Činjenica je da nakon više od šezdeset godina razvoja samu civilnu primjenu nuklearne energije ne možemo proglasiti nasljedno nesigurnom, budući da se i dan danas sustavi zaštite nuklearnih reaktora dalje unapređuju. Također, idealistički gledano cilj civilne primjene nuklearne energije nije rizično korištenje koje može rezultirati nuklearnom havarijom, već osiguranje stabilnog izvora električne energije za velik broj potrošača. No upravo ovdje svaka sličnost sa stvarnošću u potpunosti prestaje.
Sovjetska sigurnosna kultura i strah od novog Černobila
O nuklearnoj nesreći u Černobilu koja se dogodila 1986. godine i njenim posljedicama do sada je napisano već mnogo, ako ne i previše redaka tekstova na gotovo svim poznatim jezicima te je do sada već svima postalo jasno da je do nje dovela niska razina sigurnosne kulture njegovana u Sovjetskom savezu, koja je uključivala premisu o zamjenjivosti čovjeka, nedostatak sigurnosnih mjera koje su nedostajale u navedenom tipu reaktora, što se prije svega odnosi na nedostatak čvrste građevine (containmenta) koja bi mogla zadržati i sadržaj reaktora i radijaciju u slučaju havarije te na koncu sam uzrok nesreće: dovođenje reaktora u režim rada za koji on nije bio predviđen po naredbi dobivenoj odozgo. Dodamo li tome nasljednu nesigurnost uključenu u samu RBMK tehnologije, koje se primjenjuje u nuklearnim reaktorima černobilskog tipa, i prethodno spomenut ljudski faktor, dobivamo tragičan spoj koji je nužno morao završiti nesrećom ovakvih razmjera.
Iako bi mnogi među nama željeli vidjeti brzo i efikasno iščeznuće nuklearne energije u energetskoj primjeni, stvarnost je nažalost puno stvarnija i bolnija
No unatoč niskoj razini sigurnosne kulture, čak i u vrijeme Sovjetskog saveza razvijen je tip nuklearnog reaktora čija tehnologija nema ugrađene nasljedne nesigurnosti u samom dizajnu. Radi se o VVER tipu reaktora koji u svom unaprijeđenom obliku i dan danas predstavlja perjanicu dizajna ruskih reaktora. Isto je tako, međutim, slabo poznato da se 1989. godine Europa još jednom našla na rubu nuklearne katastrofe, ovog puta na mnogo bližoj lokaciji od dalekog ukrajinskog Černobila. Dana 24. studenog 1989. godine u nuklearnoj elektrani Greifswald, najvećoj nuklearnoj elektrani u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, dogodila se havarija u kojoj je došlo do djelomičnog topljenja jezgre jednog od pet instaliranih VVER reaktora te kontaminacije reaktorske zgrade. Uzrok nesreće bio je eksperiment na reaktoru u kojem je testiran rad s isključene tri od šest pumpi koje se koriste pri normalnom radu. Tijekom eksperimenta došlo je do otkazivanja i četvrte pumpe pa je nadzor nad reaktorom izgubljen.No ta nesreća nije bila prva u nizu nesreća na toj nuklearki koje su se redale od prve potvrđene 1975. godine, kada se tijekom redovnog rada zapalila jedna od reaktorskih pumpi i dovela do nestanka napajanja na njih pet od ukupno šest. Nesreća je na kraju izbjegnuta, no u javnost je ta informacija dospjela tek četrnaest godina nakon što se dogodila. Osim prethodno navedenih, tijekom radnog vijeka od 1974. do 1990. godine u ovoj nuklearnoj elektrani dogodio se čitav niz nepotvrđenih bizarnih nesreća koje se mogu okarakterizirati kao potpuno zanemarivanje sigurnosti. Tijekom sedamdesetih godina, primjerice, zabilježen je slučaj da se prilikom montaže nekoliko moderatorskih šipki otkvačilo i zamalo upalo u reaktor koji je upravo bio napunjen nuklearnim gorivom. Nesreću je spriječila razapeta mreža iznad samog reaktora. Slična bizarna nesreća dogodila se također tijekom pregleda reaktora, kada su radnici zaboravili montirati zaštitne zavrtne poklopce na pumpe jednog od reaktora, što je rezultiralo otkazivanjem svih šest pumpi reaktora tijekom njegova ponovnog stavljanja u pogon.
Ukoliko promotrimo primjer černobilske nesreće 1986. godine i havarije u nuklearnoj elektrani Greifswald iz 1989. godine, nezaobilazni uzrok obiju nesreća možemo pronaći u radu izvan propisanih i dizajniranih parametara te u zanemarivanju sigurnosnih postavki, što se prije svega može pripisati ljudskom čimbeniku, a ne nužno samoj tehnologiji. Isto tako, uzme li se u obzir da sigurnosna kultura u nuklearnoj elektrani Greifswald vjerojatno nije mnogo odudarala od sigurnosne kulture u nekim drugim elektranama diljem zemalja nekadašnjeg Varšavskog pakta, što je uključivalo i svakodnevna improvizirana rješenja, nedovoljnu kvalitetu instrumentacije te visoku razinu alkoholizma među zaposlenicima i sklonost zataškavanju incidenata, i dalje možemo tvrditi da je ljudski faktor i zlostavljanje tehnologije glavni krivac za obje nesreće.
Japanska sigurnosna kultura i strah od nove Fukushime
Do prije nekoliko godina glavni argument nuklearnih stručnjaka o sigurnosti nuklearnih elektrana bila je činjenica da se zbog vrlo visoke sigurnosne razine većine nuklearnih elektrana američkog (PWR, BWR) i kanadskog (CANDU), kao i odustajanja od gradnje tedekomisije velikog broja nuklearnih elektrana sovjetskog podrijetla te poboljšanja sigurnosti postojećih nuklearnih elektrana građenih u sovjetsko doba, nesreća razmjera one u Černobilu jednostavno ne može dogoditi. I kad su nuklearni stručnjaci gotovo uspjeli umiriti svjetsku javnost te u punom jeku nuklearnog lobiranja nazvanog renesansom nuklearne energije u drugoj polovici prvog desetljeća novog stoljeća, odjednom nam se svima dogodila nesreća u Fukushimi. Tragične okolnosti same nesreće u Japanu, koju su vrlo brzo popratili svi svjetski mediji, dobro su poznate, no ono o čemu se puno manje govori jest čitav niz do tada zabilježenih nesreća u japanskim nuklearnim postrojenjima koji na nesreću u Fukushimi baca potpuno novo svjetlo.
Jesmo li doista došli do te razine da smo se spremni riskirati sigurnost nečega toliko opasnog kao što je nuklearna elektrana?
Kad govorimo o nuklearnoj sigurnosti u Japanu, najbolje je započeti sa skandalom koji se dogodio 2002. godine, nakon što je GE-jev inženjer Kei Sugoaka, koji je bio zadužen za vođenje inspekcija i popravaka na nuklearnim postrojenjima, suočen s pritiskom od strane TEPCO-a i GE-a da zataška stvarno stanje stvari, ipak odlučio postati zviždači te je japanskim vlastima konačno dostavio stvarno stanje stvari. Suočen sa skandalom operator nuklearnih elektrana, TEPCO je bio prisiljen priznati da je još tijekom 80-ih i 90-ih godina falsificirao sigurnosna izvješća o stanju nuklearnih elektrana kojima je upravljao, te čitav niz sigurnosnih propusta i zataškanih manjih akcidenata na svojim postrojenjima koja uključuju i druge tipove termoelektrana.
Ipak, skandal sa zataškavanjem sigurnosnih propusta nije jedini uvod u nesreću u Fukushimi, već povijest nuklearnih nesreća, koje uključuju ispuštanje radijacije i gubitak ljudskih života, možemo započeti s dvije nuklearne nesreće na području regije Tokai (japanski naziv: Tokai-mura) koje uključuju eksploziju u postrojenju za preradu nuklearnog goriva 1997. godine i reakcije kritičnosti u postrojenju za njegovu proizvodnju 1999. godine, a u kojoj su smrtno stradala dvojica radnika. Sljedeća veća nesreća uslijedila je 2004. godine kada je na trećem reaktoru nuklearne elektrane Mihama došlo do pucanja cijevi u sekundarnom krugu, pri čemu je pet radnika smrtno stradalo, a još su sedmorica teško opečena vrućom parom. Godine 2007. došlo je do još jednog zataškavanja u režiji firme TEPCO nakon nesreće u nuklearnoj elektrani Kashiwazaki - Kariwa, gdje je nakon potresa došlo do niza manjih ispuštanja radioaktivnosti u okoliš, uključujući i ispuštanje malih količina visokoradioaktivne vode iz bazena za istrošeno radioaktivno gorivo u more. Unatoč relativno malim konačnim razmjerima nesreće koji nisu predstavljali opasnost za zdravlje ljudi i okoliš, naknadno je ustanovljeno da je u svojim inicijalnim izvješćima kompanija dodatno umanjila razmjere nesreće. Sve to ukazuje na logičan zaključak da se nuklearna nesreća razmjera one u Fukushimi jednostavno prije ili kasnije morala dogoditi.
Smijemo li vjerovati u sigurnost nuklearnih elektrana?
Kad sam na jednoj od tribina koje su organizirali hrvatski nuklearni stručnjaci postavio pitanje kako je moguće da se uz poznatu povijest nesreća i skandala u Japanu na kraju dogodila Fukushima, pojašnjenje koje sam dobio bilo je japanska sigurnosna kultura koja se jednostavno može svesti na geslo: "Prvo pokušaj sam riješiti problem i tek kad ga uspiješ riješiti, prijavi problem nadređenom". No ukoliko je moguće da se krivotvorenje podataka i ovakva razina nemara za sigurnost dogode u nuklearnim postrojenjima u jednoj od tehničkih najnaprednijih i ekološki najosvještenijih država na svijetu, koja se u 2011. godini po indeksu percepcije korupcije bila četrnaesta najmanje korumpirana zemlja na svijetu te u čiju je povijest i nacionalni identitet duboko utkan kodeks časti, onda je ovo što se događalo u Japanu jednostavno dokaz da smo svi skupa, a posebice sami Japanci, prebrzo počeli zaboravljati nasljeđe Hirošime i da je s dosadašnjim odgovornim odnosom prema mirnodopskom korištenju nuklearne energije nešto doista pošlo po zlu.
Ono što me pomalo zabrinjava kao pojedinca i nekoga tko dovoljno zna o energetici i nuklearnoj energiji jest činjenica da se nakon svih događanja oko Fukushime nužno mora posumnjati u vjerodostojnost sigurnosnih izvješća za gotovo sva nuklearna postrojenja u svijetu i postaviti ono prokleto pitanje: Jesmo li doista došli do te razine da smo se spremni riskirati sigurnost nečega toliko opasnog kao što je nuklearna elektrana? Jer ako jesmo, onda se postavlja pitanje je li općenito gledano mirnodopska primjena energije bila dobra ideja koja je loše provedena u praksi. Neki će se možda prisjetiti da su se nakon devedesetih slične tvrdnje pojavile i za komunizam kao ideologiju, no ostavština komunizma u tom slučaju mogla bi se pokazati puno manjim teretom u odnosu na ostavštinu mirnodopske primjene nuklearne energije.
Dobro došli u post-nuklearni način razmišljanja
Mirnodopsku primjenu nuklearne energije ne smijemo nužno nazvati zastarjelim konceptom, već nečime što je do sada uspjelo pokazati sve svoje pozitivne strane, a iz dana u dan sve više pokazuje sve svoje negativne aspekte
Iako bi mnogi među nama željeli vidjeti brzo i efikasno iščeznuće nuklearne energije u energetskoj primjeni, stvarnost je nažalost puno stvarnija i bolnija. Naime, čak i ako svijet nekim čudom jednoglasno odluči raskrstiti s mirnodopskom primjenom nuklearne energije, na brizi nam ostaje više od tri stotine nuklearnih energetskih postrojenja i čitav niz manjih nuklearnih istraživačkih reaktora. Isto tako, postavlja se pitanje iz kojih izvora nadoknaditi čak 15 posto ukupne električne energije koja se dobiva iz nuklearnih elektrana. Za neke države koje su posebno ovisne o nuklearnim izvorima energije posljedice bi mogle biti značajne, što je posebice osjetila Litva koja je do 2009. godine i zatvaranja posljednjeg reaktorskog bloka nuklearne elektrane Ignalina više od 70 posto električne energije dobivala upravo iz te elektrane. Nakon gašenja nuklearne elektrane Litva je postala teški ovisnik o uvozu električne energije s postotkom uvoza od čak 60 posto, od čega 80 posto ukupnog uvoza energije otpada na Rusiju. Zatvaranje elektrane Ignalina 2009. godine došlo je u vrijeme galopirajuće gospodarske recesije u Litvi koja ju je zajedno sa susjednom Latvijom dovela među najsiromašnije države ujedinjene Europe, uz bok Rumunjskoj i Bugarskoj. Upravo taj primjer pokazuje koliko bi u današnje vrijeme u mnogim zemljama moglo biti teško raskrstiti s nuklearnom energijom bez ozbiljnih gospodarskih posljedica.
Nakon svega, smatram da mirnodopsku primjenu nuklearne energije ne smijemo nužno nazvati zastarjelim konceptom, već nečime što je do sada uspjelo pokazati sve svoje pozitivne strane, a iz dana u dan sve više pokazuje sve svoje negativne aspekte. Isto tako, promišljanje energetske budućnosti sve bismo više trebali temeljiti na primjeni drugih, sigurnijih i ekološki prihvatljivih izvora energije sa svim posljedicama i potrebnim promjenama u elektroenergetskom sustavu, kao i promjenama u navikama koje se tiču potrošnje energije koje takva promjena donosi.
Dipl.ing.el. Ivan Szekeres rođen je 1981. godine u Zagrebu. Diplomirao je energetiku na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, za vrijeme apsolventske godine radio kao suradnik na UNDP-ovu Projektu poticanja energetske učinkovitosti u Hrvatskoj. Nekoliko godina pisao je za tiskano izdanje časopisa Plan B te istoimenu rubriku u sklopu T-Portala, portale MojaEnergija, eeCroatia, SEEbiz i Pametna kuna. Od samih početaka 2009. godine pa donedavno bio je glavni urednik portalskog dijela poslovno - društvene mreže ZelenaEnergija.org orijentirane na razvoj tržišta obnovljivih izvora energije i energetsku učinkovitost. Veliki je zaljubljenik u zelene tehnologije i zagriženi ljubitelj vožnje biciklom.
