U garažama na križanju Držićeve i Vukovarske probe održava zagrebačka hardcore četvorka Ponor – Lana, Dinko, Jakić i Slobić. Nedavno su se preselili u ovaj prostor, treća im je to selidba u posljednjih nekoliko godina. Teško je naći prostor na koji možeš dugoročno računati. Prostori u kojima su prethodno održavali probe, kako oni, tako i brojni drugi bendovi, sada čekaju gradnje hostela i djelovanja katoličkih udruženja. Sjedimo u krugu u malenoj prostoriji punoj raznolikih postera, opreme i (taman) pet stolica. Ni tepih nije loš. Vani se sprema oluja, unutra je vruće i sparno. Netom prije probu su ovdje imale Punčke. Kontempliramo i o snimanju novog nastavka Ramba, iako među Ponorovcima postoji skepsa jer je već jednom došlo do odgode. Čak i da do nje opet dođe, ostaje nam utjeha – snima se Rambo First Blood Bollywood verzija - ekskluzivno priopćava Slobić
Tu smo da popričamo o novom albumu Prah i pepeo (promocija vinilnog izdanja u Zagrebu rezervirana je za 14. lipnja u Attacku), životu, lošim filmovima i milozvučnosti vrištećeg materinjeg jezika. Ali, krenimo od početka. Otvaram diskusiju za imaginarnim okruglim stolom s jednom godinom – 2011. – kada se zavrtila čitava Ponor priča. "Ništa se zapravo nije značajno mijenjalo zadnjih sedam godina. Imamo probe jednom tjednom, imamo gigove, trudimo se raditi na novim materijalima. Život i obaveze nas ometu tu i tamo, ali držimo se nekog ustaljenog ritma", priča Slobić, basist, pjevač i tekstopisac.
Nakon hvaljenog albuma prvijenca Ovo je kraj, Prah i pepeo dolazi kao evidentan nastavak, ali doima se kao jači uradak, možda i zato što je, usred sveopćeg društvenog regresa, još aktualnija i potrebnija takva muzika - pa je i utisak jači. Aktualnost i relevantnost poruka pritom samo dodatno pridonosi vrijednosti materijala koji već posjeduje svoju muzičku kvalitetu. Povremeno koketiranje s metalom i stonerom, uz uvijek prisutnu hardcore podlogu, daje posebno dražesnu Ponor kombinaciju. O specifičnom Ponor zvuku Jakić, pjevač i glavni zvuk majstor, razlaže: "Sve je to krađa. Toliko je desetljeća glazbe, od punk rocka do metala, koje su na mene utjecale. Od svuda kupim ideje, sve se zapravo nadovezuje jedno na drugo".
Od utjecaja se ne može pobjeći, a i zašto bi? Konačni je rezultat sirov i snažan, a opet fino odmjeren, iskrzan i direktan. Prednost je i korištenje materinjeg jezika, koji reže na specifičan način – ipak iz jezika izrastaju i u jeziku se zrcale sve naše traume, ali i ljepote. Iza novog albuma ne stoji nikakav poseban koncept. Slobić ističe kako ga inspirira glazba koju sluša i svijet koji ga okružuje. "S tekstovima uvijek kasnim jer sam lijen. Zato su zapravo tako kratki", dodaje kroz smijeh. Svima u bendu leži Slobićev lirski stil. "Opisao bih to kao polu haiku koji ima određenu prepoznatljivost. Nije zakamuflirano, direktno je i ostavlja dojam, a opet dosta poetično", pojašnjava Jakić.
Pitam ih kako to da su ubacili Janka Polića Kamova i Pjesmu nad pjesmama (Psovka) u tkanje novog albuma. "Nisam veliki poznavatelj poezije, ali postoje neki pjesnici koji ti se urežu u pamćenje. Iza maske mi je vukla paralele s Kamovom, pronašao sam audio zapis recitacije i odlučili smo da se to super nadovezuje", kaže Jakić.Lana: "Iz vlastitog iskustva mogu govoriti o nešto suptilnijem šovinizmu i seksizmu. Nikad neću zaboraviti situaciju kad smo došli na koncert gdje su se drugi članovi bendova pozdravili sa svim dečkima, osim sa mnom, jer me nitko nije doživljavao kao članicu benda. Bilo je pitanje 'Što vas nije četvero?' i iznenađenje kad sam rekla da sviram gitaru"
Prah i pepeo tematski je grozničavo realan i surov, album o iščekivanju revolucije, olakom i sveprisutnom sipanju mržnje i puzajućoj represiji, o nesigurnosti i strahu. Kad sam prvi puta uživo čula pjesmu Strah, sjetila sam se razgovora sa sociologom Jasonom W. Mooreom. Sjedili smo u maloj sobi u MaMi, a Moore je pričao kako živimo u vremenu intenzivnog masovnog istrebljenja i svjedočimo razvijanju moćnog sustava međugeneracijskog ubijanja. Pričao je o strahu koji osjeća jer ima sina šestogodišnjaka, ali i činjenici da je upravo strah emocija koji brojni ljudi danas osjećaju, pogotovo mladi, iako to možda ne mogu adekvatno artikulirati. Nemir koji se kovitla ispod slojeva nesigurnosti svima nam je zajednički. Vrišteće stihove Strah u kostima, Strah u očima, Strah u krvi, Strah u žilama, doživjela sam na koncertu Ponora kao malu (muzičku) katarzu.
Prah i pepeo donosi i razbijanje dualizama kojima je zatrovano naše društvo – muškarac naspram žene (Naše sestre), heteroseksualci naspram homoseksualaca (Volio bih da...), itd. Jedini dualizam koji preostaje i egzistira (reflektiran primjerice u pjesmi Ili oni ili mi) jest onaj ekonomske podjarmljenosti, siromašni naspram bogatih, 99 naspram 1 posto.
Album su posljednjih mjeseci promovirali svugdje uokolo, u Hrvatskoj i u regiji. Pričamo o publici i različitim interakcijama na koncertima. "Izdvojio bih Sarajevo, tamo se uvijek lijepo vratiti i puno je nabrijanih ljudi. Ljudi bi nam čak znali doći nakon koncerta i moliti nas da sviramo od početka", priča bubnjar Dinko. "U velikim gradovima, gdje ima puno koncerata i drugačija je ponuda, zna biti umjerenija reakcija publike, dok je u manjim mjestima vidljiva ta želja za koncertima. Ali nama je super svirati svugdje", kaže gitaristica Lana.Iako se na malo veću zaradu ne bi požalili, ne bi im bio idealan scenarij da im glazba postane posao. "Sa zaradom i novcem dolazi previše kompromisa na koje ne bismo htjeli pristati. Moraš biti performer, proizvod, klaun. Glazba postane sporedna", priča Dinko
U sobi je i dalje vruće, spašava nas mali ventilator. Vanjska grmljavina i nagovještaj kiše popraćen je početnim udarcima bubnjeva u jednoj od obližnjih garaža, čija su tamnocrvena vrata blago odškrinuta. "Meni je ok i da atmosfera bude mrtva. Nasilje na gigovima me smara. Muzika koju sviramo je možda agresivna, ali to ne znači da takva mora biti i publika. Nekad mi je bed kad vidim taj nasilan mačo moment, i on uopće ne treba biti mjerilo koliko netko zaista doživi koncert. Ova glazba ima tu stigmu mačizma i možemo se od nje odmaknuti", priča Slobić. "Nekad se poklopi da je nešto dovoljno divlje, a nije nasilno, i to su idealni momenti. Takvo je bilo primjerice Sarajevo", dodaje Jakić.
Ulazimo dublje u rasprave o spomenutoj stigmi mačizma i pitanju šovinizma na pank sceni u Hrvata, o čemu se prva veća diskusija pokrenula prošle godine. Naravno da pank scena, kao i sve druge uostalom, nije izolirana od patrijarhalnosti koja prožima čitavo naše društvo vjekovima, ali (samo)percepcija panka kao prostora progresa i inkluzivnosti ipak podiže ljestvicu očekivanja, pa šovinistički nož u leđa malo više boli kad dolazi iz takvih redova.Slobić: "Pank scena u Zagrebu i Hrvatskoj je super, ima bendova i klubova i ljudi koji guraju stvari. Čak i kad mi bend nije napet glazbeno, poštujem to što rade i kupit ću ploču i majicu, podržat ću to što rade. Bitno je da netko u svoj rad daje srce i dušu, da ima dobru filozofiju i političku briju. Podržavam zapravo stvari koje predstavljaju ono što inače želim podržavati u društvu"
"Iz vlastitog iskustva mogu govoriti o nešto suptilnijem šovinizmu i seksizmu. Nikad neću zaboraviti situaciju kad smo došli na koncert gdje su se drugi članovi bendova pozdravili sa svim dečkima, osim sa mnom, jer me nitko nije doživljavao kao članicu benda. Bilo je pitanje 'Što vas nije četvero?' i iznenađenje kad sam rekla da sviram gitaru. Bilo je još takvih 'ti si isto s bendom?' situacija. Postoji razlog zašto je tako malo cura na sceni, sumnjam da je to zato što ih ne zanima ovakva muzika. Vjerojatno se ne osjećaju ugodno. Slično je i na samim koncertima, među publikom", priča Lana.
Slobić ističe kako šovinizma na pank sceni ima, kao što ga ima u svakom aspektu života. "Seksizam je u kurcu i pank ne bi trebao imati veze s time, kao što ne bi trebao imati veze s fašizmom i homofobijom. Ipak, neke se stvari lagano mijenjaju na bolje, više je žena koje stvaraju i više je žena koje konzumiraju ovakvu glazbu. Pa i to da nam se uopće desila ta diskusija je pomak. Ali scena je kakvi ju sami napravimo i u tom smislu svakako ima mjesta za napredak", kaže.
"Pitanje je razdvajamo li pank scenu od političkog i feminističkog aktivizma, koji se u manjem ili većem dijelu preklapaju u realnosti. Ovaj vid aktivizma je jači nego ikad, tu je MAZ, tu je fAKTIV, postojao je Muf, sad imamo Krilo, itd. Puno je više autorica i novinarki koje o tim problemima pišu i sklonije su samoorganiziranju nego ikad prije. Nažalost, razina svijesti muškog dijela populacije na pank sceni o problemu seksizma, na sceni i općenito, nikad nije bila na zavidnom nivou i ne vidim tu neke velike promjene", priča Jakić.Naravno da pank scena, kao i sve druge uostalom, nije izolirana od patrijarhalnosti koja prožima čitavo naše društvo vjekovima, ali (samo)percepcija panka kao prostora progresa i inkluzivnosti ipak podiže ljestvicu očekivanja, pa šovinistički nož u leđa malo više boli kad dolazi iz takvih redova
Pričamo i o procesu stvaranja i objave albuma u Hrvatskoj. "Imamo sreću da se Jakić bavi snimanjem bendova, tehničar je i producent, a imamo i Slobića koji je grafički dizajner i pobrine se za taj aspekt, tako da je velik dio svega DIY i ostaje unutar našeg kruga", komentira Dinko. Pomogli su im i drugi, poput PDV Recordsa i DHP AK47, koji su se htjeli uključiti u čitavu priču.
"Veći je problem hoće li se album, nakon što se objavi, prodati. Tu govorimo o minimumu da se pokriju troškovi, ne o nekoj zaradi. Mi idemo oprezno, obje nam ploče izlaze u 300 komada i to je za mali bend poput našeg optimalno", objašnjava Jakić. Iako se na malo veću zaradu ne bi požalili, ne bi im bio idealan scenarij da im glazba postane posao. "Sa zaradom i novcem dolazi previše kompromisa na koje ne bismo htjeli pristati. Moraš biti performer, proizvod, klaun. Glazba postane sporedna", priča Dinko. "Voljela bih da imamo više novca da si možemo priuštiti više turneja, ali to je zapravo to", dodaje Lana.
"Od kad se bavimo glazbom, bili smo dio DIY priče, i to ćemo i ostati", zaključuje Slobić. Objašnjava kako glazba nije prva stvar koju gleda, u smislu podržavanja stvari. "Pank scena u Zagrebu i Hrvatskoj je super, ima bendova i klubova i ljudi koji guraju stvari. Čak i kad mi bend nije napet glazbeno, poštujem to što rade i kupit ću ploču i majicu, podržat ću to što rade. Bitno je da netko u svoj rad daje srce i dušu, da ima dobru filozofiju i političku briju. Podržavam zapravo stvari koje predstavljaju ono što inače želim podržavati u društvu".Od utjecaja se ne može pobjeći, a i zašto bi? Konačni je rezultat sirov i snažan, a opet fino odmjeren, iskrzan i direktan. Prednost je i korištenje materinjeg jezika, koji reže na specifičan način – ipak iz jezika izrastaju i u jeziku se zrcale sve naše traume, ali i ljepote
Ističe i kako je upravo zbog toga oduvijek volio Catharsis. "Sviraju agresivnu glazbu, ali su svi anarhohipiji koji su nasmiješeni i zahvalni. Sraz te dvije strane mi je super jer pokazuje da je ok imati ekspresiju koja je sirova, a biti odgovoran i vjeran svojima vrijednostima". "Tu ne prolazi ono – volontiraju na štandu Narod odlučuje, ali fakat dobro sviraju...", dodaje Jakić, koji za bend života izdvaja Fugazi. "To se definitivno ne čuje u našoj muzici, iako sam pokušao ubaciti jedan dio da zvuči kao Fugazi, ali bezuspješno. I u ovom se slučaju poklopilo to što je spomenuo Slobić, da je bend puno više od same svoje muzike, koja je fantastična. Utjecali su na skoro sve aspekte mog života".
Dinko sluša sve, ali kao poseban utjecaj ističe Deftones i Mikrofoniju, zbog kojih je "poželio svirati u bendu". Lana priča kako je prije slušala više melodične bendove, Good Riddance i Ignite, a sada joj je omiljeni Comeback Kid, pa ju je zato posebno radovao nedavni zajednički nastup u KSET-u. Za muziku ih inspiriraju i brojne druge stvari, od skejtanja koje Dinko izdvaja kao posebno bitno, do serija i filmova, i života općenito. Jakić bi rado gledao reprize Monty Pythona kada bi ih bilo na televiziji. S radošću se prisjeća i Dinastije i Santa Barabare, a svi se sa smijehom prisjećaju (nestanka) Eden Capwell. Lana gleda serije samo na televiziji, kada uhvati Malcolma i Big Bang Theory.
Kontempliramo i o snimanju novog nastavka Ramba, iako među Ponorovcima postoji skepsa jer je već jednom došlo do odgode. Čak i da do nje opet dođe, ostaje nam utjeha – snima se Rambo First Blood Bollywood verzija - ekskluzivno priopćava Slobić, koji gleda samo blockbustere i Voyager kad ga uhvati na televiziji. "A gdje ćeš veće inspiracije za neki ovakav bend od Terminatora, Predatora, ili nečega drugog na – tor?", kroz smijeh zaključuje Jakić.
Uz šale i pošalice razgovor privodimo kraju. Kasna je večer, još ih čeka i proba, a svi su odreda radni i odgovorni ljudi. Kiša nas ipak neće Prah i pepeo donosi i razbijanje dualizama kojima je zatrovano naše društvo – muškarac naspram žene (Naše sestre), heteroseksualci naspram homoseksualaca (Volio bih da...), itd. počastiti svojim prisustvom, pušta nas da još malo gazimo kroz sparinu. Zaključno utvrđujemo još nekoliko stvari, razvlačimo do kraja niti vodilje razgovora. Umjetnost je bitna, ali bitnije je biti čovjek. Svijet treba biti bolje mjesto, a to ne postaje sam od sebe. Iako nas okružuju košmari, dobrih stvari ima i guraju ih dobri ljudi.
Osim uskoro u Attacku, Ponor u narednim mjesecima svira u Sloveniji (Krawal), na SAWA Festu, a na jesen ih čeka Beograd i Rijeka... Uhvatite ih gdje god, bit će vam lijepo.
+
S albuma Prah i pepeo ekipa Ponora izdvaja:
Lana: "Naše sestre, i muzički i tekstualno najviše mi znači"
Jakić: "Muzički Ili oni ili mi, a tesktualno Iza maske, jer se spominje super riječ bodež"
Dinko: "Nemam omiljene, imam samo ove najmrskije, koje je najteže odsvirati. Ali ajde, poseban je gušt svirati Naše sestre"
Slobić: "Izdvajam Kad, zato što je prva pjesma koju sam napisao za ovaj album i posebno mi leži"
