Svako malo mi iz sjećanja izroni poneka od rečenica iz Vašeg navedenog govora i izazove čuđenje. Zadržavam se kod jedne: "Dok je konac Drugog svjetskog rata u Zapadnoj Europi označio kraj neviđenim ratnim strahotama i fašističkim zločinima, … u Hrvatskoj je svibanj 1945. nažalost i sinonim [!] za strašne poratne komunističke zločine." Ta rečenica sugerira da je kraj rata u Hrvatskoj bio neki izuzetak zbog počinjenih poratnih zločina od strane pobjednika. Poznata činjenica je pak da su i pobjednici činili zločine u tom strašnom ratu i na njegovom kraju i to Vi šaljete poruku da je sjećanje na pobjedu nad fašizmom za Hrvatsku samo (?) sinonim "za strašne poratne komunističke zločine", nešto ekskluzivno nacionalno, hrvatsko. Takvu poruku će u Europi primiti s indignacijomnaročito u zemljama koje su oslobodile komunističke armije.
Hrvatska tu nije iznimka: pobjednik se s poraženim vojskama u svim tim zemljama brutalno obračunao i nigdje nije štedio ni civilno stanovništvo. Primjera radi: pobjednička Crvena armija krajnje okrutno je zatrla ukrajinske kolaboracionističke snage, pretvorila zemlju u masovnu grobnicu. To bi Vam moralo biti poznato iz Vašeg ne tako davnog specijalnog mandata u Europskoj uniji. Masovni pokolji partizana na Kosovu u poraću bi zapravo trebali biti općenito poznati. Kao i sljedeće: milijuni njemačkih vojnika su godinama bili zatočeni u sovjetskim logorima, ako su imali sreću preživjeti. Poraz nacista je milijunima Nijemaca koji su stoljećima živjeli u zemljama Istočne Europe donio masovni progon, uostalom i iz Hrvatske.
Isticati neku posebno tešku poratnu sudbinu Hrvatske, kao što Vi to činite u tom patetičnom govoru, zaista je cinično!
Ignorirajući cijeli poslijeratni kontekst strašnih stradanja u Europi, Vi kao da ste zaboravili i nešto po čemu se Hrvatska zaista razlikuje od, recimo, nacističkih Nijemaca koji su izgubili rat u totalnom porazu. Od Nijemaca su u redovima pobjedničkih snaga bili samo rijetki pojedinci, kao Klaus Mann te uglavnom oni zapravo židovskog porijekla. Hrvatska pobjednička vojska unutar jugoslavenskog pokreta otpora kraj rata je dočekala kao dio zapadnih savezničkih snaga. Nepobitni dokaz i simbol toga je legendarna fotografija Vrhovnog štaba na Visu sa savezničkim komandantima i oficirima.
Tragedija je – kao što je dobro poznato – u tomu što je vrhovni zapovjednik oslobodilačke vojske bio istovremeno i ideološki zadrti boljševik, te je Isticati neku posebno tešku poratnu sudbinu Hrvatske, kao što Vi to činite u tom patetičnom govoru, zaista je cinično!izdao svoje zapadne saveznike, razvrgnuo ugovore, odbacio zapadnu pomoć i uveo komunističku diktaturu. Ali taj kompleksni povijesni kontekst se u Vašem govoru niti izdaleka ne nazire. Tko okrene leđa zajedničkom europskom iskustvu tragedije kraja rata, zajedničkoj groznoj simultanosti pobjede nad fašizmom i stratištima koja su komunističke čete posijale diljem istočne Europe i zajedničkim vrijednostima poslijeratne Europe ne treba se čuditi da niti ima ugleda niti je rado viđen na europskoj pozornici. Dok dani sjećanja na tu strašnu epohu rata, nezapamćenog uništavanja, genocida, poraza i pobjede u Njemačkoj otvaraju prostor za najviši politički i etički diskurs u kojem, recimo, zna biti riječi o tomu da bi se odgovorno sjećanje na holokaust trebalo shvatiti kao dio njemačkog identiteta, Vi šaljete poruku da je sjećanje na pobjedu nad fašizmom za Hrvatsku samo (?) sinonim "za strašne poratne komunističke zločine", nešto ekskluzivno nacionalno, hrvatsko. Takvu poruku će u Europi primiti s indignacijom, a zapravo s prezirom koga će – iz pristojnosti – zadržati za sebe. Hrvatsku ona gura još dublje u slijepu ulicu, zovimo je "tajna pogrešnog sinonima", iz koje nema puta u zajedničku europsku budućnost.
