Jugosfera?! Koji je sada to đavao? Ovo pitanje zasvrbilo je soj patriota koji godinama danononoćno bdiju na granicama hrvatske države, najviše na onim istočnim (srbijanskim), da bi u posljednje vrijeme dio četa prebacili i na suprotnu (slovensku) stranu. Bubu u uho stavio im je novinar londonskog The Ekonomista, Tim Judah, koji je ljetos tako - Jugosfera -nazvao prostor bivše Jugoslavije, uočivši da u posljednjih godina jačaju, prvenstveno ekonomske, ali i druge, veze među zemljama nekadašnje zajedničke države.
Judah samo konsatira ono što se vidi i bez analitičkih durbina. Te veze zbilja jačaju, iako ipak puno sporije nego što njemu izgleda i nego što se poslije gotovo dva desetljeća smjelo i moralo očekivati. Dakle, ima tu dosta whishfull-thinkinga i pretjerivanja, pa se onda to pretjerivanje prenosi i na, recimo, ocjenu da je CEFTA zapravo ta nova regionalna cjelina - Jugosfera. S CEFTOM, međutim, stvari stoje malo drukčije, to je ekonomska asocijacija srednjeeuropkih zemalja (kojoj se s vremenom priključila i Hrvatska i dio drugih ex-jugoslavenskih zemalja), odavno zamišljena tako da članstvo u njoj prestaje ulaskom u Europsku Uniju.
I kada su te srednjoevropske zemlje redom primljene u članstvo EU, zbilja se dogodilo da su u njoj ostale samo države bivše Jugoslavije. Ali, to se dogodilo sasvim slučajno, bez svjesne namjere, a i te države to su primile samo kao tehničku činjenicu, i nikome, osim, vidjet ćemo, najluđima, nije palo na pamet da to nazove nekakvom CEFT-slavijom, ili kako već. Doduše, Judahu je to sve jasno i nastoji relaksirati sve one koji ni nacrtano ne mogu vidjeti nikakvo "jugo" ni "slaviju"(valjda bi bilo prikladnije nešto sjeverno-njemačko), pa, veli, ako ne valja njegov toponim Jugosfera, on drage volje pristaje i na neki drugi naziv. Recimo, Jadranska liga.
Novinar svjetski prestižnog The Econimista očito je ispromašivao mnogo toga, iako je ono glavno svakako pogodio
Zvuči dosta domišljato. Jer, razne su se sportske lige (košarkaške, vateroplo..) već poodavno udomaćile na nekadašnjem zajedničkom yu-prostoru, pa bi Judahov argument tu otprilike bio - evo, što da vas ja uvjeravam da povezivanje raste i jača kada ste vi i bez mene shvatili da je to neminovnost koja svima donosi koristi. Njemu je, veli, to puklo pred očima kada je na jednoj međunarodnoj konfereneciji čuo Stipu Mesića kako govori da "naše zemlje" moraju zajednički sudjelovati u međunarodnim poslovima, pojavljujući se skupa posebno u specijaliziranim tenderima. A vidio je, kaže, Borisa Tadića gdje na to s odobravanjem klima glavom.
I ovdje se Judah, ne poznavajući dubinu stvari nasukao, jer su odnosi ove dvojice u međuvremenu toliko zahladnjeli da je otkazan čak i oproštajni susret Mesića s Tadićem u Zagrebu. Pa se onda Judah brže-bolje prebacio na nedavni susret menadžera Srbije, Hrvatske, Crne Gore i BiH u Beogradu, gdje ga je, veli, dojmila rečenica koja se, misli, dosad nije čula(očito su ga mimiošli stavovi pokojnog Branka Horvata): "Naša su tržišta mikroskopski mala, pa je logično da regiju treba shvatiti kao jedinstveno tržište". Pri tome mu je i srce skokom promijenilo stranu, pa ga sada čujemo gdje veli da poslovni ljudi imaju za ovo bolje razumijevanje od političara.
Eh, Judah, tu i tamo i vas racionalne Engleze treba upozoriti da smanjite doživljaj, i da je ponekad manje više, a više manje. Jer, novinar svjetski prestižnog Econimista očito je ispromašivao mnogo toga, iako je ono glavno svakako pogodio. Europska Unija preferira regionalnu suradnju zemalja u Europi, i to ne samo kada ih obuhvati članstvom u EU, nego još više kada su još izvan, a htjele bi unutra. Smatra se da ta suradnja još-ne-članica služi kao neka vrsta vježbališta za suradnju s mnogo širim krugom zemalja u EU, i na to su poticane ne samo zemlje jugoistočne Europe (ex-Jugoslavija), nego i one srednjeistočne i sjevernoistične.
Nemaju, dakle, te regionalne inicijative na ovom našem prostoru nikakve veze s nekakvom "obnovom Jugoslavije", što je najžilavija kolektivna fobija koju je svojim sunaradnjicama zavještao Franjo Tuđman. Ona ide dotle da su, kako je jednom priznao Andrija Hebrang, i HDZ-u tu vezane ruke, pa bi mogao, podičio se, nagovoriti Hrvate čak i da se vrate u socijalizam. Ali u Jugoslaviju - to ni za živu glavu. Tako je čak i summit Europske Unije, održan nedugo poslije Tuđmanove smrti u Zagrebu, a bilo je to prvi put da EU održava tako visok skup izvan svog teritorija, dočekan s puno histeriziranja i ludesanja (Šeparovićeve guske) da se time zapravo želi reći kako Hrvatska pripada ex-yu regiji i da joj odatle nema izlaska.
Europska Unija preferira regionalnu suradnju zemalja u Europi, i to ne samo kada ih obuhvati članstvom u EU, nego još više kada su još izvan, a htjele bi unutra. Smatra se da ta suradnja još-ne-članica služi kao neka vrsta vježbališta za suradnju s mnogo širim krugom zemalja u EU
Bilo je to, naravno, potpuno obratno od onoga što se o tom summitu trebalo zaključiti, jer je to, objektivno, bilo najveće priznanje samostalnosti Hrvatske, otkako ga je ona nepuno desetljeće prije službeno dobila. Naravno da su onda i ovi najnoviji napisi Economistovog novinara naišli na narogušen prijem u Hrvatskoj, iako, to treba naglasiti, ni izbliza tako narogušen kao kada se iz Bruxellesa i Washintona za prostor ex-Jugoslavije počeo koristiti nick - "zapadni Balkan". Tada je skočilo na noge sve živo, mlado i staro, muško i žensko u ovoj zemlji, iako je taj naziv izgledao tako politički neutralno kao da je izvađen iz zemljopisnih karata neke željezničke ili avio-kompanije.
E, da. Ali, samo spominjanje Balkana za ovdašnje je uši bilo toliko nepodnošljivo (kao da ih je netko tjerao da u cokulama gaze po staklenoj srči) da su zatečeni Zapadnjaci morali postepeno ustuknuti i odustati od tog imena. Valjda i zato Judahova Jugosfera nije izazvala toliko snebivanja i užasavanja u široj javnosti, premda su hrvatski sudionici spomenutog sastanka menadžera u Beogradu morali proći obredno pranje pred kamerama nacionalne televizije. Ondje su se ogradili od Judahovog naziva, ali su si smjeli dopustiti slobodu da brane prednosti zajedničog jezika i upoznatosti s ovdašnjim proizvodnim brendovima kao nešto što ex-yu tržište čini mnogo atraktivnijim od drugih.
No, ako je javnost ostala manje-više ravnodušna, ima ih koji nisu. Ljutiti protesti su stigli s očekivanih i manje očekivanih adresa - Glas Koncila, Miroslav Tuđman, Ivo Banac... - a najviše se raspištoljilo desničarsko kulturtregersko Hrvatsko slovo. Tek sada se vidi, zapištali su s njegovih stranica, zašto se Hrvatsku uvuklo CEFTA-u, i tek sada je jasno zašto je Hidajet Biščević preuzeo ulogu čelnog čovjeka Vijeća za regionalnu suradnju. Pa, naravno, iza svega stoji perfidni plan "obnove nove Jugoslavije", što drugo?! Siroto Hrvatsko slovo konstatira to s toliko izbezumljene zapjenjenosti da je, tja, uspjelo pozaboravljati i ponešto hrvatskih riječi, pa Jugosferu malo naziva regijom, malo - regionom.
Ostalo mu valjda iz devedesetih kada su na ovom prostoru izvrsno surađivale samo mafije Hrvatske, Srbije i drugih zemalja, te državnici zločinački isprepletenih velikodržavnih ciljeva, kada je hrvatska nafta uredno isporučivana srpskoj vojsci u BiH, a uz naplatu su, bogami, zaraćene strane iznajmnljivale jedna drugoj i tenkove (uredno uključujući posadu). Na taj oblik regionalne suradnje HS nikada nije imalo ni slova prigovora, pa je tom kulturnjačkom biltenu, eto, ostala cijela abaceda da po spisku hebe u glavu sve koji preferiraju neke druge, manje divljačke i kulturnije, modele suradnje.
