Prije nego što je euro uveden 1999. godine, članice Europske Unije su Maastrichtskim sporazumom, koji je stupio na snagu 1992. godine, propisale kriterije koje svaka potencijalna članica mora zadovoljiti. Ovi kriteriji su postavili granice za proračunski deficit (3 posto BDP-a), javni dug (60 posto BDP-a), inflaciju (1.5 posto iznad prosjeka tri članice s najnižom inflacijom), kamatne stope (2 posto iznad prosjeka tri članice s najnižom inflacijom) te stabilan tečaj nacionalne valute prije prihvaćanja eura. Zadovoljavanje ovih kriterija je bilo nužno kako bi se osigurala stabilnost eura.
Međutim, već kod uvođenja eura nekim zemljama članicama se progledalo kroz prste. Te zemlje su Grčka (gle čuda!), Italija i Belgija, čiji je iznos javnog duga premašivao 100 posto BDP-a.
Ako je početak novog milenija ukazao na rupe u eurozoni, financijska kriza je ove rupe pretvorila u kratere. Nakon nastupanja krize, članice eurozone su pokrenule velike programe potrošnje i nacionalizacije kako bi spasile svoje ekonomije od potpunog kolapsa
Ova epizoda svakako je važna jer je pokazala da nešto u eurozoni ne štima. Ili su pravila igre blesava ili postoje ozbiljni problemi u prisiljavanju članica da se pridržavaju tih pravila. Zagovornici prve opcije su naglašavali da je besmisleno da zemlja koja se nalazi u recesiji mora održavati uravnotežen proračun. Recesija između ostalog znači i pad proračunskih prihoda te bi zemlje kako bi zadovoljile maastrichtske kriterije trebale dodatno smanjivati državnu potrošnju i na taj način dodatno pojačavati recesiju. Zagovornici druge opcije napadali su licemjernu osovinu eurozone Njemačku i Francusku, koje su mnoge zemlje prisiljavale na bolne rezove kako bi zadovoljile sve kriterije, samo da bi ih prvom prilikom same prekršile i pritom prošle nekažnjeno.
Ako je početak novog milenija ukazao na rupe u eurozoni, financijska kriza je ove rupe pretvorila u kratere. Nakon nastupanja krize, članice eurozone su pokrenule velike programe potrošnje i nacionalizacije kako bi spasile svoje ekonomije od potpunog kolapsa. Dakako, posljedica toga su bili proračunski deficiti duboko van dozvoljenih. Prošle godine su samo Finska i Luksemburg imali deficit ispod 3 posto, dok su najveće deficite imale takozvane PIGS zemlje - Portugal (9.4), Irska (14.3), Grčka (13.6) i Španjolska (11.2). Deficiti, pak, imaju važnu ulogu u određivanju tečaja. Naime, uz nepromijenjene ostale okolnosti povećanje državne potrošnje povećava ukupnu potražnju za novcem. Ukoliko se ne poveća i ponuda novca, veća potražnja za novcem povećava kamatne stope, koje predstavljaju trošak držanja novca. Zbog većih kamatnih stopa se investitorima više isplati štedjeti u eurima nego u primjerice dolarima, stoga euro aprecira u odnosu na druge valute. Ukratko, proračunski deficit jača domaću valutu, što onda povećava uvoz i smanjuje izvoz.
Maastrichtski kriteriji nisu uvedeni samo radi stabilnosti eura već i radi mogućnosti vođenja smislene jedinstvene monetarne politike
Ako deficit aprecira euro, zašto onda euro pada? S jedne strane, ostale okolnosti nisu nepromijenjene. Naime, potrošnja kućanstava i poduzeća je pala puno više nego što se povećala potrošnja države, tako da je došlo do smanjenja potražnje za novcem. S druge strane, što je puno važnije, vrijednost eura pada jer ulagači počinju sumnjati u održivost projekta eurozone. Maastrichtski kriteriji nisu uvedeni samo radi stabilnosti eura već i radi mogućnosti vođenja smislene jedinstvene monetarne politike.
Uvođenjem eura nacionalne države gube dio svoje suverenosti - kontrolu nad monetarnom politikom, koju je preuzela Europska centralna banka. Monetarna politika ima važnu ulogu u sprečavanju pregrijavanja ekonomije i recesije. Kada ekonomija raste prebrzo, odnosno kada postoji opasnost da povećanje potražnje ne dovodi do povećanja proizvodnje već do povećanja cijena, centralna banka povećava kamate, što onda smanjuje zaduživanje i potrošnju, a povećava štednju. U suprotnom slučaju, kada ekonomija ide u recesiju, centralna banka spušta kamatnu stopu kako bi potakla zaduživanje i potrošnju. Slični efekti se mogu postići i s fiskalnom politikom. Međutim, fiskalna politika je prilično spora. Treba vremena da vlada donese plan ulaganja u recimo infrastrukturne projekte (kako bi zaustavila recesiju), raspiše javni natječaj i proglasi pobjednika. Kada projekt krene u praksi, ekonomija je često već izašla iz krize. Stoga je fiskalna politika prikladno oružje samo u dubljim krizama, primjerice Rooseveltov New Deal tijekom Velike gospodarske krize.
Međutim, maastrichtski kriteriji, prvenstveno oni vezani za javni dug i proračunski deficit, čak i u ovim slučajevima smanjuju mogućnost korištenja fiskalne politike. Stoga je osnovni način borbe protiv inflacije ili recesije u eurozoni monetarna politika Europske centralne banke. Da bi jedinstvena monetarna politika bila moguća, maastrichtski kriteriji trebaju dovesti sve zemlje u isti ekonomski ciklus. Jednostavno rečeno, maastrichtski kriteriji bi trebali postići da ako Njemačkoj prijeti recesija, onda i Finska i Portugal trebaju biti na istom putu. Međutim, u tome nisu uspjeli. Često se događalo da Njemačka muku muči s recesijom, te očekuje da centralna banka smanjuje kamatne stope, dok Španjolskoj i Nizozemskoj prijeti inflacija, te od centralne banke očekuju povećanje kamatnih stopa. U takvim uvjetima centralna banka je uglavnom držala kamate nepromijenjenima, te tako nije pomagala niti Njemačkoj da izbjegne recesiju, niti Nizozemskoj da drži inflaciju pod kontrolom.
Da bi jedinstvena monetarna politika bila moguća, maastrichtski kriteriji trebaju dovesti sve zemlje u isti ekonomski ciklus. Jednostavno rečeno, maastrichtski kriteriji bi trebali postići da ako Njemačkoj prijeti recesija, onda i Finska i Portugal trebaju biti na istom putu. Međutim, u tome nisu uspjeli
Euro gubi na vrijednosti jer ulagači sumnjaju u dugoročnu održivost eurozone temeljene na ovakvim maastrichtskim kriterijima. Ova kriza je pokazala da neke zemlje imaju velikih problema u dugoročnom poštivanju maastrichtskih kriterija, a bez toga će Europska centralna banka imati težak zadatak u provođenju monetarne politike primjerene cijeloj eurozoni i održavanju stabilnog tečaja eura. Ulagači svakako imaju dobar razlog za zabrinutost jer deficiti i javni dug problematičnih zemalja - prvenstveno mediteranskih zemlja, nisu samo posljedice neodgovorne fiskalne politike tih zemalja. Njihovi problemi su puno dublji. Razlog zašto se mediteranske zemlje sve više zadužuju je gubitak konkurentnosti njihovog gospodarstva. Kvaliteta njihovog gospodarstva jednostavno više nije dostatna da održi njihov trenutni životni standard, a kako se stanovništvo teško odlučuje za smanjenje životnog standarda (i da ga je vlada pokušala smanjiti, "narod" bi ju porazio na ulicama), rješenje je pronađeno u zaduživanju. Problem je što se gospodarstvo ovih zemalja uvelike temeljilo na iskorištavanju jeftine radne snage (u usporedbi s ostalim članicama Europske Unije) i pomoći EU-a slabije razvijenim zemljama. Međutim, ulaskom tranzicijskih zemalja u Uniju ove prednosti Grčke, Portugala i Španjolske jednostavno su nestale.
Najugroženija zemlja je svakako Grčka. Mnogi se pitaju hoće li Grčka biti izbačena iz eurozone i hoće li to biti kraj velikog europskog projekta zvanog euro. Odgovor je neće i neće. Europa je naučila iz katastrofe zvane Lehman Brothers. Bankrot Lehmana je pokrenuo takvu paniku među ulagačima da se u idućim danima pred kolapsom našao gotovo cijeli američki financijski sustav. Stoga Bruxelles zna da će izbacivanjem Grčke samo pokrenuti paniku te bi se uskoro pred bankrotom mogle naći i Španjolska i Italija. Samo izbacivanje Grčke najvjerojatnije ne bi srušilo eurozonu. Grčka je jednostavno premala da bi bila važna. No, euro ne bi preživio kolaps Italije i Španjolske. Stoga će se spašavati Grčka jer se u Grčkoj spašavaju ostale članice eurozone. Međutim, Bruxelles će morati nešto mijenjati u eurozoni kako se ovakva situacija više ne bi ponovila. Ova reforma bi trebala ići u dva pravca.
Bruxelles zna da će izbacivanjem Grčke samo pokrenuti paniku te bi se uskoro pred bankrotom mogle naći i Španjolska i Italija. Samo izbacivanje Grčke najvjerojatnije ne bi srušilo eurozonu. Grčka je jednostavno premala da bi bila važna. No, euro ne bi preživio kolaps Italije i Španjolske
S jedne strane, trebali bi se mijenjati neki maastrichtski kriteriji. Zbilja je smiješno očekivati da u doba recesije i velike nezaposlenosti vlada mora dodatno pogoršavati stanje smanjenjem potrošnje kako bi im deficit ostao ispod 3 posto BDP-a. Umjesto primjene ovog kriterija svake godine, zemlje bi trebale imati uravnotežen proračun kroz poslovni ciklus. Jednostavno rečeno, zemljama bi se dozvolilo da u krizama troše malo više, uz uvjet da su u dobrim vremenima znatno štedljivije.
S druge strane, europska centrala bi morala bolje kažnjavati zemlje koje se ne pridržavaju dogovorenih pravila. Neuspjeh da kazni Njemačku, Francusku, Portugal i Grčku, nekoliko godina ranije, otvorilo je pitanje moralnog hazarda. Moralni hazard se javlja kada je subjekt, u ovom slučaju država, zaštićen od snošenja posljedica za svoje riskantne i neodgovorne odluke. Ako Grčka tada nije kažnjena za nepoštivanje pravila, zašto bi onda ovaj puta bila kažnjena? Stoga je važno da glavni teret krize u mediteranskim zemljama podnesu upravo ove zemlje. Grčka mora poslužiti kao jasan primjer što se događa kada društvo dugo vremena živi iznad svojih mogućnosti.
Ostale članice eurozone su spasile Grčku od najgoreg "biča tržišta" - od bankrota, ali bi taj bič trebale zamijeniti "briselskim bičem". Moralni hazard je problem i kod rješavanja financijske krize. Mnogi bankari su dobili "masne" otpremnine nakon što su svoje banke doveli na rub propasti. Stoga su za svaku pohvalu inicijative američkog predsjednika Obame da bankare kazni. Primjer je nedavna presuda protiv JP Morgan Chase-a, kojim je ova banka kažnjena s oko 48 milijuna dolara jer nije zaštitila novac svojih ulagača. Zanimljivo je da prema glupostima bankara razumijevanja ima uglavnom desnica, dok prema glupostima Grka, uglavnom ljevica.
Kriza eura neće spriječiti ulazak Hrvatske u EU. Međutim, Hrvatska ovu krizu treba shvatiti kao jasno upozorenje. Zemlje koje su u najvećim problemima - Grčka, Španjolska i Portugal, imaju neke zajedničke karakteristike s Hrvatskom, a to je "zimmer frei" model razvoja
Kako će se kriza odraziti na Hrvatsku? Kuna dijeli sudbinu eura te će kuna slabiti prema ostalim svjetskim valutama. Ovo će biti dobro za naše izvoznike, a loše za naše uvoznike. Problem je u tome što Hrvatska baš i ne izvozi van Europe, ali će zato poskupjeti uvoz energenata poput nafte, čija se cijena tradicionalno veže uz američki dolar. Tako da će ekonomski učinak slabljenja eura vjerojatno biti negativan. Što se politike tiče, jedini način na koji bi kriza eura mogla otežati ulazak Hrvatske u Europsku Uniju je da se Europska Unija okrene rješavanju problema u vlastitom dvorištu i zanemari daljnje širenje. Sve nove članice EU-a su obavezne uvesti euro, što ne vrijedi za stare članice van eurozone - Švedsku, Dansku i Veliku Britaniju. Međutim, proći će još puno godina dok Hrvatska ne ispuni sve kriterije za ulazak u Eurozonu, čak i ako uđe u Europsku Uniju 2012. godine. Sloveniji je trebalo tri godine nakon ulaska u EU da prijeđe na euro, tako da ima vremena da se euro stabilizira prije nego ga Hrvatska prihvati.
Kriza eura neće spriječiti ulazak Hrvatske u EU. Međutim, Hrvatska ovu krizu treba shvatiti kao jasno upozorenje. Zemlje koje su u najvećim problemima - Grčka, Španjolska i Portugal, imaju neke zajedničke karakteristike s Hrvatskom, a to je "zimmer frei" model razvoja. Razvoj ovih zemalja se ne temelji toliko na ulaganju u ljudski kapital i suvremenu tehnologiju koliko na skupljanju svojevrsne rente na lijepu prirodu. Da bi otkrili novi sumamed, potrebna su ogromna ulaganja u obrazovanu radnu snagu i tehnologiju i uz sva ta ulaganja većina projekata će najvjerojatnije završiti neuspjehom. S druge strane, da bi otvorili prenoćište uz morsku obalu niti trebate neko obrazovanje niti neku tehnologiju. Dojam je da bi naši "primorci" zatvorili sve tvornice na obali jer one zagađuju, a da nikom ne padne na pamet da je i masovni turizam vrlo prljava "industrija". Često slušamo o potrebi zaštite okoliša od industrije, ali nikada nikome nije palo na pamet da zaštiti okoliš od turizma! Valjda betoniranje obale ne spada u ekološku degradaciju. Ipak je jednostavnije naplaćivati "dodatak" na sunce i more i do 500 posto (na Hvaru cijena piva, realne vrijednosti 10 kuna, ide i do 50 kuna) nego svaki dan marljivo raditi u tvornici. Turizam hrvatskom gospodarstvu treba biti šećer na kraju, a ne temelj.
Često slušamo o potrebi zaštite okoliša od industrije, ali nikada nikome nije palo na pamet da zaštiti okoliš od turizma! Valjda betoniranje obale ne spada u ekološku degradiciju?
Mediteranci koji to najbolje shvaćaju su Francuzi. Francuska je najveća svjetska turistička velesila, a udjel turizma u BDP-u joj je samo 10,9 posto, što je na razini Armenije i Bosne i Hercegovine! U Grčkoj i Španjolskoj je taj udjel preko 17 posto, a u Portugalu gotovo 16 posto. U Hrvatskoj turizam čini preko 25 posto gospodarstva, što je europski rekord! Grčka zorno pokazuje što se događa kada društvo pokušava živjeti na visokoj nozi, a istodobno svoje gospodarstvo temelji na renti na sunce, more i ruševine. Na kraju dana, i samo društvo se pretvori u ruševine.
