Sedam je sati u Belize Cityju, najvećem gradu srednjoamričke države Belize. Prosjaci se lijeno povlače po središtu grada tražeći dolar-dva, školarci u bijelim uniformama prelaze most na putu do škole. Ulična prašina leti zrakom i baš kao dim cigareta, uvlači se u odjeću, kosu, nosnice. Djeluje kao da se cijelim gradom poigralo dijete jako zamazanih ruku.
Iako je rano jutro, već je sparno i gradom se razliježe neugodan miris iz Haulover Creeka, rijeke koja presijeca glavnu ulicu grada, Albert's Street. Sezona uragana je završila i stanovnici ovoga obalnoga grada mogu odahnuti.
U želji da saznam što više, zaustavljam ljude i pričam s njima. Zbog 'slomljenog engleskog' malo toga razumijem, ali krpam. Krajem dana upoznajem lokalnog novinara Risdena Clarea koji snima Garifuna Day, manifestaciju koja slavi dolazak etničke skupine Garifuna u Belize. Pola sata gledam kako snima i intervjuira prolaznike, nakon toga pakira kameru koje se ne bi posramila nijedna nacionalna televizija diljem svijeta i odlazimo u jedan od rijetkih kafića koji više nalikuje na nečije privatno dvorište, nego birtiju. Nakon podrobnog ispitivanja na papirić mi zapisuje svoje ime, adresu i sat u koji da se sutradan nađemo na istom mjestu, jer me želi odvesti na drugi kraj grada i pokazati nešto. Ja pristajem jer želim istražiti sve strane grada, a ne osjećam se sigurno da sama lutam po predgrađima.
Sutradan sjedamo u taksi i vozimo se dugo. Naposljetku skrećemo na makadamsku cestu, drndamo se dobrih deset minuta i zaustavljamo pred hotelom daleko i od grada i od glavne ceste. Ulazim u hotel. Risdenov prijatelj Earl iz hladnjaka vadi tri piva i počinje priču o engleskim vojnicima i Guatemali.
Britanci na područje Belizea dolaze u 17. stoljeću, kada zajedno s Francuzima i Nizozemcima narušavaju španjolski monopol. Prvi Britanci koji su naselili obale Belizea bili su gusari i pustolovi, živjeli su u kampovima koji su im služili kao baze za napad na španjolske brodove; kasnije su se preobrazili u drvosječe i za stalno se nastanili u Belizeu. Prvi britanski doseljenici su vjerovali da su došli u područje nenastanjeno ljudima, ali što su dublje ulazili u unutrašnjost zemlje, počeli su dolaziti u kontakt s Majama.
Puno prije nego su Europljani uopće došli u Ameriku i to područje nazvali novim svijetom, Maje su već bili razvili kompleksnu civilizaciju. U 18. stoljeću počinju se snažno odupirati britanskom pokušaju da upadnu u unutrašnjost zemlje i tamo počnu sjeći mahagoniju. Pošto su se Maje odbili podrediti, Britanci su uskoro počeli tragati za drugim izvorom radne snage. Robovi iz Afrike koji su na karipskim otocima radili na plantažama šećerne trske, sada su dovoženi na kopno središnje Amerike da bi sjekli drvo za britanske doseljenike.
Earl kaže da su njegovi najvjerniji posjetitelji bili upravo britanski vojnici, koji su se tu opuštali uz alkohol, glazbu i društvo lokalnih djevojaka.
'Ulaganja Britanaca u ovu državu su u velikoj mjeri i danas značajna. Oni stoje iza svih poslovnih centara koji se mogu vidjeti u središtu grada.'
Najveći negativac iz perspektive ove države ipak nije bivši europski kolonizator, nego Guatemala, južni susjed koji već dugi niz desetljeća ima pretenzije na više od pola teritorija Belizea zbog izlaza na more.
Guatemala je bila zadnja od svih država koje su priznale nezavisnost Belizea, a i dan danas granicu s Belizeom naziva 'nevidljivom linijom'. Spor koji se odvlači iz godine u godinu najviše šteti južnim pograničnim područjima koja pate od konstantnih upada gerilskih snaga s područja nestabilne Guatemale.
Tko će se pozabaviti ovim slučajem i zaštititi interese malog Belizea, ni iz daljine se ne može nazrijeti. Do sada ih je donekle štitila Britanija sa svojom četom vojnika, ali pošto su se oni odlučili povući, Belize će se sa svojih ukupno tisuću vojnika morati snalaziti sam.
Navodno sada Sjedinjene Države preuzimaju značajniju ulogu, ali pošto SAD usko surađuje i s Guatemalom, Belizeanci se pribojavaju da će im sada, kada su prepušteni sam sebi, na neki opskuran način biti zapovjeđeno da se pokore trinaestmilijunskoj Guatemali, koja grca u korupciji, kriminalu i sveopćoj nestabilnosti.
Unatoč tome što je engleski jezik službeni, danas većina stanovništva govori španjolski i kreolski. Kreolski je još poznat kao broken English, a govorni je jezik druge najbrojnije, kreolske skupine stanovništva, koja je najviše rasprostranjena upravo u Belize cityju i koja je ponosna na svoje afričke korijene.
Prvih nekoliko dana ispitujem Risdena, koji je Kreolac, tko pripada kojoj etničkoj skupini, ali uskoro i sama počinjem razlikovati prolaznike.
Mestizo je najbrojnija skupina stanovništva, a nastala je miješanjem majanskih domorodaca s imigrantima španjolskog podrijetla prebjeglih s područja ostalih srednjeamoričkih država. Oni imaju puno toga zajedničkog sa stanovnicima Južne Amerike, jer se i tamo dogodilo slično stapanje stanovništva.
Maja u ovoj državi danas ima vrlo malo, možda ukupno dvadesetak tisuća, i uglavnom su stacionirane u kontinentalnom dijelu zemlje.
Danas je sve to samo dio povijesti, a Garifune samo jedan dio nacije, baš kao i Mestizo, Kreol i Maya. Baš kao i kasnije doseljeni i malobrojni Indijci, Kinezi i Menoniti.
Prvi dojam koji čovjek dobije kada kroči na ovo tlo je da je zemlja vidno siromašna. Nakon divovskog, luksuznog Miamija dolazak ovdje djeluje kao povratak u prošlost, ako ne u sedamdesete, onda barem u osamdesete godine prošlog stoljeća. Luksuzni automobili na ulicama su rijetkost, a ostakljenih nebodera, velikih trgovačkih centara, metroa i bilbord plakata nema. Grad odlikuju niske zgrade, dućani s jeftinom kineskom robom, uske i nerijetko prljave ulice, mnoštvo prosjaka i uniformiranih školaraca. Sam centar grada je ispunjen ruševnim straćarama okruženim gomilom smeća. To je uobičajen prizor i nitko od lokalnih stanovnika ne izgleda kao da je zabrinut zbog toga što im se pored ostakljene banke, u susjedstvu nalazi daščara.
Ljudi su otvoreni, iz perspektive rezerviranog Europljanina čak pomalo nametljivi. Taksisti pozivaju u svoje automobile, prodavači u svoje trgovine, a po ulicama muškarci, naoko normalni prolaznici, dobacuju i nude se da budu vodiči i ljubavnici. Po ulicama ljudi prodaju bespotrebne drangulije, neki za štandovima, neki hodajući uokolo i unoseći se turistima u lice.
Iako ni približno opasna kao Guatemala i El Salvador, zemlja ipak vodi borbu s visokom stopom uličnog kriminala. Problem predstavljaju maloljetnici koji se povlače po ulicama i organiziraju u bande koje pljačkaju, maltretiraju, ubijaju. Povrh svega, država je dio narko lanca koji povezuje Južnu sa Sjevernom Amerikom.
Nova vlada na čelu s Deanom Barrowom teži reducirati stopu kriminaliteta, a koliko uspijeva, iz perspektive posjetitelja teško je procijeniti. Sve novine su politički obojene. Guardijan hvali novu vladu, a Times ju maksimalno kudi.
Arheološka odredišta poput Altun Ha, Lamanai i Xunantunich su najpopularnija. Napola mrtvi američki turisti obilaze spomenike odavno umrlih velikih središta majanske kulture. S teškom mukom se penju po piramidama i slijede vodiče koji tumače kako je to bilo kada je ova civilizacija cvjetala, a kako kada je nestajala.
Danas su to samo ruševine, a preostale Maje atrakcija. Danas je moguće doći do njih, pričati i jesti s njima, spavati u njihovim kolibama; sve za novac.
Ovaj narod, skrpan od četiri različite etničke skupine, i dalje tapka u mraku u konstantnom strahu od južnog susjeda, zbunjen što poduzeti sljedeće. Kolonijalno doba svoje žrtve jest ošamutilo i paraliziralo, ali one se, prepuštene same sebi, moraju uzdići, ili nastaviti propadati uz tihi jecaj koji ne čuje nitko.
