29/01/2009 - Kao i svih prethodnih mjeseci, 28. siječnja su svi zaposlenici Hamasove administracije dobili svoje plaće. U dolarima, što je „još jedan dokaz" - kako tvrdi komentator Jerusalem Posta - da se „novac dostavlja u Gazu švercerskim kanalima".
30/01/2009 - Pravdajući politiku svoje zemlje prema Gazi, izraelski je predsjednik Šimon Peres, na sastanku Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, u Švicarskoj, ustvrdio kako „Izrael nije kriv za tragediju Gaze, već Hamas". „Zašto su ispucavali rakete/? Zašto se bore protiv nas?", upitao je, i ne trepnuvši izjavio kako „Gaza nije bila opsjednuta" i kako „nije ni jedan dan gladovala"(!). Za to je dobio aplauz auditorija. Jedino mu se pokušao usprotiviti turski premijer Tajip Erdogan. Ni jedan Arapin, pa ni Amr Musa, generalni sekretar Arapske lige, koji je sudjelovao u istom panelu.
Trebalo bi, dakle, nekako marginalizirati Hamas, ili ga barem podrediti Abasovoj
upravi, i tako ovoj povratiti nešto od izgubljenog kredibiliteta. E, a to će ići teško, jer Hamas, kojega izraelska agresija nije eliminirala, ne namjerava kapitulirati, niti po pitanju rekonstrukcije, ni u pogledu kontrole unutrašnjih gazanskih granica. Mogao bi eventualno pristati na nekakav kompromis, kojim bi se Abasovoj upravi formalno dodijelila ulogu pasivnog statista. Za to ima dobre argumente, ne samo što je de facto gazda u Pojasu Gaze, već što je na prošlim parlamentarnim izborima, najdemokratskijim što su ikada održani u arapskom svijetu, ubjedljivo pobijedio i u Gazi i na Zapadnoj obali. Osim toga, Abasu je istekao predsjednički mandat, dok „vlada" kojoj predsjeda nema legitimiteta. Nije ju potvrdio Palestinski zakonodavni savjet (parlament), kojim su dominirali Hamasovi zastupnici i kojega je on protustatutarno raspustio upravo zbog toga. Nisu mu pomogla ni izraelska hapšenja Hamasovih parlamentaraca (polovica od ukupnog broja palestinskih zastupnika, uključujući i predsjednika parlamenta, čami u izraelskim zatvorima!). Abas je doduše, barem na papiru, još uvijek predsjednik i PLO-a i Fataha. Međutim, obje su se organizacije praktično raspale. PLO, taj „legitimni predstavnik palestinskog naroda", u čije je ime Arafat potpisao s Izraelom sporazum u Oslu, više nije ono što je bio, ne samo zato što ne uključuje Hamas, već i zbog činjenice da se Fatah, Arafatova organizacija koja je dominirala PLO-om, raspao. Zbog takve situacije, Abas neće i nije u stanju sazvati sjednicu Savjeta PLO-a, gdje bi ostao u manjini. Mogao bi doduše računati na podršku nekoliko satelitskih grupa, koje je raznim sinekurama kooptirao još Arafat, ali ne i većeg dijela vlastitog Fataha, tzv. „Mlade garde", koju predvodi najpopularniji Fatahovac Marvan Barguti. Taj, u izraelskom zatvoru, odslužuje pet kumulativnih doživotnih robija (Hamas je zahtijevao njegovo oslobađanje u zamjenu za izraelskog vodnika Gilada Shalita). Prema Abasu je kritičan i Faruk Kadumi (Abu Lotof), pripadnik „Stare garde", generalni sekretar Fataha i čelnik PLO-ova Političkog biroa (komisije za međunarodne odnose), koji operira između Tunisa i Damaska. Abas se jedino može osloniti na nekih šezdeset do osamdeset tisuća civilnih i vojnih zaposlenika, dakle plaćenika, njegove Palestinske nacionalne uprave. Taj broj uključuje i par tisuća pripadnika tzv. „Predsjedničke garde", vojno osposobljene i naoružane američkim novcem u susjednom Jordanu. Ta se posljednjih mjeseci uglavnom bavila hapšenjem Hamasovih aktivista po Zapadnoj obali, a nedavno i suzbijanjem manifestacija solidarnosti sa Gazom.
Hamas je, od trenutka svoje parlamentarne izborne pobjede, insistirao na rekonstrukciji PLO-a, u kojem bi bio predstavljen u mjeri u kojoj je dobio podršku elektorata. To bi praktično značilo da bi preuzeo od Fataha vodeću ulogu u toj krovnoj strukturi palestinskog otpora. Pošto je to Abas uporno odbijao, Hamasov je generalni sekretar, Kaled Mašal, prije dva dana u Damasku najavio formiranje alternativne organizacije, koja će, kako je rekao, doista predstavljati palestinski otpor izraelskoj okupaciji. Iako je to možda samo probni balon za zauzimanje boljih pozicija u kairskim pregovorima, Abas se strašno uzbudio i optužio Hamas za podrivanje palestinskog otpora i jedinstva.
**************
U međuvremenu su egipatske vlasti počele postavljati uz gazansku granicu nadzorne kamere i senzore, koje bi im trebalo omogućiti otkrivanje podzemnih tunela. Amerikanci su im konačno isporučili tu dugo traženu opremu. Nije međutim udovoljeno njihovu zahtjevu za upotrebu barem jednog helikoptera za zračno nadgledanje granične zone. Naime, mirovnim ugovorom s Izraelom, kojim je egipatski Sinaj demilitariziran, Egipat nema pravo vojne kontrole nad svojom stranom poluotoka, uključujući i njegova zračnog prostora.
**************
Obamina izjava da Amerika „predano podržava sigurnost Izraela", te da će „uvijek podupirati pravo Izraela na obranu od stvarnih opasnosti", ne zvuči obećavajuće
Obamin specijalni izaslanik za Bliski istok, George Mitchell, ovih je dana obišao zonu svog novog zaduženja, te posjetio Kairo, Tel Aviv, Ramalah, Aman i Riad. Nije bio u Gazi, a u posljednjem je trenutku otkazao posjet Ankari. U povratku je zastao u Parizu i Londonu. Mitchell je po majci libanonski kršćanin, dakle Arapin. Dobro poznaje bliskoistočnu stvarnost. Već je u vrijeme Clintonove adminstracije boravio na ovom području. Bio je uspješan posrednik u reintegraciji političkog krila Irske republikanske armije (IRA) u demokratski sustav Sjeverne Irske, čime su prestali višedecenijski protestantsko-katolički sukobi. Postojala je nada da će čovjek s takvom reputacijom biti u stanju ponovo aktivirati zaleđeni „Mirovni proces", koji je, barem tako je bilo najavljivano, trebao voditi k stvaranju nezavisne palestinske države, uz bok Izraela s kojim bi mirno koegzistirala (two-state solution). To bi možda bilo moguće kada bi nova američka administracija skrenula s naslijeđenog kursa jednostrane podrške Izraelu, kada bi doista odlučila postati poštenim medijatorom (honest power-broker), što za sad nije izgledno. Ni Obamina izjava prilikom Mitchellove inauguracije, da Amerika „predano podržava sigurnost Izraela", te da će „uvijek podupirati pravo Izraela na obranu od stvarnih opasnosti", ne zvuči obećavajuće.
***************
Nisu obećavajuće ni prognoze o ishodu izraelskih parlamentarnih izbora, prema kojima desničarski Likud ubjedljivo vodi ispred Kadime, Laburista i ultra-nacionalista iz Yisrael Beitenua. S Netanyahuom u premijerskoj stolici, koji se protivi bilo kakvom stvarnom kompromisu s Palestincima,, izgledi za političko rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba su nikakvi. Osobno mislim, i o tomu sam pisao, kako ni formula o „dvije države", s jedne strane - regionalne sile kakav je Izrael, a s druge - bantustaniziranog i osakaćenog palestinskog paradržavnog entiteta, koji nema kontrole nad doznačenim mu granicama, nad svojim zračnim prostorom i morem, nad uvozom-izvozom, lišenog vode i struje, nije rješenje.
***************
I pored dva „jednostrana primirja", s gazanskog se teritorija svakodnevno ispaljuje po par projektila prema Izraelu, na što Izraelci odgovaraju zračnim raketiranjem i bombardiranjem. Ponovo intenzivno gađaju tunele uz egipatsku granicu. Nitko još nije stradao od palestinskih projektila, dok je ubijeno i izranjavano nekoliko Palestinaca. Dakle, sve se vratilo na situaciju od prije 27 prosinca.
****************
Egipatski državni mediji uporno ponavljaju kako je najveći problem Palestinaca što su podijeljeni na dva suprotstavljena tabora - Abasovu vladu, koja upravlja Zapadnom obalom, i Gazu, koju kontrolira Hamas - zbog čega nisu u stanju jedinstveno se suprotstaviti i pregovarati s Izraelcima. Zato Kairo posreduje u njihovom sporu. Glavni medijator je šef egipatske Obavještajne službe
Omar Suleiman, čija funkcija unaprijed govori o egipatskom pristupu palestinsko-izraelskom problemu.
Dnevnik "Haaretz" je zaključio kako širenje izraelskih naselja po Zapadnoj obali predstavlja „sustavno gaženje međunarodnih zakona i prava privatnih palestinskih vlasnika." Ministar obrane Barak je zabranio objavljivanje članka, jer da bi se time „ugrozila nacionalna sigurnost."
Na websitu izraelske organizacije Peace Now (Yesh Din), mogu se čitati zaključci terenskih istraživanja i izvještaji, uključujući i precizne snimke iz zraka, kojima su pedantno dokumentirane masovne konfiskacije palestinskog municipalnog teritorija i uzurpacija palestinskog privatnog vlasništva. Tzv. „legalne" naseljeničke kolonije su u principu građene na konfisciranom zemljištu u javnom vlasništvu, dok su „ilegalne" nicale i širile po uzurpiranim parcelama u privatnih vlasnika. Međutim i „legalne" su u najvećem broju slučajeva dodatno uzurpirale privatne palestinske posjede. Počelo bi se s izgradnjom policijske stanice ili benzinske pumpe, škole ili sinagoge, a slijedile bi stambene jedinice. Tako izgrađena naselja bi se zatim međusobno povezivala cestovnom mrežom u isključivoj upotrebi okupacionih vlasti i naseljenika. Te prometnice razdvajaju palestinska sela jedna od drugih, a njihovim stanovnicima onemogućavaju pristup poljima i voćnjacima od kojih su živjeli. U nekim im je slučajevima tako onemogućen pristup ambulantama, bolnicama i školama, pa čak i pristup njihovoj municipalnoj administraciji. I pored svih tih nedaća, život Palestinaca pod izraelskom okupacijom Zapadne obale je puno bolji nego njihovih sunarodnika u Gazi, koju su Izraelci sada ponovo evakuirali. Na Zapadnoj se obali barem ne gladuje i njezini stanovnici ne strahuju od iznenadnih bombardiranja i raketiranja. Oni među njima koji su se eksponirali suprotstavljajući se okupaciji ili Abasu se, osim izuzetaka ne ubijaju, već samo hapse.
Nedavno se izraelski dnevnik Haaretz dokopao elemenata tajnog izvještaja pripremljenog za Ministarstvo obrane. Potpisao ga je general Baruch Spiegel nakon utvrđivanja stanja na terenu. Zaključio je kako širenje izraelskih naselja po Zapadnoj obali predstavlja „sustavno gaženje međunarodnih zakona i prava privatnih palestinskih vlasnika." Ministar obrane Barak je zabranio njegovo objavljivanje, jer bi se time „ugrozila nacionalna sigurnost."
Ni jedna izraelska vlada do sada nije iskreno željela promociju samoodržive palestinske države u svom susjedstvu. Sukob Hamasa i Fataha, i uspostavljanje suparničkih palestinskih administracija na dva odvojena teritorija koristi Izraelu. Što se duže bude održavala ta dvojnost, to bolje za izraelske jastrebove koji prednjače u svim strankama.
Epilog: Putokazi washingtonski, jastrebovi izraelski
Svaka će buduća izraelska vlada i dalje guslati o „mirovnom procesu", čiji se „putokazi" neće određivati u Tel Avivu, već u Washingtonu.
12/02/2009 - Krajnji ishod izraelskih parlamentarnih izbora je nejasan. Jedino je jasno da je „desnica" napredovala, a „ljevica" nazadovala, mada su te ideološke etikete jako pomiješane. Barakova Laburistička stranka, koja je spala na četvrto mjesto po broju zastupnika (13), što joj se sada prvi puta dogodilo, već dugo nije „lijeva". Lijevi glasači Meretz stanke, antagonizirani oportunizmom vlastitih čelnika i uplašeni popularnošću nacionalističke ultra-desnice, nisu glasali ni za vlastite kandidate, ni za Laburiste, već za „centrističku" Kadimu, koja je zahvaljujući njima, sa 28 zastupničkih mjesta, protiv svih prognoza, zauzela prvo mjesto. Sa svega jednim zastupnikom manje (27), Netanyahuov Likud je drugi. I Bibi i Livni su proglasili „pobjedu". Oboje pretendiraju na premijerski položaj. Međutim, sa 15 izabranih zastupnika, u prvi su plan izbili Lieberman i njegov ultranacionalistički Yisrael Beiteinu. Od njih će ovisiti kakva će se na kraju složiti koalicija. Religiozne stranke - Shas sa 11 i Ujedinjena judaistička Torah stranka sa 5 zastupnika - iako dogmatski desne, priključit će se na kraju onom mandataru koji im više ponudi. Za sada je neizvjesno tko će to biti. Natezanja, Englezi ih nazivaju horse trading (trgovina konjima), mogu potrajati. Nije isključena ni „velika koalicija". U međuvremenu će Olmert, u višemjesečnoj ostavci, i dalje obavljati „tehničke" poslove premijera (kao takav - vodio je i ovaj posljednji rat).
Zanimljivo, iako mnogi nisu izašli na birališta, izraelski su Arapi većinom glasali za Kadimu ili Likud; ne za Laburiste ili vlastite rascjepkane strančice. Time dokazuju svoju „lojalnost" državi u kojoj žive. No, nemalu ulogu u „desnom zastranjivanju" izraelskog glasačkog tijela, odigrao je Hamas, koji se doživljava kao glavna opasnost izraelskoj sigurnosti. Činjenica da je preživio napad na Gazu, pred same izraelske izbore, još više je pojačala takvu percepciju.
Prema naslijeđenim stereotipima, mnogi komentatori ishoda upravo održanih izbora sugeriraju kako bi koalicija „desnog" tandema Netanyahua i Liebermana, uz sekundiranje religioznih stranaka, bila pogibeljna za nastavak, odnosno ponovo pokretanje famoznog "mirovnog procesa". U prilog takvim tvrdnjama idu slijedeći argumenti:
(1) Likudov statut, koji izričito odbacuje koncept ustupanja teritorija (naravno - zamišljenog Velikog Izraela) u zamjenu za mir, bez kojega je bespredmetno forsiranje ideje o stvaranju nekakve palestinske države; besmisleno je o tomu pregovarati, iako je upravo to cilj „mirovnog procesa";
(2) Netanyahu se protivi bilo kakvom povlačenju sa Zapadne obale i zamrzavanju procesa izgradnje izraelskih naselja na tom teritoriju i uporno se zalaže za „potpuno uništenje Hamasa";
(3) Lieberman, koji je još ekstremniji, javno zahtijeva izbacivanje/protjerivanje svih izraelskih Arapa.
Sve je to točno, no Haaretzov dopisnik Zeev Avrahami, koji sebe smatra „ljevičarom", podsjeća na neke povijesne činjenice (Only Hawks Can Promise Peace, Spiegel Online International, 2 veljače 2009). „Ljevica" je, na čelu s Laburistima, vladajući Izraelom od njegova osnivanja 1948. godine do 1977. vodila četiri uspješna rata protiv Arapa, koji nisu rezultirali mirom. Poslije rata iz 1967. pod njezinom su upravom počela nicati doseljenička naselja po okupiranoj Zapadnoj obali i Gazi. „Desničar" Begin je dobio izbore 1977. i on je s egipatskim predsjednikom Sadatom potpisao mirovni ugovor. Drugi „desničar", Shamir, bio je među sudionicima Madridske konferencije 1991. kojom su pokrenuti pregovori s Palestincima, kulminirajući sa Sporazumom iz Osla 1993. godine. Treći „tvrdolinijaš", Netanyahu, koji je postao premijerom 2004. prepustio je vlast nad Hebronom, na Zapadnoj obali, Palestinskoj Upravi. Četvrti iz te serije „jastrebova", Sharon, pobijedivši na izborima 2004. obećao je evakuaciju Gaze, što je i učinio. Novopečeni „centrist" Olmert pokrenuo je neuspješnu libanonsku vojnu ekspediciju 2006, a nedavno je na čelu vlade „lijevog centra" bio pokretač kaznene ekspedicije protiv Gaze, koju je osmislio i vodio prvak Laburista Barak. Abrahami zaključuje kako upravo „jastrebovi" imaju šansu postići s Palestincima dogovor o miru.
Ja sam pak mišljenja kako nije odlučujuće kakva će s koalicija - „desna", ili „desno od centra", ili „lijevo od centra" - na kraju složiti. Svaka će buduća izraelska vlada i dalje guslati o „mirovnom procesu", čiji se „putokazi" neće određivati u Tel Avivu, već u Washingtonu.
Ratni dnevnik, 1. dio Autor ovoga Dnevnika, dr. Ivan Iveković, doktor je političkih znanosti i od 1992. godine profesor Komparativne politike na Američkom sveučilištu u Kairu. Prije toga je bio u diplomatskoj službi SFRJ, između ostalog i na položajima ambasadora u Tanzaniji i Egiptu. Bavi se znanstvenom publicistikom, prateći prvenstveno politike procese na Bliskom istoku, na Balkanu i na području Kavkaza i Centralne Azije. Autor je knjige „Politička ekonomija etnonacionalnih i regionalnih sukoba na području bivše Jugoslavije i Transkavkazije" (na engleskom, 2001).
