Sirija je zemlja koju sam posjetio nekoliko puta i sigurno bih se u nju htio vratiti. Obradovala me je ljubaznost i dragost njenih stanovnika i ljepote koje iskaču iza svakog ugla. Otkako su u Siriji započeli nemiri za promjenu sustava kojemu je na čelu predsjednik Bashir Al-Asad želja za odlaskom povećala se sve više. Već sam spremio torbe, pripremio fotoaparat i bio na odlasku. No tad mi je sinulo: Halo čovječe pa tko će u Hrvatskoj objaviti tvoj tekst kad su svi zaokupljeni vijestima iz prošlosti i sisama i guzicama na naslovnicama raznih magazina. Sam sam sebi dao odgovor: Nitko!
Kad je situacija takva, morat ću napisati svoje impresije o zemlji koju sam posljednji put posjetio 2008. godine. Smatram da je potrebno napisati dva tri reda o stanju duha u toj arapskoj zemlji kako biste shvatili što se tamo događa.
No ipak, radi se kulturi bitno različitoj od naše. Arapski mentalitet u kojemu je potrebno imati vođu, starješinu ili pak oca još uvijek postoji. Taj isti mentalitet, posredstvom modernih medija danas se svjetlosnom brzinom mijenja.
Sa ulice do ušiju dopiru simfonije zvukova, ali i poziva na čaj iza svakog ugla. Dojam gostoljubivosti koji ostavlja čak i najobičnija šetnja ulicom, neizbrisiv je. Nisu to ponude iz koristoljublja, već ljudi jednostavno žele pričati i saznati nešto novo. Dokaz je to da se zemlja tek nedavno otvorila svijetu, na što upućuje i prvi internetski priključak uspostavljen oko 2000. godine.
Bolnice i školstvo u Siriji su besplatni, što se lijepo slaže uz slogan vladajuće stranke "Jedinstvo, sloboda i socijalizam". Doduše, jedinstvo je većinom vezano uz arapski svijet, dok je sloboda tek puka fraza kao i u svim autoritarnim režimima. Iako je država sekularna, dominantna vjera je dakako islam, dok u zemlji postoji veliki broj kršćana od oko 12 posto. Vjerska tolerancija izražena je u obliku armenskih crkava pored đamija u Alepu, ili cijelih kršćanskih zajednica poput Maloule u blizini Damaska. Stanovnici spomenutog sela komuniciraju dijalektom aramejskog jezika kojim je govorio Isus Krist, i trude se da ga sačuvaju. Pripadnici su Grčke pravoslavne crkve i kako kaže moja sugovornica, mlada zaposlenica u suvenirnici samostana "nemamo nikakvih problema i svi zajedno živimo u slozi. Čak nam je predsjednik donirao sredstva za pokretanje instituta za aramejski jezik. "Recimo još i da se vladajuća stranka održala upravo uz pomoć manjinskih skupina, a sam predsjednik pripada islamskoj sekti Alawita".
Da svakodnevica u Siriji ne odgovara pojmu lakoga života, pokazuje događaj koji mi se i te kako usjekao u sjećanje. Maglovito jutro grad Alep dočekao je s montažnim postoljem na centralnom trgu pored tornja sa satom, kako ga tamo svi zovu. U pet ujutro postavili su vješala i doveli pet mladića od kojih je najstariji imao možda dvadeset godina. Uz publiku koja je navijala, dok su se mnogi i zgražali, počinjeno je javno pogubljenje. Otac jednog od dječaka dovukao se u invalidskim kolicima i uz suze ispratio sina. Kasnije sam, od građana saznao da su im zločini bili ubijanje i pljačkanje vozača taksija. Njihovi zločini događali su se konstantno, pa se, prema riječima sirijskog predsjednika Bashara al-Asada u intervjuu jednim dnevnim novinama, to moralo učiniti. Praksa javnih pogubljenja u Siriji se uistinu događa rijetko, ali nikako nije nepoznanica. Kada bi se mlade delikvente usmjerilo na pravi put, možda i ne bi ispali ubojice i pljačkaši. Oni su ustvari tog jutra javno pogubili posljedicu, a ne uzrok. Ukoliko bi se išlo u potragu za uzrokom, javno pogubljenje trebalo bi doživjeti cijelo društvo.
Jasno je da se u nemire u Siriji miješaju i razne političke opcije, pa čak i terorističke skupine, ali sigurno je da se sustav mora mijenjati. Isto tako, promjena sustava može izazvati sukob puno većih razmjera, jer Sirija je u očima SAD-a već jako dugo okarakterizirana kao osovina zla, a odnosi s Izraelom su nikakvi, posebno zbog Golanske visoravni, oko koje se vodio i rat između dvije zemlje. S druge strane, Iran ne skriva simpatije prema Siriji, a znamo kakvi su odnosi Irana i SAD-a. Sve to zasad su otvorena pitanja koja u hrvatskim medijima nikoga ne zanimaju.
Čovjek se onda pita jesmo li uistinu toliko egocentrični da nas ne zanima vijest o zemlji koja je kako bi Englezi rekli, "just around the corner" ili tek iza ugla? Zar je narod uistinu toliko tupav da guta samo šund?
I uistinu! Naučili smo gutati sranja na svakodnevnoj bazi tako da smo na njih već navikli. Sirija? Pa ko ju jebe, to je daleko... Jesmo li mi dio svijeta i želimo li biti dio ujedinjene Europe? Da svakako ali samo da ne znamo što se u tom svijetu događa i pod uvjetom da o svjetskim problemima ne razmišljamo. Za nas su dovoljne vijesti iz povijesti.