12/01/2009- Jučer su u više evropskih gradova održane demonstracije podrške Izraelu. Dogodilo se i više ružnih antisemitskih ispada. U Francuskoj su molotovljevim koktelima gađane dvije sinagoge.
U Kairu se nastavljaju indirektni pregovori o prekidu vatre, ali za sada nema napretka. Istovremeno su Tsahalove oklopne jedinice, potpomognute avijacijom i artiljerijom, počele stezati krug oko centra grada Gaze. Novi izraelski rezervisti pristižu na frontu. Nagađa se kako bi invazione snage mogle uskoro krenuti u terminalni napad.
Otpor u Gazi ne pružaju samo borci Hamasa, već i Islamskog Đihada, lokalni fatahovci i aktivisti PFLP-a. Broj mrtvih na palestinskoj strani premašio je 900, dok se broj ranjenih procjenjuje na oko 4 tisuće. Po svemu sudeći, agresori, između ostalog, ispaljuju fosforne bombe, zabanjene međunarodnim pravom. Razorena je jedna bolnica za majke i dojenčad koju su držali strani kršćanski misionari. Telefonom im je bilo naređeno da se moraju evakuirati u roku od 15 minuta. Stižu vijesti o 13 pogođenih ambulantnih kola. Egipat je konačno dozvolio dvanaestorici liječnika dobrovoljaca da uđu u Gazu. Nema novih izvještaja o stradalim Izraelcima.
Pitam se da li prodaja plina Izraelu igra nekakvu ulogu ulogu u sadašnjem egipatskom postavljanju prema krizi u Gazi?
Ako je suditi prema 33- dnevnom napadu na Libanon, onda bi sadašnja operacija mogla potrajati još dva tjedna. Sve ovisi, ne o broju ubijenih i ranjenih Palestinaca, već o broju stradalih izraelskih vojnika i građana. Postoji kritična masa koje izraelsko javno mnijenje ne prihvaća. Važna je i količina novca koju je sadašnja vlada unaprijed "žrtvovala" za ovu operaciju. Možda je 20. siječnja odlučujući datum, jer tada počinje s radom nova američka administracija. Neki komentatori misle kako su Izraelci planirali ovu akciju upravo u danima američke tranzicije s namjerom stavljanja Obamina tima pred svršen čin. Nisu, naime, sigurni kako će se Obama postaviti prema Izraelu.
Još 1999. Arafatova palestinska uprava potpisala je ugovor sa britansko-libanonskom grupom British Gas-BG i Consolidate Contractors International Company-CCIC, kojim joj je ustupila na 25 godina pravo istraživanja i eksploatacije nafte i prirodnog plina u podmorju Gaze. Bilo je predviđeno da se budući prihodi dijele između BG-a, kao najvećeg investitora, CCIC-a i palestinske uprave. Nisam uspio shvatiti koliko bi kome pripalo, jer su informacije kontradiktorne. BG je poslije godinu dana u sredozemnom morskom pojasu Gaze izvadio rezerve plina vrijedne, kako je tada preliminarno procijenjeno, četiri milijarde dolara. No, pumpanje je odlagano. Prvo, zbog tehničkih razloga, a onda zbog dileme kome taj plin prodavati. Izraelci su također pronašli plin u svom dijelu podmorja, ali u manjim količinama. Poslije evakuacije Gaze i njezina prepuštanja palestinskoj upravi, pokazali su interes za kupnju plina iz Gaze, te s palestinskim vlastima počeli pregovarati o cijeni isporuke tog plina. Međutim, s pobjedom Hamasa na parlamentarnim izborima 2006., te blokadom nametnutom godinu dana kasnije, pošto je Hamas preuzeo kontrolu nad Gazom, početak eksploatacije palestinskog plinskog rezervoara je odložen.
Pitam se, kakva je uloga tog plina u sadašnjem masakriranju Gaze?
Nešto i o egipatsko-izraelskim plinskim vezama. Naime, stokilometarski plinovod koji podmorskim putem spaja El-Ariš sa izraelskom lukom Aškelon, završen je prošle godine. Egipatski je plin prije prije mjesec dana, doista u nezgodnom trenutku, počeo pristizati. Vlasnik plinovoda i isporučioc je konzorcij East Mediterranean Gas Co.,registriran 2000. u Kairu. Vlasnici su mu egipatski državni monopolisti, Egyptian General Petroleum Corporation, s udjelom od 68,40 posto, i dvije kompanije sa izraelskim i američkim kapitalom kojima pripada 31,60 posto.
Prije dva mjeseca kairski administrativni sud uvažio je u prvom stupnju privatnu tužbu protiv tog konzorcija zbog ispodtržišne ugovorene cijene prodanog plina, te naložio prekid daljih isporuka. Sada bi se o tome trebao izjasniti Vrhovni administrativni sud, jer je vlada uložila žalbu.
Pitam se da li prodaja plina Izraelu igra nekakvu ulogu ulogu u sadašnjem egipatskom postavljanju prema krizi u Gazi?
18/01/2009 - Izraelci su negdje poslije ponoći, pošto su njihove snage prethodnih 12 sati tukle pedesetak ciljeva širom Gaze, obustavili vatru. U televizijskom obraćanju naciji iz zgrade ministrstva obrane, gdje je zasjedao ratni kabinet, premijer Olmert je objavio "pobjedu". Naglasio je kako su ciljevi ofanzive postignuti - nanijeti su teški udarci neprijatelju, teško je stradala njegova „teroristička infrastruktura", lokacije odakle su ispaljivani neprijateljski projektili su sada pod kontrolom, bombardirani su tuneli kojima se krijumčarilo oružje, i osigurane su „međunarodna garancije" za buduću sigurnost Izraela. No, taj jednostrani prekid vatre je uvjetan, jer ovisi od ponašanja druge strane (Hamas nije poimenično spomenut). Ako se ispaljivanje raketa nastavi, Tsahal će odgovoriti svom snagom. Ukoliko se pokaže da je prekid vatre održiv, Izrael će razmotriti mogućnost evakuacije Gaze, ali je uvijek spreman vratiti se ukoliko druga strana obnovi neprijateljske aktivnosti. To je također preduvjet za postupno popuštanje blokade.
Znakovito. Ni riječi o Rezoluciji SavjetA sigurnosti koja se i dalje ignorira. Tri dana ranije, upravo kada je generalni sekretar UN-a Ban Ki Moon boravio na Bliskom istoku i pokušavao ishoditi prekid vatre, Tsahalova je artiljerija gađala kompleks zgradan u kojima su smještene kancelarije i spremišta UN-ovih agencija u centru Gaze. S dvanaest plotuna, nekih s bijelim fosfornim minama, srušen je veći dio objekata, dok je magacin s lijekovima, medicinskim materijalom i hranom, potpuno izgorio. Isto opravdanje kao i poslije bombardiranja UN-ovog centra Qana na jugu Libanona 2006., odakle su navodno „teroristi ispaljivali rakete." Žrtve su oba slučaja bili civili (u Qani su stradala i četvorica UN promatrača), dok je tim plotunima simbolično ciljana Svjetska organizacija. Poruka UN-u je otprilike slijedeća: ne miješajte se u naše poslove, baš nas briga za vaše rezolucije i zahtjeve!
Prema egipatskom scenariju, njegova bi se palestinska nacionalna uprava trebala vratiti u Gazu, gdje bi, uz evropske monitore, nadgledala granicu sa Egiptom i projekt rekonstrukcije ratom opustošenog teritorija
Umjesto UN-a Izrael se oslanja na SAD. „Međunarodne garancije" o kojima je govorio Olmert su američke. Par dana prije prekida vatre i inauguracije Obamine administracije, SAD su se s potpisom Condoleezze Rice obavezale na pružanje tehničko-materijalne i obavještajne pomoći Izraelu s ciljem jačanja njegove sigurnosti, s posebnim naglaskom na onemogućavanju šverca oružja i vojnog materijala prema Gazi.
Dvanaest sati poslije Izraela, pošto je iz Gaze ispaljeno prema južnom Izraelu 19 mina i raketa, Hamas je objavio svoj jednostrani prekid vatre. S tim su se usuglasile i druge grupe u Gazi. Izraelu je dano sedam dana za povlačenje svih njegovih trupa. U protivnom se borba nastavlja. Prestanak blokade Gaze i otvaranje granica su preduvjeti za trajnije primirje. TV govorom se svim Palestincima obratio Ismail Hanyeh, predsjednik palestinske vlade koju je Mohamed Abas smijenio. I on je, poput Olmerta, objavio „pobjedu".
Obojica imaju argumente za svoje oprečne tvrdnje. Olmert, jer je Hamasu očitana lekcija, teško je oskaćena infrastruktura Gaze, a Tsahal je superiorno i bez ozbiljnijih gubitaka odradio akciju odmazde, puno učinkovitije nego 2006. u Libanonu. Hanyeh, jer je Hamas, i pored gubitaka, očuvao jezgru svojih borbenih efektiva i pokazao da je još uvijek u stanju projektilima ugrožavati Izrael. Osim toga, stekao je novi politički kapital kod palestinskih i arapskih masa. Stekao je i dodatnu podršku među Palestincima na Zapadnoj obali.
Dopisano 21/01/2009: Jučer je, par sati prije Obamine inauguracije u Washingtonu, i posljednji izraelski vojnik napustio teritorij Gaze. Hamasova policija i naoružani borci izašli su iz svojih skloništa i ponovo uspostavili kontrolu nad ranije napuštenim ulicama.
19/01/2009 - Šarm El-Šeik- U ovom egipatskom turističkom gradu na Sinaju okupila se čudna galerija državnika na konferenciji, kojom su predsjedavali Mubarak i Sarkozy. Konferencija je uslijedila je, možda ne slučajno, poslije izraelske objave o prekidu vatre. Raspravljali su o krizi u Gazi, ali bez Hamasa i Izraela, s očitom namjerom promoviranja „umjerenog" Abasa (kojem je istekao predsjednički mandat) u ključnog predstavnika palestinskih interesa. Prema egipatskom scenariju, njegova bi se palestinska nacionalna uprava trebala vratiti u Gazu, gdje bi, uz evropske monitore, nadgledala granicu sa Egiptom i projekt rekonstrukcije ratom opustošenog teritorija. Time bi, kako je zamišljeno, Hamas bio podvrgnut njegovom tutorstvu i po mogućnosti, bio prisiljen igrati podređenu ulogu u budućoj „vladi nacionalnog jedinstva."
Za domaćine je bilo isto tako važno pokazati vlastitoj i arapskoj javnosti kako su upravo oni, a ne kritičari poput Sirije ili Katara, koji su se nedavno okupili u Dohi (u radu tog krnjeg arapskog summitu sudjeelovao je i generalni sekretar Hamasa), ti koji u ovom teškom vremenu mogu najviše pomoći Palestincima. Prisutni Evropljani, predsjednici ili premijeri, Češke, Francuske, Italije, Njemačke, Španjolske i Velike Britanije, dakle zemalja koje bi ponovo trebale odriješiti kesu za rekonstrukciju Gaze, potpuno su stale iza ovih namjera.
Uz Mubaraka i Abasa, jedini arapski predstavnik je još bio jordanski kralj Abdulah, Jordan se graniči s Izraelom, s kojim je sklopio mirovni ugovor. U radu skupa je sudjelovao i turski predsjednik Gul (Turska je jedina među prisutnima prethodno okrivila Izrael, a ne Hamas, za krizu u Gazi), ali ne i saudijski kralj Abdulah, iako je sve do sada podržavao egipatske inicijative. Tu su bili i generalni sekretar UN-a Ban Ki Moon i generalni sekretar Arapske lige Amr Musa. Ovaj je, govoreći o problemu podzemnih švercerskih tunela, kojima su Izrael i njegovi američki i evropski saveznici opsjednuti, razumno naglasio kako su oni direktna posljedica blokade kojom su Izraelci izgladnjivali Gazu.
Poslije završetka ove konferencije, lideri EU su odletjeli za Tel Aviv na ručak s Olmertom, s ciljem, kako je Sarkozy izjavio, „izražavanja solidarnost s Izraelom". Na inicijativu Britanaca, ponudili su svoju pomoć u postupku kontrole kopnene granice Gaze i Egipta, u suradnji s palestinskom nacionalnom upravom. Voljni su svojim vojnim brodovima, također zbog šverca, pomoći Izraelu u sprječavanju ilegalnog pristupa obalama Gaze. Istovremeno su pokušali malo pritisnuti Izraelce kako bi se ovi povukli iz Gaze, otvorili njezine granice za dostavu humanitarne pomoći i odlučili se na prestanak blokade. Nikome od njih nije palo na pamet da bi njihovi ratni brodovi, koji su već krenuli prema Gazi, mogli biti iskorišteni za dostavu medicinske pomoći i materijala.
Olmert ih je uvjeravao kako Izraelci nemaju namjeru ostati u Gazi i kako će se Tsahal povući ukoliko ne bude novih palestinskih napada. Ako se i druga strana bude suzdržavala od vatre, otvoriti će se koridori za dostavu humanitarne pomoći.
Međutim, ukoliko izraelski kaplar Gilad Shalit, koji je još 2006.„otet" i od onda čuvan kao taoc negdje na području Gaze, ne bude oslobođen, Izrael neće dozvoliti potpuno otvaranje graničnih prilaza Gazi. Narodni komitet otpora, jedna od palestinskih grupa koja operira u Gazi, ponudila je razmjenu Shalita za oslobađanje cjelokupne palestinske maloljetničke i ženske populacije iz izraelskih zatvora i logora (njihov se broj tada procjenjivao na 1000 do 1500!). Svojevremeni su Tsahalovi komandoski upadi na teritorij Gaze s ciljem oslobađanja Shalita bili bezuspješni, a i prijetnje Siriji, optuženoj za podršku Hamasu, nisu urodile plodom. Ni sadašnja potraga za Shalitom nije dala rezultata. Ne zna se da li je uopće živ.
Liste građevinskog materijala i opreme za svaki budući objekt bi prethodno morale biti odobrene od izraelskih vlasti, cement, kao i građevinski čelik i željezo, bili su do sada na izraelskoj crnoj listi
Razgovaralo se i o rekonstrukciji Gaze, u što su Evropljani voljni uložiti sredstva. Prethodno su u Šarm El Šeiku dogovorili s Egipćanima sazivanje međunarodne konferencije na kojoj bi se raspravljalo o toj temi i dogovorili mehanizmi projekta i utvrdili izvori financiranja. Prema toj zamisli, Abasova palestinska uprava bi trebala biti lokalni izvođač radova. Izrael se s tim slaže, ali inzistira na ustanovljavanju striktnog mehanizma kontrole svakog pojedinog projekta i uloženog novca, kako izvedeni radovi ne bi služili Hamasu. Liste građevinskog materijala i opreme za svaki budući objekt bi prethodno morale biti odobrene od izraelskih vlasti, cement, kao i građevinski čelik i željezo, bili su do sada na izraelskoj crnoj listi. Nitko od Olmertovih sugovornika, barem po mojem saznanju, nije postavio pitanje izraelskog opetovanog rušenja ranijih objekata, od elektrane, preko vodopskrbnih i kanalizacijskih sustava, do škola i prihvatilišta, građenih novcem evropskih poreznih obveznika.Održana su još dva summita, jedan krnji u Dohi, glavnom gradu Katara, prije Šarma, a drugi u Kuvajtu, poslije. Prvi je, jako kritičan prema izraelskoj agresiji, okupio katarski emir. Na užas Egipćana i Saudijaca prisustvovao mu je i generalni sekretar Hamasa, Meshal, koji je u Dohu doletio iz Damaska, zajedno sa sirijskim predsjednikom Bašarom.
Drugi, ovog puta redovni sastanak na vrhu Arapske lige, zakazan još prije šest mjeseci i na njemu se trebalo raspravljati o ekonomskim temama, fokusirao se na arapsku pomoć za rekonstrukciju razrušene Gaze. Ustanovljen je fond od dvije milijarde dolara, za koji su Saudijci odmah obećali polovicu. Naravno, i Saudijci i Egipćani inzistiraju da se taj iznos uplati Abasovoj palestinskoj upravi.
Sustavno su rušeni mostovi, bunari i vodovodne cijevi, električne i telefonske linije i kanalizacijski odvodi. Buldožerima su preoravane glavne prometnice, voćnjaci i vrtovi, mitraljirana stada ovaca i farme peradi
27/01/2009 - U Gazi se još uvijek iskopavaju mrtvi. Do sada ih je prebrojano 1.314, od toga više od polovice civila, među kojima 412 djece i maloljetnika. Ranjenih je blizu 6 000. Uništeno je 219 tvornica i radionica, pogođena su 53 UN-ova objekta, uključujući 37 škola (od kojih je 6 korišteno kao skloništa), šest ambulanti i dva skladišta. Onesposobljeno je 20 ambulantnih vozila. Procjenjuje se da je srušeno ili teško oštećeno 40 000 zgrada, i preko tisuću dućana i radionica. 50 000 Palestinaca je ostalo bez domova, a 400 000 bez vode. Sustavno su rušeni mostovi, bunari i vodovodne cijevi, električne i telefonske linije i kanalizacijski odvodi. Buldožerima su preoravane glavne prometnice, voćnjaci i vrtovi, mitraljirana stada ovaca i farme peradi. Stručnjaci FAO-a procjenjuju da je 65 posto poljoprivrednih površina onesposobljeno za proizvodnju. Kao i u libanonskom pohodu, i ovdje su polja zasijavana kazetnim i fosfornim bombama, koje će mjesecima, a možda i godinama kasnije, ubirati danak u krvi. Ukupna se šteta preliminarno procjenjuje na oko 2 do 2,5 milijarde dolara. Generalni sekretar UN, koji je doputovao u Gazu i osvjedočio se o razmjerama razaranja, izjavio je kako je „užasnut" onim što je vidio. Jedan se niži funkcionar iz njegove pratnje glasno pitao dokle će svjetska organizacija ponovo graditi ono što se stalno iznova razara? Isto bi si pitanje trebali postaviti Evropljani, koji su samo u prošloj godini uložili u Gazu nekih 500 milijuna dolara. Bilo bi puno logičnije da Izrael plati počinjenu ratnu štetu.
Hamas je počeo dijeliti novčanu pomoć stradalima. U prvoj je turi navodno distribuirano 53 milijuna dolara. Svaka od tako obeštećenih obitelji je primila po 4 000 dolara. Hamasovi funkcioneri inzistiraju da njihova administracija rukovodi programom rekonstrukcije. Nije jasno kako, jer Izraelci i dalje ne dozvoljavaju uvoz građevinskog materijala i novčane transakcije. Gaza je i dalje podvrgnuta blokadi. Sa granice Gaze i Egipta pristižu vijesti o užurbanom građevinarskom žaru lokalnog življa, koje ponovo osposobljava podzemne tunele stradale u izraelskoj ofanzivi.
Ti su tuneli kanali spasa kojima stižu hrana, lijekovi, nafta, novac i sve drugo što mnogima u Gazi omogućava preživljavanje. Neki, s obje strane granice, dobro zarađuju na toj kontrabandi.
Drugi nastavak Ratnog dnevnika
