H-Alter
 I iz aviona se vidi da jedino na ovakvom skupu izmirenih bivših ratnih protivnika, kakav će 20. ožujka biti održan na Brdu kod Kranja, može biti proglašen kraj Jugoslavije i početak nove suradnje na drukčijim regionalnim osnovama. Ne vide to, doduše, ni mnogi koji će se tada naći za zajedničkim stolom, jer su se proteklih godina junačili u međusobnim svađama.

 

Prije nekoliko dana otipkani su prvi reci nečega što bi trebalo predstavljati novu stranicu u odnosima zemalja bivše  Jugoslavije. U Ptuju su se sastali premijeri/predsjednici Slovenije, Hrvatske i Srbije, Borut Pahor, Jadranka Kosor i Boris Tadić, što je bio prvi susret čelnih ljudi tri zemlje poslije ratova devedesetih u ex-Jugoslaviji. Istodobno, to je bio i pripremni  summit za jedan još širi i ambiciozniji, koji će se održati za desetak dana.

ptuj.jpg

Pred tim vrhovnim žirijem Slovenija i Hrvatska morat će pokazati znanje i htijenje da izađu na kraj s dvije neriješene situacije. Jedna je lakša, druga delikatnija i teža. Kada su čule za summit na Brdu kod Kranja, vrisnule su Španjolska i Italija, jer one u lipnju organiziraju summit u istom ovom sastavu u Sarajevu, pa što će, rekoše, još i ovaj. Posebno je ljuta Španjolska, koja trenutno predsjeda Unijom, pa se protivi summitu u Sloveniji jer se smatra povrijeđenom u dignitetu te svoje funkcije. Ali, dolazak na Brdo kod Kranja spomenute trojke iz Bruxellesa očito govori da se španjolskom protivljenju ne pridaje prevelika važnost.

Puno je toj trojki važnije vidjeti kako će se Ljubljana i Zagreb snaći u društvu bivših jugoslavenskih sustanara, a posebno kako će riješiti jednu kompliciranu, ali stvarno kompliciranu diplomatsku disciplinu. Na summit, naime, nekako treba dovući predstavnike Srbije i Kosova, a zna se da prva ne želi biti viđena zajedno s Kosovom gdje god se ono pojavljuje u ulozi neovisne i suverene države. Ovo je pomalo okrutna domaća zadaća, jer je priznanje Kosova došlo u unulateralnoj režiji Wahingtona, uz asistenciju Bruxellesa, a sada diplomatski pičvajz koji je nakon toga nastao trebaju rješavati dvije male zemlje, koje nitko ništa nije pitao.

Ako naše pospane budničare Brdo kod Kranja asocira na uspon neke nove Jugoslavije, meni, naprotiv, ono više sliči na ravno brdo ex-Jugoslavije, dakle nešto što treba sravniti da bi se došlo do zdravog temelja za nešto novo. Jedino u čemu moraš biti skeptičan je da će se to stvarno dogoditi, jer se ne vidi zrelosti za to ni u onima koji će se za desetak dana naći na Brdu kod Kranja, ni u državama iz kojih dolaze

To svakako izlazi iz okvira obaveznog uvježbavanja regionalne suradnje kojeg su morale proći sve nove članice, postkomunističke zemlje primljene poslije pada Berlinskog zida. Doduše, stoji i to da je ex-Yu regija primjer za sebe, jedva ugaslo grotlo najvećeg međunacionalnog pa i međureligijskog rata u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. Pa, kao da čuješ glas iz Bruxellesa - izvolite, momci, pokažite da ste u stanju izaći na kraj sa zadnjim repovima tog ludila. I stvarno, petnaest godina poslije rata već se postavlja pitanje kolektivne pameti na ovim prostorima da se konačno pronađe ishodišnu točku za novi početak.

Nakon Drugog svjetskog rata, tih desetljeće i pol bilo je više nego dovoljno da se nekadašnje zaraćene strane ne samo izmire, nego i da se počnu udruživati pod kapom današnje Unije. Ej, stani ti, već čujem nacionalne budničare standardno tankih živaca, želiš li možda reći da se na tom Brdu kod Kranja sprema nekakva nova jugoslavenska unija?! Naravno, s našim budničarima imaš uvijek isti problem, a to je da im se zbog silnog bdijenja prispava baš kada je najvažnije, i, jasno, kada zatim otvore krmeljive oči više ne vide ni ono što se vidi iz aviona.

A i iz aviona se vidi da jedino na ovakvom skupu izmirenih bivših ratnih protivnika može biti proglašen kraj Jugoslavije i početak nove suradnje na nekim drukčijim regionalnim osnovama. Ne vide to, doduše, ni mnogi koji će se naći za zajedničkim stolom za desetak dana kod Kranja, jer su se proteklih godina junačili u međusobnim svađama i mislili da time pridonose nacionalnom i patriotskom identitetu novih država. Ne znaju, zvekani, da je upravo obratno. Baš tim svojim svađama mentalno su ostajali u Jugoslaviji, i to u onom njenom traumatičnom razdoblju kada se ona počela nepovratno raspadati, ali se kao mrtvac koji nije svjestan da je umro, još godinama držala na nogama.

Zato ako naše pospane budničare Brdo kod Kranja asocira na uspon neke nove Jugoslavije, meni, naprotiv, ono više sliči na ravno brdo ex-Jugoslavije, dakle nešto što treba sravniti da bi se došlo do zdravog temelja za nešto novo. Jedino u čemu moraš biti skeptičan je da će se to stvarno dogoditi, jer se ne vidi zrelosti za to ni u onima koji će se za desetak dana naći na Brdu kod Kranja, ni u državama iz kojih dolaze. Sve te države izgledaju i puna dva desetljeća nakon raspada zajedničkog kućanstva nedovršeno, nesposobne čak i da riješe elementarno, početno državno pitanje odakle i dokle se prostiru.

Pa onda imaš stalne zapjenjene svađe što je čije, kao što si ih imao i u bivšoj zajedničkoj državi, prvenstveno oko raspodjele na federalnoj razini, i jedina je razlika što je tada o tome arbitrirao savezni CK u Beogradu, a danas to čini "CK" u Bruxellesu. Doduše, i to je bolje, ili manje gore, nego ponovno repetirati puške zbog tamo nekih ada, morskih grebena i vala. Ali, u krajnjoj liniji, to vodi u ultimativnu ovisnost o drugima, iako i oni imaju ovakvih graničnih sporova koliko hoćeš, ali su dovoljno mudri da o tome možeš čitati samo na krajnjim marginama novina, ili ni ondje.

Što je najgore, ta je ovisnost o međunarodnim autoritetima i bez toga prešla svaku razumnu mjeru, prvenstveno u lakomislenom i podaničkom uvozu tipa kapitalizma koji i tamo kod njih puca po šavovima, ali mu je ovdje sasvim dobro, doduše uz cijenu da je proizveo ekonomsku i socijalnu pustoš. I zato će sudionici summita kod Kranja, ako budu pametni kao što sumnjam da jesu, inicirati povratak zapadnobalkanske regije sebi i međusobnoj suradnji koja će ih učiniti i zajedno i pojedinačno važnijim i jačim. Ovo - ponavljam budničarima ako ponovno nisu utonuli u san - nema nikakve veze s obnovom Jugoslavije, ali priznajem da ima veze s tezom koju sam, čini mi se, na ovom portalu već jednom iznio.

Zemlje nastale raspadom Jugoslavije nisu uopće, kako se obično misli, sasvim raskinule s tom mrskom i prezrenom državom. Naprotiv, preuzele su do zadnje mrvice ono najgore što je bilo u njoj, a to je prvenstveno dogmatsko-autoritarni stav da ljudima treba utuvljivati da žive u najboljem od svih svjetova sve dok u to ne povjeruju. A odbacile su ono najbolje u njoj, ponajprije socijalnu egalitarnost koja je manje-više sezala do vrhova vlasti, te državnu samosvijest da ona sama odlučuje o sebi, a ne da to prepušta međunarodnim sponzorima i tutorima.

Eto, treba to samo okrenuti naglavce i pola posla odmah je obavljeno.