Ovo su bilješke o Palestincima, Izraelcima i njihovu sukobu, ispisivane u Kairu. Iz Egipta pratim događaje u susjedstvu. Egipćani, silom geografskih prilika, ne mogu biti indiferentni na krizu što je izbila 27 XII 2008. s izraelskim napadom na Gazu. Ovim je dnevničkim zapisima pokrivena 2008. godina i nekoliko tjedana s početka 2009., kada je, poslije 22 dana, napad obustavljen, a jedinice Tsahala se povukle na svoju stranu granice. Kriza međutim nije razriješena.
Izraelske su okupacione vlasti, zajedno s par tisuća izraelskih kolonista, evakuirane iz Pojasa Gaze u kolovozu 2005, prepustivši ga Palestinskoj nacionalnoj upravi, t.j. Fatahovim snagama i administraciji. Medutim, kada su dvije godine kasnije, u lipnju 2007, snage Hamasa istjerale odatle Fatahovce, Izrael je počeo s ekonomsko-financijskim sankcijama. Egipat se pridružio toj blokadi. U desetom su mjesecu drastično smanjene isporuke goriva i hrane, a 17. siječnja 2008, pošto je u pravcu Izraela ispaljeno više raketa, gazanske su granice potpuno zatvorene. Tako je počelo kolektivno kažnjavanje milijun i pol gazanskih Palestinaca.
03/02/2008 - Hamasovi su borci 23. siječnja eksplozivom probili na nekoliko mjesta 15-kilometarski betonski zid koji dijeli Gazu od Egipta, što je omogućilo masi Palestinaca nahrupiti na ovu stranu. Egipatski su ih graničari bezuspješno pokušavali zaustaviti. Ubili su nekolicinu, izranjavali desetine, ali je onda stigla naredba od samog Mubaraka da ih se pusti iz „humanitarnih razloga". Slijedećih ih je dana u egipatski dio Sinaja prešlo najmanje 750.000, pola ukupnog stanovnika Gaze. Navalili su na trgovine pograničnih mjesta Rafah i El-Ariša. Pokupovali su sve što je bilo na zalihama, kao i robu koja je počela pristizati iz drugih krajeva Egipta i za to potrošili nekih 250 milijuna dolara. Neznani ih je broj krenuo prema gradovima s ove strane Sueskog kanala. Medu njima i nosioci pasoša trecih zemalja; studenti, koji studiraju u stranim zemljama; bolesnici, kojima je potrebna liječnicka pomoć; pa i egipatski građani koji su se zatekli s krive strane blokirane granice.
Paradoksalno, sadašnji Hamasov gambit ide u prilog Izraelcima. Ovi su sa svoje strane hermeticki zatvorili granice prema Gazi. Istovremeno su optuživali Egipat da ne kontrolira drugi dio granice, ispod koje, kako tvrde, ide šverc oružja, novca, ljudi, droga, i svega i svačega. Izmedu inih - navodno su tako prokrijumčarena dva mala lavića namijenjena jednom gazanskom privatnom zoološkom vrtu. Kairo je bezuspješno pokušavao ishoditi povećanje broja svojih granicara, što bi zahtijevalo izmjenu mirovnog ugovora sa Izraelom (kojim je broj egipatskih granicara ograničen na 750). Egipćani su se istovremeno trudili dokazati kako rade sve što je u njihovoj moći zaustaviti taj ilegalni promet. Nedavno su objavili kako su protekle godine otkrili i onesposobili više od šezdeset podzemnih prolaza.
Palestinizacija Sinaja je neprihvatljiva za Kairo. Vlasti već imaju dovoljno problema s lokalnim Beduinima.
U izraelskom vrhu se već dugo razmišlja, a vjerojatno postoje i planovi, o transferu palestinskog življa u susjedne arapske zemlje. Prvo se ciljao Jordan, čije je većinsko stanovništvo palestinskog porijekla. Tamo su u prošlosti pokušavali izgurati Palestince Zapadne obale. Pokojni jordanski kralj Husein je to presjekao: prvo, silom istjeravši palestinske oružane grupe iz svoje države, čime je Izraelcima uskratio izliku za ponavljane napade na palestinske izbjeglicke logore na svom teritoriju; drugo, proglasivši svoju državu nenadležnom za okupiranu Zapadnu obalu (prije rata iz 1967. pod jordanskom administracijom), čime je prebacio problem njezine budućnosti Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO) kao „legitimnog predstavnika palestinskog naroda". No sada je došao red na Egipat. Egipatski Sinaj je teritorij koji oskudijeva u ljudstvu i radnoj snazi. Palestinci, često pripadnici istih obiteljskih i plemenskih klanova, žive s obje strane granice. Egipćanima je nuđeno preuzeti kontrolu (peacekeeping) nad Gazom, koju su već držali izmedu 1949 i 1956. Kairo je to odbijao. Ne želi preuzeti bilo kakvu ulogu staratelja nad gazanskim Palestincima. No praktično mu je nametnuta odgovornost za preživljavanje tog življa. Dilema je: da li dozvoliti da ti Palestinci pomru od gladi, nedostatka lijekova i svega i svačega, ili će im Egipat pružiti slamku spasa?
Ovdašnji se boje mogućnosti da Sinaj bude praktično pretvoren, prvo u teritorij palestinskog egzila, a kasnije možda u proširenu domovinu Palestinaca. Jer nema načina da sama Gaza, sa svojih 370 četvornih kilometara površine i s tako visokom koncentracijom življa, uz sadašnju demografsku eksploziju, bude ikada u budućnosti samoodrživi dio nekakvog budućeg državnog entiteta. Tel Aviv se želi riješiti i onih Palestinaca koji su izraelski državljani. Gaza ih ne može sve primiti, a tik uz nju se nalazi prazan Sinaj. Palestinizacija Sinaja je neprihvatljiva za Kairo. Vlasti već imaju dovoljno problema s lokalnim Beduinima. Osobito strahuju od islamističkih elemenata, koji su usko povezani s egipatskom Muslimanskom braćom (Hamas je politička organizacija nastala iz palestinskog krila MB). Kairska štampa skoro unisono osuduje kršenje egipatskog teritorijalnog suvereniteta od strane «neodgovornih palestinskih elemenata i Hamasa». Istovremeno se izmedu redova postavlja pitanje o stvarnoj ulozi Egipta u blokadi Gaze i izolaciji Hamasa.
Kontrola nad granicom je ponovo uspostavljena poslije pet dana krize, s tim što je ostavljen jedan prolaz (Rafah), čiju jednu stranu kontroliraju Egipćani, a drugu Hamasovi graničari. Taj će ostati otvoren, kako je objavljeno - «za povratak Palestinaca u Gazu, i povratak Egipćana u Egipat». Nije jasno da li će granica biti otvorena i za dostavljanje humanitarne pomoći, živežnih namirnica i nafte.
Palestinske rakete iz kućne radinosti su više pirotehničke egzibicije nego ubojita sredstva.
Izrael svih ovih dana nastavlja s ciljanim ubojstvima gazanskih «terorista» .Jučer je raketom sravnjena jedna policijska stanica. Devet Hamasovih policajaca je ubijeno, kao i jedan učitelj. S druge se pak strane, u mjestu Dimona u Izraelu, jedan Palestinac raznio eksplozivom, ubivši pri tom jednog izraelskog civila i ranivši ih nekoliko. Hamas je preuzeo odgovornost za taj čin. Tako su samoubilačke operacije i atentati unutar Izraela, koji su bili suspendirani, ponovo došli na dnevni red. Znakovito je i mjesto ovog atentata: u Dimoni je naime vojna baza u kojoj Izrael čuva svoj nuklearni arsenal. Hamas je također počeo ispaljivati rakete iz kućne radinosti (to je u protekle dvije godine bila ekskluzivna praksa Džihada, manje gazanske organizacije) u pravcu izraelskog grada Siderota.
22/07/2008 - Prije tri dana, dakle 19. srpnja, uz posredovanje Egipta, Izraelci i palestinski Hamas su pristali na šestomjesecni prekid vatre. Odnosi se samo na teritorij Gaze, ne i na okupiranu Zapadnu obalu kako je hamasova strana zahtijevala. Dogovor je po svemu sudeći neformalan - nema potpisanog dokumenta. Prema onomu što su objavili sekundarni izvori, sadrže dvije ključne odredbe:
(1) obostrani prekid vatre, dakle prestanak ispucavanja palestinskih projektila prema Izraelu i obustavu izraelskih gađanja palestinskih ciljeva u Gazi;
(2) u prvoj fazi - popuštanje izraelske blokade Gaze, a ako se pokaže da se prekid vatre uspješno održava - potpuno otvaranje gazanskih granica. Pod pritiskom Hamasa, druge su palestinske militantne grupe, što djeluju u Gazi i koje su također sporadično slale svoje projektile prema Izraelu, nevoljko pristale poštovati ovo primirje.
Prethodno je Hamas nudio Izraelcima desetogodišnje primirje ukoliko obustave napade na palestinske ciljeve i odustanu od blokade.. Izraelci su pak zahtijevali od Hamasa priznavanje njihove države i odustajanje od oružanog otpora, kojega oni smatraju "terorizmom". Hamasovi predstavnici su odgovarali kako je Izrael okupatorska sila Palestine, koja do sada nije definirala granice svoje države, i kako Palestinci imaju pravo na otpor. Osim toga, Hamas nije sastavni dio Palestinske oslobodilacke organizacije (PLO), koja je s Izraelcina potpisala sporazum iz Osla, kojim je de facto priznala podijelu povjesne Palestine na izraelski (pretpostavka je Ispaljuju se nasumice i neprecizno, kao i prije primirja. bila u okvirima izraelskih granica od prije rata iz 1967) i palestinski dio. Izrael je s tim sporazumom priznao PLO, ali se nije obavezao prepustiti mu suverenitet nad čitavim teritorijem okupiranim 1967, gde bi se trebala izgraditi buduća palestinska država. Gledano iz perspektive Hamasa, dogovor o šestomjesecnom primirju je bio vremenski ograničeni kompromis, koji je trebao osloboditi stanovnike opsjednute Gaze - od gladi, bolesti, stalnih prijetnji, ubojitih napada i straha. Izrael se pak pokušavao osloboditi straha od slijepih palestinskih projektila u pravcu pograničnog grada Siderota.
28/12/2008 - Izraelsko-palestinsko šestomjesecno primirje formalno je isteklo 19. prosinca. Dan kasnije je preko gazanske granice počelo ispaljivanje palestinskih raketa. No prvi projektili nisu bili Hamasovi, vec Fatahovi (komandir te jedinice je ubijen par sati kasnije u izraelskoj odmazdi). Palestinske rakete iz kućne radinosti su više pirotehničke egzibicije nego ubojita sredstva. Ispaljuju se nasumice i neprecizno, kao i prije primirja. Tek je jučer od te vatre, dakle poslije devet dana, stradao prvi Izraelac.
Hamasovo odustajanje od produženja primirja Izraelci prikazuju kao povod za njihovu odmazdu - masovno bombardiranje tzv. „terorističke infrastrukture" u Gazi, koje je počelo u subotu.
Pošto se palestinsko ispucavanje projektila prema Izraelu ističe kao glavna potvrda Hamasova „terorističkog" karaktera, i opravdava izraelsko „legitimno pravo na samoobranu", vrijedi se upoznati s podacima dostupnim na websiteu Izraelskog informacijskog centra za ljudska prava B'Tselema. Prema njegovoj statistici - od 29. veljače 2000. godine, datuma koji označava početak Druge Intifade (ustanka), pa do 30. studenog 2008., dakle u sedam godina, Palestinci su na taj način ubili 22 izraelska civila; u istom su periodu izraelske snage ubile 2.990 Palestinaca, od kojih 1.382 civila. Ubojstva civila bilo koje nacije su svakako zločin, i, bez obzira koliko ih je stradalo na jednoj ili drugoj strani, zaslužuje osudu. Ako je život svakog pojedinca jednako vrijedan, onda postoji ogroman nesrazmjer počinjenih zločina.
Izraelci su jučer krenuli u masovno bombardiranje gazanskih policijskih stanica i administrativnih zgrada kojima se koristi Hamasova vlast. Ciljana je i jedna džamija. Svi su ti objekti locirani u gusto naseljenim kvartovima. Do danas je ubijeno blizu tri stotine Palestinaca, a povrijedeno preko 700, većinom civila. Osim par arapskih novina i internet sajtova, svjetski mediji ne spominju činjenicu da se Izrael, za razliku od Hamasa, nije pridržavao slova primirja. Prekršio je primirje još 7. studenog, kada je bez najave počeo tući pograničnu zonu uz egipatsku granicu, na što su Palestinci odgovorili kratkom i jednokratnom raketnom paljbom. Za čitavo vrijeme primirja, iako se dogovorom obavezao, nije popuštao blokadu Gaze, nametnutu još u ljeto 2007, kada je Hamas preuzeo kontrolu nad tim teritorijem. Humanitarna pomoć, prije svega hrana što se posredstvom UN-ovih agencija i Medunarodnog Crvenog križa dostavljala preko izraelskog teritorija gazanskom stanovništvu, s konvojima od po 700 kamiona dnevno, svedena je prvo na 200 kamiona, a potpuno je obustavljena 27. prosinca. Istovremeno, ništa nije propuštano s egipatske strane, iako više od polovice gazanskog stanovništva ovisi o toj pomoći.
Tvrdi se kako je sadašnja zračna ofanziva tek uvod u širu kopnenu operaciju. Javno objavljeni kratkoročni cilj Izraela je onesposobiti palestinske grupe koje proizvode oružje i raketiraju njegov teritorij, zaustaviti švercanje oružja podzemnim tunelima iz Egipta i prisiliti oslabljen Hamas na novo primirje. Neiskazani dugoročni cilj je uništiti Hamas, ali se to ne može postići isključivo zračnim napadima. Za to bi bila potrebna kopnena invazija prema već isprobanom (doduše neupješnom) libanonskom modelu iz 2006. No postoji i treći momenat, koji je možda bio odlučujući. Naime, sva su ispitivanja izraelskog javnog mnijenja predskazivla pobjedu desničarskog Likuda na parlamentarnim izborima zakazanim za 10 veljače. S ovim ratnim pohodom na Gazu, ministar obrane Barak, lider Laburista, i ministrica Livni, čelnica Kadime, pokušavaju preokrenuti taj trend. Oboje se nadaju budućem premijerskom mandatu, dok se predsjednik te kaolicione vlade, Olmert, sam politički otpisao s korupcionaškim skandalom u kojem je sudjelovao. On je jedini na izraelskoj strani koji nema što izgubiti. Zato se vjerojatno eksponira kao najradikalniji član sadašnjeg vladajućeg trijumvirata. Uz to se pokušava iskupiti za fiasco ratne ekspedicije protiv libanonskog Hizbulaha 2006.
Politički, Hamas će ne samo preživjeti, već i ojačati, bez obzira koliko će mu aktivista biti ubijeno.
Zračni udari će sigurno vojno oslabiti Hamas i njegove saveznike u Gazi, možda i onemogućiti njihove raketne i minobacačke dispozitive kojima teroriziraju 10 posto izraelskog stanovništva (najveći im je domet 40 kilometara). Politički, međutim, Hamas će ne samo preživjeti, već i ojačati, bez obzira koliko će mu aktivista biti ubijeno. Ugled mu raste svakim novim danom izraelskih napada, ne samo medu Palestincima, već i arapskim masama. Najveći će politički gubitnici biti „umjereni" Mahmud Abas, njegova kvazi-vlada u Ramalahu i njegova frakcija Fataha. Poput Izraelaca, Amerikanaca i Egipćana, i on je svu odgovornost za sadašnju krizu svalio na leda Hamasa. jer je ovaj „odbio produžiti primirje i time pružio Izraelcima izliku za napad" (!).
U mnogim arapskim i muslimanskim zemljama demonstranti proteklih dana izražavaju podršku stanovnicima Gaze, osuduju „cionisticku agresiju", optužuju SAD zbog jednostrane podrške Izraelu i prozivaju arapske režime koji ne pomažu Palestincima. Demonstracije su izbile i u gradovima Zapadne obale, koja se nalazi pod nominalnom kontrolom Abasovih lojalista.
Zanimljivo je da je Reuters upravo sada objavio mini-analizu suodgovornosti zvaničnog Egipta za iscrpljujuću blokadu Gaze. Granični prijelaz Rafah izmedu Egipta i Gaze većinom je zatvoren za sve vrste uvoza/izvoza u i iz Gaze, uključujući i za doturanje humanitarne pomoći. Zatvoren je i za prelazak ljudi, osim izuzetno, kao nedavno kada je dozvoljen povratak u Gazu par stotina palestinskih hadžija koji su Veliki Bajram proveli u Saudijskoj Arabiji. Kairo nema pravne obaveze sudjelovati u tom kolektivnom kažnjavanju gazanskog stanovništva, u njihovom izgladnjivanju i polaganom ubijanju, a to ipak čini. Na to ukazuje i egipatska opozicija. Najgrlatiji kritičari su zastupnici Muslimanske braće u ovdašnjem parlamentu. Studentske demonstracije solidarnosti s Gazom su silom rasturene. Konvoji hrane i lijekova, prikupljeni u samom Egiptu, su blokirani na granici.
Ivan Iveković, autor ovoga dnevnika, doktor je političkih znanosti, od 1992. profesor Komparativne politike na Američkom sveučilištu u Kairu. Prije toga je bio u diplomatskoj službi SFRJ, izmedu ostalog i na položajima ambasadora u Tanzaniji i Egiptu. Bavi se znanstvenom publicistikom, prateći prvenstveno politike procese na Bliskom istoku, na Balkanu i na području Kavkaza i Centralne Azije. Autor je knjige „Politička ekonomija etnonacionalnih i regionalnih sukoba na području bivše Jugoslavije i Transkavkazije (na engleskom, 2001).
