Rasprava o regulaciji govora mržnje u medijima, posebice na društvenim mrežama, vratila se na velika vrata prošlog tjedna najavom izrade zakona o reguliranju kažnjavanja govora mržnje, poticanje na nasilje i širenje lažnih vijesti na internetu. Iako vladajući još uvijek ne znaju kako bi zakon trebao izgledati, osim što bi trebao biti više usmjeren na govor mržnje na internetu, a kao uzor navodi se Njemačka u kojoj je od 1. siječnja ove godine na snagu stupio svojevrsni "zakon o Facebooku", u sklopu kojega se propisuje kazna do 50 milijuna eura za društvene mreže koje u roku 24 sata ne uklone sporni sadržaj. O izradi novog zakona, dosadašnjoj regulaciji govora mržnje, sudskoj praksi i ulozi regulatornih tijela razgovarali smo s Draženom Hoffmannom iz Gonga.
Posljednjih dana zahuktala se rasprava o reguliranju kažnjavanja govora mržnje, poticanja na nasilje i širenje lažnih vijesti na internetu, posebice na društvenim mrežama. Gong je u priopćenju naglasio kako prije promjena treba preispitati učinak postojećih zakona i utvrditi koji se točno cilj želi postići stvaranjem novih propisa. Primjer regulacije u Njemačkoj pokazuje kako takvo uvođenje propisa i nije najsretnije rješenje, a stječe se dojam da bi Hrvatska mogla pribjeći copy/paste modelu?
Zasad se možemo samo nadati se kako Vlada neće nastojati prijedlogom emulirati njemački zakon ili iz njega izravno preuzimati odredbe jer bi to zaista moglo dovesti do još štetnih posljedica po ionako krhko stanje slobode medija u HrvatskojZakoni koji reguliraju ovo područje već postoje – govor mržnje i širenje nesnošljivosti proskribiraju i Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o medijima i Zakon o elektroničkim medijima a u krajnjoj liniji, tu je i čl. 325. Kaznenog zakona koja kriminalizira "javno poticanje na nasilje i mržnju", doslovno prepisan iz europske pravne stečevine. No, sve što smo dosad vidjeli je izostanak implementacije ovih odredbi, koji se sigurno treba pripisati činjenici da je u pojedinim razdobljima prihvatljivost javnog širenja mržnje bila prešutno odobravana s najviših političkih instanci.
Zasad se možemo samo nadati se kako Vlada neće nastojati prijedlogom emulirati njemački zakon ili iz njega izravno preuzimati odredbe jer bi to zaista moglo dovesti do još štetnih posljedica po ionako krhko stanje slobode medija u Hrvatskoj. Naime, njemački zakon usredotočen je na vrlo strogo kažnjavanje kako bi uskratio ekstremističkim idejama pravo javnosti, ali to čini na način da je velikim IT kompanijama (npr. Facebook i Twitter) ostavljen disproporcionalna prostor diskrecije u "čišćenju" sadržaja. Ovo je već dovelo do cenzure sadržaja koji su posve legitimni i ne predstavljaju govor mržnje, ali su zato iz nekog razloga bili "sumnjivi". Uz izuzetno visoke iznose kazni koje njemački zakon propisuje, nije ni čudno da će biti maksimalno neselektivni prema uklanjanju sadržaja koji bi potencijalno mogao biti nedopustiv.
Prije nekoliko dana Hrvatsku je drugi put u dvije godine posjetila međunarodna misija medijskih organizacija koja je, između ostalog, upozorila kako je iznenađujuće što je Vijeće za elektroničke medije u 2016. primilo jednu prijavu za govor mržnje u medijima, a u 2017. godini njih 30, od kojih niti jedna nije ocijenjena kao govor mržnje. Kako komentirate te podatke?
Vijeće za elektroničke medije gradi svoju praksu u hodu i sad će se po prvi put morati susresti s činjenicom da se izostanak prakse prema govoru mržnje odražava i na medijskom planu. Uostalom, ako se sjetimo kako su se prethodnici sadašnjeg saziva Vijeća kada su posegnuli za Vijeće za elektroničke medije gradi svoju praksu u hodu i sad će se po prvi put morati susresti s činjenicom da se izostanak prakse prema govoru mržnje odražava i na medijskom planusankcijama prema širenju mržnje putem TV programa našli na udaru nahuškanih i politički instrumentaliziranih braniteljskih udruga u jednoj od crnijih epizoda tih mjeseci, razumljivo je da kao institucija ima rezerve prema sankcioniranju govora mržnje, do mjere da će olabaviti razumijevanje toga što neprihvatljiv sadržaj jest.
Nadam se da će se Vijeće uspjeti izvući iz tog stanja nesposobnosti da to područje regulira jer će tek uslijediti pravi politički pritisci da se pravo na širenje mržnje i protumanjinskih ideja normalizira, a govorom mržnje proglase razni oblici legitimne društvene i političke kritike. Upravo to promoviraju oni koji govorom mržnje proglašavaju kritike sumanutih objava na svojim ekstremističkim portalima i neslaganje s javnim veličanjem osuđenih ratnih zločinaca. Sama malobrojnost prijava vjerojatno je posljedicom toga što je teško očekivati da će opća javnost reagirati na govor mržnje u mjeri u kojoj to čine aktivisti, neovisni mediji i ljudskopravaške organizacije. Percepcija problema između tih aktera i razmjerno nezainteresirane javnosti razlikuje se, a ne nedostaje ni nastojanja da se zamuti vodu i promijeni smisao pojma govora mržnje u hrvatskom kontekstu.
Na nedavno održanim 10. Danima elektroničkih medija održala se rasprava o govoru mržnje u medijima gdje je odvjetnica Vesna Alaburić istaknula kako bi Vijeće za elektroničke medije trebalo biti vrlo suzdržano u iznošenju zaključaka o govoru mržnje u medijima te je iznijela preporuku da bi trebalo otkloniti obvezu njihovog interveniranja po pitanju sadržaja. S obzirom na podatke o zaprimljenim prijavama i izrečenim mjerama, čini se da se i prije toga VEM odlučio lišiti obveze reagiranja?
Istina je upravo ta da bi Vijeće za elektroničke medije u slučaju da mu bude ukinuta obveza reagiranja u praksi zapravo samo pomirilo s pasivnim odnosom koji je prema takvom sadržaju dugo bio njegovom praksom, iako je Zakon o elektroničkim medijima po kojemu ono postupa na snazi već godinamaS tim bih se vrlo lako mogao složiti kad bih znao da postoje stručne instance koje kontinuirano obavljaju funkciju nadzora nad sadržajem medija i proaktivne su u uskrati prostora širenju govora mržnje. Ovako se bojim da bi taj zadatak spao isključivo na organe kaznenog gonjenja, a smatram da problemu govora mržnje treba pristupati ne samo kaznenim progonom, nego i promicanjem razumijevanja o tome što govor mržnje jest a što nije i regulatornim mjerama.
Ali, istina je upravo ta da bi Vijeće za elektroničke medije u slučaju da mu bude ukinuta obveza reagiranja u praksi zapravo samo pomirilo s pasivnim odnosom koji je prema takvom sadržaju dugo bio njegovom praksom, iako je Zakon o elektroničkim medijima po kojemu ono postupa na snazi već godinama.
Gong je u suradnji s partnerskim organizacijama od kraja 2015. do kraja 2016. godine provodio projekt Dosta je mržnje!, gdje ste pratili govor mržnje, diskriminatorni i stereotipizirajući govor u informativnim medijima te razvili alat za prijavljivanje takvog sadržaja. Objavljena izvješća pokazala su kako same redakcije velik dio problema, bilo da je riječ o marginalnim medijskim portalima ili mainstream medijima, ali i političari od kojih dolazi govor mržnje i koji izbjegavaju osuđivanje takvog govora. U kojoj mjeri su institucije reagirale na objavljena izvješća? Postoji li nekakvi pomak u odnosu na analizirano razdoblje?
Tijekom tog projekta, nadležne institucije (Vijeće za elektroničke medije, DORH) nisu pokazale veliku responzivnost prema pokušajima da se praksa uspostavi. Podnesene prijave uglavnom su ostale bez reagiranja tijela, pri čemu je iznimka bio slučaj emisije Marka Juriča zbog koje je Vijeće za elektroničke medije i izreklo mjeru suspenzije emitiranja televiziji Z1, i koja je imala, izvan svake usporedbe, najveću javna vidljivost. Vjerojatno je pritisak javnosti bio presudan za upravo taj slučaj.
S druge strane, Novinarsko vijeće časti, kao svojevrsna strukovna arbitarska instancija, bilo je kudikamo aktivnije u osudi govora mržnje u Edukacija usmjerena na različite populacije će biti od presudne važnosti, s novim zakonom ili bez njegamedijima i u davanju obrazloženja zašto su prijavljivane medijske objave prekršile standarde profesionalnog obavljanja novinarskog posla. No, odluke koje to tijelo donosi nemaju nikakvu pravnu snagu, niti mogu proizvesti učinke u smislu sankcija prema onima na koje se odnose. Nadam se kako će, pod pretpostavkom da će se krenuti u smjeru izrade novog zakona, a da posrijedi nije bio samo probni balon, Hrvatsko novinarsko društvo imati vrlo aktivnu ulogu u određivanju opsega novog zakona i inzistiranja na tome da on pravilno prepoznaje kategorije govora mržnje i lažnih vijesti, a pritom prepoznaje i opasnost koju samo njegovo donošenje može predstavljati za slobodu medija. Kritika društva, vlasti, javnih osoba i njihovih postupaka mora ostati izvan dosega tog ili bilo kojeg sličnog zakona.
Postoji svojevrsni konsenzus kako zakonsku regulaciju govora mržnje treba doraditi, pojedine izmjene ugraditi u Zakon o elektroničkim medijima, a ponajviše raditi na prevenciji i edukaciji. Koliko je efektivna postojeća regulativa, u kojoj mjeri dolazi do pokretanja sudskih postupaka?
O primjeni aktualne regulative najbolje govore malobrojne prijave po kojima se postupa – u 2017. godini ih je bilo svega 13, dok, primjerice, još nikad nije pokrenut niti jedan postupak prema st. 4. Čl. 325. Kaznenog zakona koji se odnosi na negiranje holokausta, a čime se neki vrlo aktivno bave. Sveukupno gledano, volja za ozbiljno bavljenje problemom govora mržnje nije na visokim razinama, ali to nas ne bi smjelo odvratiti od nastojanja da praksu "iznudimo" prijavama i promicanjem shvaćanja toga što to govor mržnje jest. Edukacija usmjerena na različite populacije će biti od presudne važnosti, s novim zakonom ili bez njega.
