U glavnome gradu Čada održan je početkom veljače o.g. medijski jedva zabilježen izvanredni sastanak na vrhu Zajednice sahelsko-saharskih država posvećen problemima regionalne sigurnosti. Šest država ove regije je 1998. godine osnovalo ovu organizaciju kojoj se članstvo s vremenom popelo na današnjih 28. Deklarirani joj je cilj bio povezivanje članica u zonu slobodne trgovine, ali u tom pravcu ništa nije postignuto. Zajednica je posredovala u sporu između Čada i susjednoga mu Sudana, a u jednoj kasnijoj prilici pokušala je mobilizirati širu afričku podršku somalijskoj privremenoj vladi. Gadafi je u Libiji ugostio dva njezina posljednja summita i u Tripoli doveo sjedište njezina generalnog sekretarijata. Trinaest je godina financirao tu organizaciju. Ako je suditi po internetskoj stranici Zajednice, adresa joj je još uvijek u tom gradu, ali pretpostavljam da su poslije rušenja vođe Libijske Džamahirije te kancelarije opustjele. Zajednica je inače jedna od mnogobrojnih afričkih regionalnih organizacija čije se aktivnosti isprepliću. No za razliku na primjer od Ekonomske zajednice država Zapadne Afrike (ECOWAS) među svojim članicama ima države poput Maroka, Egipta i Sudana, pa čak Eritreju, Đibuti, Somaliju, Keniju i Komorske otoke koje ne pripadaju toj regiji.
niger_pastir.jpg
Sadašnji sastanak na vrhu u Ndžameni je pokušaj oživljavanja Zajednice iza kojega ako sam dobro shvatio stoji Maroko. Maroko, zbog aneksije Zapadne Sahare koju je osudila Organizacija afričkoga jedinstva, kasnije preimenovana u Afričku uniju (AU), nije član AU. Nije ni član ECOWAS-a koji je podržao francusku vojnu intervenciju u Maliju, ili bolje rečeno pridodao joj je afrički štih. Alžir sa kojim je Maroko u hladnom ratu zbog Zapadne Sahare, nije član Zajednice. Maroko je u šestom mjesecu prošle godine organizirao ministarski sastanak država Zajednice sa ciljem njezine revitalizacije. Sada mu je prilika da se zajedno sa drugim članicama Zajednice aktivira u "borbi protiv terora". Možda da od post-Gadafijeve Libije preuzme i generalni sekretarijat Zajednice. Iza ove marokanske inicijative svakako stoje Pariz i Washington kojima je u interesu da se što više afričkih zemalja pridruži njihovoj "borbi protiv terorizma".
Egipat je također iskoristio priliku da se barem deklarativno aktivira na tom planu. Dugogodišnji je član Zajednice ali ju je pod Mubarakom praktično ignorirao, kao što je ignorirao i AU. No od rušenja Mubaraka pokazuje volju popraviti odnose s afričkim susjedima, prvenstveno sa zemljama sliva rijeke Nila odakle mu pristiže voda bez koje ne može opstati. Zato je predsjednik Mursi, koji je potekao iz Muslimanskoga bratstva, sudjelovao odmah poslije svoga izbora godišnjem sastanku AU u Adis Abebi, dok je na posljednjem njegov premijer Kandil predstavljao Egipat. Kandil se je pojavio i na izvanrednom sastanku na vrhu u Ndžameni.
mursi.jpg
U svom govoru na summitu, koliko sam vidio iz kairskih medija, naglašavao je želju Egipta za razvijanjem svestrane suradnje sa afričkim zemljama. Manje je pažnje izazvala njegova inicijativa da u Kairu bude sjedište nekakvoga "anti-terorističkoga centra" za Sahelsku-saharsku oblast. Podsjećam da je njegov predsjednik osudio francusku intervenciju u Maliju, pa mi nije jasno o čemu je riječ. Naravno, Mursi i njegovo Bratstvo moraju voditi računa o interesima egipatskih generala usko povezanih sa Pentagonom. Ne zam da li je slučajno ili namjerno, odmah poslije završetka konferencije u Ndžameni u Kairo je doputovala jedna američka vojna delegacija. Najavljeno je da će novi šef State Departmenta John Kerry u svojem obilasku Bliskoga istoka također doći u Egipat. Osim o egipatsko-izraelskim odnosima, o obnavljanju izraelsko-palestinskih mirovnih pregovora i o Siriji, sigurno je da će sa svojim domaćinima razgovarati i o situaciji u sahelsko-saharskoj oblasti.
Na konferenciji se također pojavio i predsjednik Sudana (Sjevernoga) Al-Bašir, čije hapšenje zbog kršenja ljudskih prava zahtijeva Međunarodni krivični sud u Hagu. Čadski domaćini se na to nisu obazirali.
Nešto o Čadu
Par riječi o Čadu, zemlji koja je još siromašnija od Malija, a ipak je bila u stanju uputiti 2 000 svojih vojnika na malijska bojišta. Objašnjenje je jednostavno: ima vojsku prekaljenih boraca lojalnih predsjedniku Idrisu Debiju koji su slomili sedam unutrašnjih plemenskih pobuna. Dobro su plaćeni zahvaljujući petrodolarima što su počeli pritjecati od 2003 godine. Skoro svi su sjevernjaci i muslimani kao i sam Deby. Neki među njima su pod Debijevom komandom svojevremeno ratovali protiv tadašnje južnjačke vlade u Ndžameni, u jednoj fazi u suradnji sa Gadafijevim Tuarezima, a u drugoj protiv njih.
Idris Deby
debi.jpg
Sam je Deby karijerni vojnik, oficir i bivši pobunjenik. Od 1965. do 1979. borio se je na sjeveru zemlje prelazeći iz jedne pobunjeničke milicije u drugu, da bi konačno sa jednom od njih i pod vodstvom Hissena Habrea srušio vlast južnjaka u Ndžameni (po podijeli zemlje na sjever-jug Čad je sličan Maliju, s tim što su tu stanovnici juga većinom kršćani ili animisti). Maknuo je Habrea pa zauzeo njegovo mjesto. Uzastopno je biran za predsjednika na netransparentnim izborima 1991, 1996, 2001 i 2006. Predsjednik je također i vladajućeg Pokreta nacionalnog spasa. Nije dakako uzor demokratskog šefa države. Održava privilegirane odnose sa Francuskom i SAD čije naftne kompanije posluju u njegovoj zemlji, a sve do Gadafijeva rušenja surađivao je i sa Libijom.
Davno, šezdesetih godina stigao sam s delegacijom tadašnjega Socijalističkog saveza Jugoslavije i do Ndžamene, bivšeg francuskoga garnizonskoga grada Fort Lamija. Bio sam joj sekretar i prevodilac, a po potrebi i kuferenosac. U toj smo turi obišli osam zemalja Zapadne i Centralne Afrike animirajući naše domaćine za sudjelovanje u radu tada pripremane konferencije Pokreta nesvrstanih zemalja. Jedino se sjećam da nas je primio tadašnji predsjednik države Francois Tombalbay, pripadnik jednog od plemena juga. Prisustvovali smo i nekim plenarnim sjednicama kongresa njegove Progresivne stranke Čada koja je tada bila lokalna filijala Afričkoga demokratskog saveza. Taj je povezivao stranke većega broja novooslobođenih država, bivših francuskih kolonija, ali ne sve. Zadržali smo se tu svega par dana. Bio sam pisac izvještaja o tom našem putešestviju od nekih 45 dana, a objavo sam i seriju novinarskih članaka o njemu u zagrebačkom Večernjem listu. Pridodao sam i priloge s jednog drugog putovanja. Nemam ih pri sebi i ne sjećam se pojedinosti. Pamtim Tombalbaja, odjevenoga u šaroliku afričku tuniku s turbanom na glavi, kako je, presjedajući kongresu, grickao oraščiće kole. Pamtim i živopisnu gradsku tržnicu na kojoj sam kupio mjedeni razbijač leda (!) sličan čekiću oblikovanom u formi glave afričke antilope. Davna vremena. Nikada se tamo nisam više vratio.
lake_chad.jpg
Inače je Čad, koji je nekada pripadao Francuskoj Ekvatorijalnoj Africi, dobio ime po ogromnom jezeru koje ta zemlja dijeli sa susjednim Nigerom i Nigerijom. Samu Ndžamenu puškomet odvaja od Nijgerije. Jezero, koje je nekada bilo u središtu plodne poljoprivredne regije, u međuvremenu se skoro potpuno isušilo. Decenijske suše što su pogodile Sahelski pojas upropastile su seljaštvo ovih krajeva. Sjeverna pustinja je napredovala prema jugu. Suša je i glavni uzrok ovdašnjih čestih plemenskih pobuna. Situaciju u zemlji je pogoršao masovni priljev izbjeglica iz sudanskoga Darfura, gdje se "arapske" milicije pastoralnih plemena, potpomognute sa kartumskim trupama, sukobljavaju sa "afričkim" poljoprivrednicima i njihovim milicijama. I jedni i drugi su muslimani, a sukob među njima je počeo kada su nomadi, u potrazi za ispašom, sa svojim stadima zašli u polja poljoprivrednika. Isušivanje čadskoga jezera je, uz dezertifikaciju, jedan od primarnih uzroka krize što je zahvatila širu regiju.
Na više ranijih ministarskih sastanaka Zajednica sahelsko-saharskih država raspravljalo se o potrebi zajedničke strategije kojom bi se vlade toga područja suprotstavile toj kontinentalnoj ekološkoj katastrofi, ali sve je ostalo na riječima. Sada im je na dnevnome redu "terorizam".
Nekoliko dana poslije završetka konferencije u Ndžameni, jedan jer francuski legionar, podoficir, po prezimenu bih rekao Južnoafrikanac, poginuo u okršaju s grupom "terorista" u planinama Adrara na sjeveru Malija, blizu alžirske granice. To je tek drugi stradalnik na francuskoj strani od početka intervencije. Predsjednika Hollanda je ta vijest zatekla u Ateni, te je na licu mjesta izrazio javno suučešće obitelji poginuloga.
Podsjećam da je hrvatski general Gotovina, nedavno oslobođen optužbi Međunarodnoga krivičnoga suda za bivšu Jugoslaviju, svoja vojnička znanja stjecao u redovima francuske Legije stranaca, pretpostavljam u Africi, gdje je dogurao do podoficirskoga čina. Kako je ovaj svijet malen!
Teroristi i "teroristi" na sve strane
Nekako je istovremeno u kamerunskom nacionalnom parku Waza, uz samu nigerijsku granicu, kidnapirano sedam Francuza među kojima i četvero djece od 5 do 12 godina koji su tu prispjeli kao weekend turisti. U početku se nagađalo da je to nedjelo jedne od nigerijskih salafističkih grupa, Boko Harama, ili od njega otcjepljene grupe koja se naziva Ansaru. Boko Haram također drži u svom zatočeništvu jednoga francuskoga geologa, otetoga prošle godine u Nigeru, za kojega je tražena otkupnina. Ne zna se gdje se sada nalazi, mada neki misle kako bi mogao biti negdje u Maliju, jer je Boko Haram navodno surađivao sa AQMI-jem. Obje se nigerijske organizacije zalažu za uspostavljanje islamskoga emirata na sjeveru Nigerijske federacije. Objavljeno je da su Francuzi iz svoga garnizona u Ndžameni hitno uputili u Kamerun posebnu jedinicu svojih legionara. Pariz je pozvao francuske građane s boravištem u sjevernom Kamerunu da se sklone na sigurnije mjesto. Par dana kasnije stigla je vijest da su nigerijske snage sigurnosti "pronašle" taoce žive i zdrave negdje na sjeveru zemlje, što je brzo demantirano. Desetak dana kasnije, Boko Haram dostavio je medijima video-snimku talaca i zahtijevao da u zamjenu za njihovo puštanje nigerijske i kamerunske vlasti oslobode zatvora sve njegove suborce.
boko_haram.jpg
No, osim sunitskih džihadista sahelsko-saharskog područja, tu navodno rovare i šijtski ekstremisti. Prema zvaničnom priopćenju, nigerijska je obavještajna služba nešto ranije otkrila terorističku grupa povezanu sa Iranom i tako spriječila planirane atentate na bivšega šefa države generala Babangidu, te na sultana Sokotoa Dasukija kojega suniti sjevera zemlje smatraju vjerskim autoritetom. Grupu je predvodio izvjesni Berende, lokalni šijt koji je ranije pohađao vjerske škole u Iranu. Grupa je navodno pripremala i druge atentate, zbog čega je, tvrdi se, fotografirala Kulturni centar Izraela u Lagosu i izviđala adrese i kancelarije američke USAID agencije i Peace Corpsa.
Dakle uz sunitske teroriste Boko Harama i Ansarua, koji surađuju sa džihadistima u Maliju, Nigeriji prijeti opasnost i od šijtskih terorista povezanih s Iranom. A kada Amerikanci i Izraelci govore o prijetnjama što dolaze iz Irana, obično spominju i libanonski Hizbulah kojega smatraju njegovom "terorističkom" agenturom.
Ministri Europske unije su upravo tih dana raspravljali o svojoj politici prema Iranu i njegovu nuklearnom programu uoči razgovora Grupe 5+1 (četiri stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a - SAD, Velika Britanija, Rusija, Kina + Njemačka) s iranskim predstavnicima, što će se održati u Alma-Ati u Kazakstanu. Europljani zajedno s Amerikancima nude Teheranu ublažavanje nekih ekonomsko-bankarskih sankcija, u zamjenu za njegovo odustajanje od nastavljanja programa koji bi mu, prema tvrdnjama Tel Aviva i Washingtona, omogućio proizvodnju atomskoga oružja. Sankcije što su mu nametnute smanjile su mu u 2012. godini prihode od izvoza nafte za 40 posto.
Uz sunitske teroriste Boko Harama i Ansarua, koji surađuju sa džihadistima u Maliju, Nigeriji prijeti opasnost i od šijtskih terorista povezanih s Iranom
Ne znam da li su istovremeno pretresali situaciju u Siriji, i opasnosti od prelijevanja tamošnjih sukoba u Libanon. Ako jesu, onda im je na dnevni red morao doći i Hizbulah. Od članica EU-a do sada su ga jedino Velika Britanija i Nizozemska svrstale u kategoriju "terorističkih organizacija". Povod za raspravu o Hizbulahu su im mogli dati sukobi njegovih milicionara s borcima opozicijske Sirijske slobodne vojske (SFA). Prema tvrdnji ove grupe, Hizbulah je prvo minobacačkom vatrom gađao jedno "oslobođeno" selo na sirijskoj strani granice sa Libanonom, a onda su ovi odgovorili istom mjerom. Do toga je sukoba došlo u dolini Beke gdje je jedno od uporišta Hizbulaha, koji je do sada sprečavao šverc oružja i infiltraciju oružanih grupa cestom što spaja Bejrut sa Damaskom. Na toj je cesti nedavno ubijen jedan general iranske Revolucionarne garde koji se vraćao sa nekakvoga zadatka u Siriji.
Prema novinskoj agenciji Bahreina, vlasti su 20. veljače otkrile Hizbulahovu "terorističku ćeliju" koja pripada nekakvoj Vojsci Imama, koju navodno patronira iranska Revolucionarna garda. Pet članova ove ćelije uhapšeno je u Bahreinu, a tri druga u Omanu. Za četvoricom se još traga. Optuženi su za pripremanje napada na međunarodni aerodrom u Manami, na ministarstvo unutrašnjih poslova i na vojne objekte (pretpostavljam da se ovo odnosi na američku pomorsku bazu - matičnu luku američke V Flote koja patrolira Perzijskim zaljevom). Svi su državljani Bahreina, iako je Vojska Imama mješovitoga sastava. Rečeno je da su svi okrivljeni prethodno prošli vojnu obuku u logorima Hizbulaha u Iraku (?). Od jednoga predstavnika Revolucionarne garde navodno su dobili 80 000 dolara za gorespomenute napade. Podsjećam da su se od početka protesta većinskoga šijtskog stanovništva protiv sunitske dinastije Al-Kalifa vlasti, 2011. godine, već pet puta otkrivale slične "zavjere" i redovito se optuživalo Iran. Sada mu je prvi puta pridodan Hizbulah.
Problemi Malija se ne mogu rješavati inozemnom vojnom silom, pa ni reformiranjem, osposobljavanjem i opremanjem malijske vojske, za što će trebati para i vremena
Slično reagiraju i vlasti Saudijske Arabije, koje za poticanje nemira vlastite šijtske manjine optužuju Iran. Saudijski dnevnik Okaz je, pak, objavio vijest o "tajnoj posjeti" jedne delegacije Hizbulaha šijtskim pobunjenicima u jemenskoj sjevernoj provinciji Saada. Tu je posjetu povezao sa ranijom zapljenom broda koji je navodno tim pobunjenicima trebao dostaviti iransko oružje, municiju i eksploziv. Iranci se istovremeno optužuju za podršku južnojemenskim separatistima.
Istoga dana kada je objavljena vijest o otmici Francuza u Kamerunu, podignuta je optužnica protiv švedsko-libanonskog dvojnog državljanina u Limasolu na Cipru, osumnjičenog za sudjelovanje u pripremama napada na izraelske turiste kojima je Cipar česta inozemna destinacija. Navodno je isti Hizbulahov aktivist pomagao teroristima koji su u lipnju prošle godine u bugarskom gradu Burgasu napali autobus s izraelskim turistima. Petorica Izraelaca su, uz bugarskoga vozača, tada ubijena, a više ih je ranjeno.
Jeste da je Hizbulah spreman na svašta. Istina je da je povezan s režimima u Damasku i Teheranu. Ali, od kada su njegove milicije pružile žestoki otpor izraelskoj invaziji Libanona 2006. godine, svu svoju energiju usmjerio je prema izraelskom neprijatelju. Sada ga pak zabrinjava mogućnost pada Al-Asadova režima u Siriji, preko kojega mu je stizalo iransko oružje. Strahuje da bi sunitski džihadisti koji operiraju u Siriji, grupe poput Al-Nusre, povezane sa Al-Kaedom, mogli svoju "borbu protiv šijta", dakle i protiv njih, prenijeti u Libanon. Malo je vjerojatno da im je palo na pamet istovremeno napadati izraelske i američke ciljeve u Nigeriji, i izraelske turiste na Cipru (ranije u Bugarskoj), a još k tomu rovariti protiv bahreinskih i jemenskih režima.
Peviše toga u isto vrijeme, i to baš u trenutku kada SAD i Izrael pritišću Europljane da im se pridruže u borbi protiv "iranske opasnosti" i Teheranu pridruženih šijstkih "terorista". Izraelci tvrde da Hizbulah raspolaže sa 70 000 raketa uperenih prema njima, i zahtijevaju njegovo razoružavanje i političku neutralizaciju. To isto zahtijeva libanonska oporba koalicijskoj vladi premijera Mitakija u kojoj sjede i Hizbulahovi ministri.
Vijesti iz Malija
Džihadisti MUJAO-a su se ponovo neopaženo infiltirali u Gao, najveći grad sjevera zemlje. Dok su se malijski vojnici snašli, ovi su na kratko okupirali gradsku sudnici i vijećnicu. Navodno ih nije bilo više od četrdesetak. Pet ih je ubijeno kod sudnice gdje je nekoliko malijskih vojnika ranjeno. Pokušali su provaliti u banku ali im nije uspjelo. Prije nego što su se povukli zapalili su sudnicu.
Istovremeno je u Kidalu, trećem većem gradu u ovoj oblasti, u eksploziji kamiona kojim je upravljao poginuo jedan samoubojica MUJAO-a i ubio sedmoricu milicionara Nacionalnoga pokreta za oslobođenje Azavada (MNLA), sekularne tuareške grupe koja surađuje sa Francuzima. To se je dogodilo pet stotina metara od zajedničkoga logora francuskih i čadskih vojnika u tom gradu. Dakle, upotreba dobrovoljaca-samoubojica koja je bila i još uvijek jeste znak raspoznavanja Al-Kaedinih terorista i njoj sličnih džihadističkih grupa pristigla je i u Zapadnu Afriku.
Glasnogovornik MUJAO-a je u telefonskom razgovoru sa AFP-om tvrdio da je eksplozija u Kidalu bila planirana i da će se slične ponoviti širom Malija, ali i u Nigeru i Burkini Faso. Naglasio je da su pobunjenici "odlučni ponovo osloboditi Gao". "Našim je trupama naređeno napadati (...) Kada je neprijatelj prejak mi se povlačimo, ali se zatim vraćamo još jači".
Trebalo bi iz temelja restruktruirati čitavu malijsku državu, što se ne može postići samim održavanjem predsjedničkih izbora, pogotovu ako predsjedničku palicu preuzmu Sanogo ili Traore
Francusko ministarstvo obrane objavilo je kako se operacije čišćenja u planinama Adrara na alžirskoj granici nastavljaju. Tvrdi da je u borbama koje se tu vode u posljednjih sedam dana poginulo 16 čadskih vojnika i 65 islamista. Tu su se negdje kod gradića Tessalita sukobili borci MNLA i nekakve "arapske oružane grupe".
Mnogi malijski Arapi, tvrdi se deseci tisuća, strahujući od osvete, potražili su spas u Mauritaniji. U Nuakšotu je nekoliko stotina tih izbjeglica demonstriralo. Osudili su zločine koje malijski vojnici s juga čine nad svjetloputim stanovnicima sjevera, posebno nad Arapima. Zahtijevali su intervenciju međunarodne zajednice kako bi se zaustavila nezakonita hapšenja, torture i izvansudske egzekucije njihove subraće. Iz New Yorka se je oglasio Human Rights Watch, zahtijevajući od Bamaka da istraži i procesuira vojnike odgovorne za te zločine.
Maliju bi trebao program ekonomske i socijalne obnove, ali ne pod vodstvom otuđenih domaćih korumpiranih elita. I ne po formuli liberalne ekonomije koju nude Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond
U Bamaku je u međuvremenu ustanovljen Vojni komitet za reformu obrambenih i sigurnosnih snaga, na čije je čelo postavljen kapetan Amadou Sanogo. Nije jasno da li je sa time prestao funkcionirati t.zv. Nacionalni komitet za povratak demokracije i restauraciju države, zapravo vodstvo pučističkih oficira predvođenih Sanogoom, koji su prošle godine srušili režim predsjednika Amadou Toumani Tourea. Za promociju Sanogoa na novu funkciju upriličena je svečana ceremonija u predsjedničkoj palači. Objavljujući Sanogovo imenovanje, privremeni je predsjednik republike Diocoundu Traore, kojega je Sanogo postavio na taj položaj, izjavio kako je ovaj "izabran" za vršenje te odgovorne dužnosti zbog "osobnih kvaliteta". Novinar pariškoga Le Monda, koji je svjedočio tom operetskom činu, upitao se da li u te "zasluge" spadaju - vojni udar kojega je predvodio, prebijanje predsjednika Traorea s kojim se sada pojavo kao s najboljim prijateljem, hapšenje i smjenjivanje prvog post-pučističkoga premijera Diarre koji mu nije bio po volji, i napad njegovih "zelenih beretki" na garnizon suparničkih "crvenih beretki" u glavnom gardu, koji se završio neriješeno? Ceremonija je zaključena banketom na kojem su gosti, uz hranu, posluživani voćnim sokovima.
Par dana kasnije, ministar za regionalnu administraciju objavio je da će se predsjednički dvokružni izbori održati 7. i 21. srpnja. Misle valjda da će Francuzi i njihovi afrički saveznici do tada za njih obaviti posao na sjeveru zemlje, što mi se čini nerealnim. Francuzi će možda do tada još uvijek moći financirati svoju skupu afričku avanturu, ali ne puno više. Htjeli bi vojne operacije i njihovo financiranje što ranije prepustiti široj međunarodnoj koaliciji pod zastavom UN-a. No problemi Malija se ne mogu rješavati inozemnom vojnom silom, pa ni reformiranjem, osposobljavanjem i opremanjem malijske vojske, za što će također trebati para i vremena. Trebalo bi iz temelja restruktruirati čitavu malijsku državu što se ne može postići samim održavanjem predsjedničkih izbora, pogotovu ako predsjedničku palicu preuzmu Sanogo ili Traore. Bilo bi logičnije da disparatne političke snage, uključujući i one sa sjevera (ne inozemne filijale poput MUJAO-a i AQMI-ja), postignu konsenzus o budućem uređenju zemlje, možda na federalnom principu. Maliju bi uz to trebao program ekonomske i socijalne obnove, ali ne pod vodstvom otuđenih domaćih korumpiranih elita. I ne po formuli liberalne ekonomije koju nude Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond. I tu bi trebalo početi od nove agrarne politike, jer ogromna većina stanovništva živi u zatvorenim svjetovima odvojenih i primitivnih poljoprivrednih i uzgajivačkih zajednica.
Nekada je u Maliju bilo nade. U vrijeme prvoga predsjednika nezavisne države, dvometarskoga Modibo Keite, puno je toga započeto, kao i u tadašnjoj Seku Tureovoj Gvineji i Nkrumahovoj Gani. Tri puta sam šezdesetih godina protrčao tim zemljama. Obišao sam južni Mali od zapada do istoka. Još uvijek žalim što nisam stigao do Timbuktua na sjeveru. Promatrajući danas razvoj događaja u Zapadnoj Africi iz dalekoga Kaira, čini mi se da se tim zemljama loše piše. Volio bih da griješim.
