Nešto je definitivno u ovoj zemlji nakrivo nasađeno. U centar Zagreba dođu stotine traktora, što je valjda najveća koncentracija motorizirane seljačke sile u povijesti ove zemlje. A u medijima jedva da ima ponešto o tome zašto su zapravo seljaci podigli bunu (otkupne cijene mlijeka i pšenice više sliče na povod), je li to što traže opravdano, za kog vraga hrvatska poljoprivreda nikako da počne na nešto sličiti... To im je valjda nezanimljivo, dosadno, tko će to, brate, čitati!
Umjesto toga grozničavo su se bacili na kalkuliranje hoće li različit način na koji su HDZ i HSS dočekali traktorski desant na metropolu pokvariti odnose ili čak dovesti do raskida dviju glavnih stranaka u vladajućoj koaliciji. Napeto k'o kišobran! Ne znaju, jadni bili, kakvu sjajnu uslugu time čine ovim dvjema strankama. Ako nešto političke stranke vole, ne mislimo samo na HDZ i HSS nego i šire, to je da ih se pusti da vode politiku kao nekakvu gimnastiku apstraktnog uma, u kojoj je važno samo kako se one samoreproduciraju. Tj. što one rade za sebe, ali ne i za društvo.
Tranzicijski gubitnici
Ukratko, to je politika svedena na samu sebe, bez ikakvog konkretnog i opipljivog sadržaja. Nešto nalik praznoj puževoj kućici, koja može biti napravljena i od najljepšeg sedefastog materijala, a jedina joj je mana da uvijek stoji na istom mjestu. I, naravno, da onda čovjeku bude drago što su se HDZ i HSS poslije jednodnevne ljute svađe, u kojoj su falile samo psovke, izmirili, istina ne zna se koliko iskreno i na koliko dugo, i tako se najbolje narugali plitkoći i površnosti kojom se kod nas prati politički život.
A da je bilo samo dva grama više znanja i gram više volje, u traktorskoj invaziji na Zagreb prepoznao bi se rijetko važan događaj. Koliko važan vidjelo se iz jednog transparenta koji su istakli pobunjeni seljaci, koji više govori o njihovom prosvjedu, pa i Hrvatskoj danas, od svih medija zajedno, kojima se mirne duše može pridružiti i opozicijske stranke, te Katoličku crkvu, koja je vidjevši ispražnjen prostor u posljednje vrijeme istakla kandidaturu za najlijeviju instituciju kada je riječ o relaciji kapital-rad. Taj telegramski kratak, ali kao leksikon sadržajan transparent glasi: "Uništili ste najprije radništvo, a sada hoćete i nas".
U toj jednoj rečenici sadržana je sva drama hrvatskog kapitalizma (i šire), koji sliči na lutrijski dobitak za mikroskopsku manjinu vlastodržaca i na njih prikopčanih vlasnikodržaca. A na drugoj strani gomila masu "luzera", poznatih pod imenom "gubitnici tranzicije", koji uključuju radništvo, praktički uništeno nešto odumiranjem klasične industrijske proizvodnje, a više predatorskom privatizacijom, te seljaštvo koje vene kao otkos visoko monopolizirane poljoprivrede i uvozno visoko ovisne privrede. Kada su se seljačkoj buni još pridružili i pobunjeni studenti Filozofskog fakulteta, na otvorenoj sceni u Vukovarskoj gdje se, koje li simbolike, prosvjed održao - pojavio se i treći glavni tranzicijski gubitnik. Novi, intelektualni proletarijat, koji čine pretežno studenti društvenih znanosti.
Jalova opozicija
Zajedničko ovim trima gubitnicima je to što se nijedan ne može održati samostalno nego, paradoksalno, samo osloncem na državu, koja je i glavni krivac za njihovo stanje. I drugo, što njihove prosvjede nije podržala nijedna relevantna politička i društvena institucija (osim verbalno i rutinski Crkva, sindikati mlako jer ni sami nisu puno utjecajniji od prosvjednika, mediji više reda radi, jer su samo šarafić u osovini politika-kapital, protiv koje su seljačka i studentska buna i pokrenute). Oni najvažniji, velike političke stranke, nisu pokazali ni toliko.
HSS Josipa Friščića čak je žestoko napao traktorsku bunu, iskoristivši naivnog poljoprivrednog prvašića Željka Mavrovića da, u maniri koja nije dozvoljena ni u boksu, seljake opatrne kao neradnike, koji voze skupe traktore samo zahvaljujući tome što je pola platila država (znači HSS-ovo Ministarstvo poljoprivrede). Dakle, opet je ispred seljačkih zahtjeva proguran interes jedne političke stranke, koja navodno "gine" za seljake, a oni joj vraćaju ovom traktorskom svinjarijom, u kojoj je u panici prepoznat i pokušaj HDZ-a da HSS-u preuzme birače. Kao da su oni njegovo vlasništvo i kao da odavno nije jasno da seljaci tradicionalno glasaju za HDZ ništa manje, prije više, nego za HSS.
Kada je već spomenut HDZ, treba reći da je Sanaderova vlada pokazala puno više nosa od opozicije da u pobuni seljaka i studenata prepozna ozbiljan tektonski tremol, i zato je primijenila sva sredstva, od demagoškog udvaranja i ograničene prisile do izigravanja vlastitih koalicijskih partnera, da to zaustavi. Nasuprot tome, glavne opozicijske stranke (SDP, HNS) nisu uopće prepoznale što se događa, a u internim razgovorima mogao si ih čak čuti kako se ljute na studente što nisu proučili njihove stranačke programe. U njima su navodno sva rješenja za njihove probleme.
Kako bi drukčije i bilo, kada u njihovom političkom imaginariju pojam "gubitnika tranzicije" uopće ne postoji. To je tema o kojoj one nikada ne govore, njima su draža preslagivanja na stranačkoj i političkoj sceni, tu se one snalaze kao riba u vodi, i zato u ovoj seljačkoj buni njih najviše zanima hoće li opstati brak HDZ-HSS. I da li bi se nekakvim zlatnim teletom dalo privući Friščića na svoju stranu, a svi znaju da on to voli i koliko ih je već skupio u svojoj štalici. Nitko da se zapita nije li taj HSS zapravo štetočina kojeg se treba kloniti, jer je među najodgovornijima što imamo neproduktivnu a skupu poljoprivredu, na koju idu golema izdvajanja iz budžeta, ali i pored toga i viših otkupnih cijena hrane nego u Evropi, selo vegetrira na rubu propadanja.
Blok protiv čega?
Ali, koga za to briga. Politika je kod nas našla načina da se samoreproducira mimo stvarnosti, pa i protiv stvarnosti, tako da ideja za nova stranačka preslagivanja nikada ne nedostaje.
Odnedavno se govori i o stvaranju novog lijevo-liberalnog bloka, u koji bi ušli HNS, IDS, SDSS, eventualno i HSLS, a odmah je nazvan Mesićev blok, jer bi on navodno bio njegov promotor i premijerski kandidat (jasno, ako se nađe lijeka za Čačićevu taštinu). I odmah su počeli medijski prigovori kakve političari najviše vole. Jedan od njih ida na to da bi Mesićev blok razbio ljevicu jer u njega nije uključen SDP, koji bi po svim iskustvima (navodi se primjer Prodijevog bloka) morao biti zaglavni kamen te nove koalicije.
No, zašto se laćati stranih primjera kada imamo vlastite, a oni govore da su ovakvi treći blokovi već osnivani i da su se pokazali vrlo dobrima, recimo koalicija Sabor 95 (HNS, HSS, IDS, HKDU, SBHS), ili tzv. Porečka skupina (HNS, HSS, LS, IDS). Ona je zajedno s pobjedničkom koalicijom SDP-HSLS formirala i trećesiječanjsku vlast 2000. godine i ništa nije smetalo što su "Porečani" istupili samostalno na izborima.
Nešto drugo bi trebalo biti polazište kritike Mesićevog bloka, a to je - što novoga on nudi? Građansku umjerenost? Međunacionalnu toleranciju? Antifašističko opredjeljenje? Sve je to lijepo i krasno, ali nije dovoljno da zakrpi tranzicijske rupe o kojima ovdje govorimo. Potrebno je više i bolje, jer bez toga u te rupe mogu propasti i građanska uljuđenost zemlje i antifašističke vrijednosti unesene u Ustav. Zato Mesićev blok tek treba dati uvjerljive argumente da njegovo osnivanje ima smisla.
