načina života. Prema recentnim istraživanjima veliki broj simpatizera Zlatne zore dolazi od bivših podržavatelja tradicionalnih stranaka poput PASOK-a i Nove demokracije. Moji vršnjaci danas su najgnjevniji i najočajniji sloj grčkog društva, jer su očekivali više i sad se osjećaju izdanima od strane političkih opcija u koje su vjerovali. Kriza je najmanje utjecala na dio društva koji nije imao takva očekivanja od krivih ljudi. Ne samo od spomenutih stranaka, nego i od načina života kojeg nudi moderni kapitalizam kroz materijalizam i žudnju za stvarima kojeg kreira. To se gleda kao vrlina u današnjem društvu. U dokumentarcu sam stoga htio podsjetiti na Grčku koja je nekad postojala, koju sam zamišljao kao dijete. Teško je, dakako, govoriti o tome, a da se ne bude banalan i naivan. No to je samo zato jer danas izostaje i sama mogućnost zamišljanja drugačijeg svijeta. Jedna od rijetkih pozitivnih stvari koje su se desile u vezi s krizom odnosi se upravo na činjenicu da je ona protresla temelje postojećeg svijeta i otvorila neke perspektive kroz koje na svijet možemo gledati drugačije. Mještani Ikarije utjelovljuju takvu percepciju.
Dosta ironično je bilo vidjeti da je Ikaria razglašena kao mjesto gdje žive najsretniji ljudi na svijetu uz pomoć medija poput New York Timesa, s obzirom da su ti ljudi, kako je i studija pokazala, sretni upravo zato što žive suprotno od zapadnog, kapitalističkog shvaćanja života. Oni su, naime, utjelovljenje one "lijenosti" koju koriste zemlje Sjevera kad se osvrću na uzroke i posljedice krize Juga.
I meni je bilo zanimljivo da američki znanstvenik i američki mediji praktički govore Amerikancima da žive ovakav život žele li biti sretni, s obzirom da je SAD krajnja suprotnost životu na Ikariji. No, to bih usporedio s religijom. Kršćanin često ima ideju što treba raditi da bi bio dobar kršćanin, ali praksa je puno drugačija od teorije. Stoga se ograniči na fantaziranje, na samo postojanje želje koja se u stvarnosti nikad neće dogoditi. Riječ je i o tome da je poticanje takve želje uvijek kurentna roba za prodavanje građanima. Takvo maštanje, osim što je neka vrsta semiotičkog oksimorona, dakle, postaje komoditet.
Je li moguće zamišljati Grčku koja se zbog krize vraća mentalitetu Ikarie ili je to, kao i u slučaju zapadnog diskursa, samo lijepa želja koja nema osnove u realnosti?
Riječ je o življenju u skladu s prirodom, kakav je poznat još u vremenima antičke Grčke
Stvar je u tome da su neki elementi života u Ikariji doista univerzalno primjenjivi, u bilo kojem dijelu svijeta. Tu prvenstveno mislim na solidarnost i snažan kolektiv unutar zajednice, manje očekivanje od karijera i veći fokus na vlastitu ljudskost, posvećivanje više slobodnog vremena sebi i ljudima koje voliš, odnosno smanjivanje žudnje za stvarima koje moraš kupiti. Stanovnici ovog otoka na neki način kombiniraju ekonomiju i filozofiju antičke Grčke sa suvremenim shvaćanjima svijeta. Je li to primjenjivo na ostatak Grčke? Mislim da neće biti revolucije, ali kad bi do nje došlo, savršeni epilog bio bi upravo kombinacija suvremenog i onog dijela drevnog načina života u kojem okolnosti nisu bile toliko kompetitivne, takoreći divlje, i kad je društvo, barem u tom kontekstu, bilo puno humanije.
