H-Alter
Foto: Nina Đurđević, Možemo!Foto: Nina Đurđević, Možemo!Lijeva koalicija više nije samo glas socijalnoga bunta i otpora gradonačelniku Bandiću.

Na recentnim se parlamentarnim izborima u Hrvatskoj dogodio scenarij identičan onomu u Francuskoj 2005. godine, kada su francuski državljani odbacili prijedlog europskoga ustava. Što povezuje ova dva naoko nespojiva događaja? Povezuje ih pojam simulakruma koji je proslavio Baudrillard, a koji je Rancière iskoristio kako bi opisao navedeno francusko „ne“ europskomu ustavu. Naime predizborna klima u hrvatskome političkom sustavu na tragu je Milanovićeve predsjedničke pobjede stvarala dojam rasta SDP-a, mediji i anketne agencije potvrđivale su taj trend, a među ljudima se osjećao miris pobjede ljevice, koju ljeviji akteri nipošto takvom ne razumijevaju. Riječju, stvorena je simulacija SDP-ove  Narod je birao suprotno simuliranomu trendu pobjede SDP-apobjede do te mjere da su politički analitičari (osim njih nekoliko, poput Dragana Bagića) davali prednost SDP-u. No balon se pod naletom političke realnosti razbio i SDP je dobio neočekivano malen broj mandata.

Međutim kad vidimo da je riječ o simulaciji, je li tomu uopće tako? Je li SDP doista dobio manje mandata od predviđenoga i u odnosu na što su ona bila usmjerena; realnomu izračunu (makar takav u politici ne postoji, što je približava sportu) ili simuliranoj zbilji koja je i među istomišljenicima supstituirala stvarnost i same ezdepeovce uvjerila u pobjedu. Čini se da je SDP dobio otprilike onoliko mandata koliko je danas njegova realna snaga, a da se njegovo gubitništvo ne mjeri u odnosu na realne parametre, nego u odnosu na simuliranu zbilju u kojoj on pobjeđuje na izborima.

Pogledajmo ukratko kako Rancière opisuje postupak simulacije. U razdoblju postdemokracije narod se nastoji pacificirati poistovjećenjem s javnim mnijenjem (anketama), što znači odbacivanje mogućnosti pojavljivanja naroda jer je on već prisutan u javnom mnijenju. Narod je postao Čini se da je SDP dobio otprilike onoliko mandata koliko je danas njegova realna snagaistodobno prisutan i odsutan, odnosno zato što je prisutan kao mnijenje, odsutan je kao narod. Ogleda se u tome Baudrillardov simulakrum prema kojem se sve vidi, a ništa se ne pojavljuje jer je sve već tu, istovjetno svojoj simulaciji i proizvodnji svoje reprezentacije. Ono stvarno i njegova simulacija sada su neodvojivi.

Vratimo li se na događaj u Francuskoj iz 2005. i ovaj nedavni u nas, možemo uvidjeti svu opsanost simulacije, statističkoga trenda, političkoga marketinga, spina ili naručenih anketa koje pokazuju u koji je vlak poželjno uskočiti. Tada se, napominje Rancière u Mržnji demokracije, demokracija pokazala događajem koji se ne može simulirati, odmijeniti slikom koja bi stala između birača i izbornoga pobjednika. Drugim riječima, dogodio se narod, kako demokraciji i priliči, koji je umjesto simuliranoga trenda prihvaćanja europskoga ustava odlučio suprotno kreiranoj slici u koju je upisano rješenje političkoga problema. Identično se dogodilo na ovim parlamentarnim izborima 2020. kada je narod birao suprotno simuliranomu trendu pobjede SDP-a. I dok su ostale opcije uglavnom dobile mandata koliko su očekivale, pobjednici su dvije opcije koje sebi, suprotno SDP-u, nisu davale takve izglede; HDZ te možda još i više lijeva koalicija predvođena platformom Možemo!, koja više nije samo glas socijalnoga bunta i otpora gradonačelniku Bandiću, već glas drukčije strukturirane ljevice u državnome zakonodavnom tijelu.

Ključne riječi: SDP, Možemo!
<
Vezane vijesti