Donald Trump novi je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Trumpovu buduću vladavinu mnogi su krenuli povezivati s porukama koje je slao tijekom kampanje: antiimigracijskim porukama, islamofobijom, rasizmom, konsolidacijom nacije i izolacionizmom. Upravo zbog ovog Ukoliko netko priznaje i sudjeluje u predstavničkoj demokraciji kao takvoj, trebao bi razumjeti da ona ne podrazumijeva pobjeđivanje isključivo njegovih kandidatadiskursa ovi izbori su se u američkim, ali i europskim, medijima predstavljali kao "sudbonosni" jer je bilo potrebno zaustaviti desni populizam i obraniti liberalnu demokraciju.
Iz "domaće" perspektive zanimljivo je primijetiti koliko se pozornost pridavala ovim izborima pridodavala u hrvatskim medijima, ali isključivo iz papagajske i senzacionalističke perspektive, bez ozbiljne analize politika Donalda Trumpa i Hillary Clinton.
Devetog studenog američki su birači rekli svoje i svijet je ostao u šoku. Kako su ljudi mogli izabrati Trumpa? Tko su ti ljudi? Zar nisu shvatili kako je on fašist? Zar nisu shvatili kako je Clinton "manje zlo"?
Liberalni mediji izgubili su tlo pod nogama i uskoro su uslijedili napadi na bezzube, neobrazovane, iracionalne i rasističke bijele radnike iz prikolica (tzv. "white trash"), koji su okarakterizirani kao glavna Trumpova izborna baza. Povezujući izbor Trumpa sa Brexitom počeli su govoriti o propasti liberalne demokracije ili pak o Angeli Merkel kao jedinom svjetskom čelniku koji stoji na braniku slobode, demokracije i multikulturalizma. Uglavnom, za liberale svijet se urušava pod naletima neobrazovanog puka i potrebno je promisliti o novim modelima vladavine koji bi osigurali premoć "obrazovanih stručnjaka" nad "ruljom".
Odmah poslije samih rezultata, dio američke izvaninstitucionalne ljevice stao je uz bok s američkim liberalima i krenuo u prosvjede protiv Trumpa. Ovi prosvjedi u potpunosti su promašeni jer ih organiziraju ljudi koji su glasali za Clinton, a sada nezadovoljni rezultatima pozivaju cijeli svijet da se solidarizira s njima.
Ukoliko netko priznaje i sudjeluje u predstavničkoj demokraciji kao takvoj, trebao bi razumjeti da ona ne podrazumijeva pobjeđivanje isključivo njegovih kandidata. A govoreći o "priznavanju predstavničke demokracije", zanimljivo je spomenuti kako čak 46,9 posto birača nije niti izašlo na izbore. Ovo govori mnogo o percepciji ovih izbora među građanima, o percepciji njihove "sudbonosnosti" i razočaranju ljudi u liberalnu demokraciju. Drugim riječima velik dio radničke klase, kao najbrojnije društvene klase, nije izašao na izbore.Trump je iskoristio oružje koje koristi desni populizam u Europi već godinama kako bi ojačao podršku "domaće" radničke klase - politiku identiteta koja okuplja "domaće" radnike na temelju njihove religije, rase, nacionalnosti, kulture i pretvara klasu u identitetsku odrednicu, koja ima više veze s ponosnom i tradicijom nego ulogom u proizvodnom procesu
No tko je zapravo glasao za Trumpa?
Prema postizbornim podatcima, koji su izrazito rasno podijeljeni, vidimo kako su bijelci činili 69 posto biračkog tijela i kako je 58 posto njih glasalo za Trumpa. Među fakultetski obrazovanim bijelcima 54 posto muškaraca i 45 posto žena glasalo je za Trumpa, a kada govorimo o nefakultetski obrazovanim bijelcima za Trumpa je glasalo njih 67 posto. Isto tako, za njega su glasali mlađi bijeli birači, odnosno njih 48 posto između 18 i 29 godina života. Većina Afro i Latinoameričkih glasova otišla je Clinton, iako je važno primijetiti kako je Trump osvojio 2 posto više Latinoameričkih glasova od svog prethodnika Mitt Romneya. Ovih dva posto je zapravo vrlo mnogo i mogući je razlog zbog kojeg je Trump osvojio Floridu.
Ako pogledamo birače prema primanjima primjećujemo kako je 52 posto onih koji zarađuju ispod 50 tisuća dolara godišnje, a čine 36 posto izbornog tijela, glasalo za Clinton, a 49 posto onih koji zarađuju iznad 50,000 dolara godišnje, i čine 64 posto izbornog tijela, glasalo za Trumpa. No bilo bi pogrešno protumačiti ovu statistiku kao potporu dijela radničke klase Clinton jer mnogi radnici u autoindustriji, medicinske sestre, javni službenici, građevinari itd. zarađuju iznad 50 tisuća dolara godišnje, dok u skupinu koja zarađuje ispod spadaju npr. studenti.
Zanimljivu statistiku možemo pronaći i na mrežnoj stranici na kojoj se nalazi podjela na demokratske i republikanske glasove prema profesijama, gdje možemo vidjeti kako podjela na "obrazovane" i "neobrazovane" nema veze s političkim preferencijama.
No, pitanje potpore dijela bijele radničke klase Trumpu u državama tzv. "rust belta" i dalje ostaje. Pojam "rust belt" država se odnosi na sjeveroistok SAD-a, Velika jezera i države Midwesta u kojima je zabilježen veliki ekonomski i populacijski pad zbog propasti industrije i industrijskih centara. Trump je uspio mobilizirati dio ove radničke klase obećanjima o povratku industrije iz Kine u SAD i otvaranjem novih radnih mjesta.
Trump je ovdje upravo iskoristio oružje koje koristi desni populizam u Europi već godinama kako bi ojačao podršku "domaće" radničke klase. Riječ je o desnoj politici identiteta koja okuplja "domaće" radnike na temelju njihove religije, rase, nacionalnosti, kulture i pretvara klasu u identitetsku odrednicu, koja ima više veze sa nekim ponosom i tradicijom, nego ulogom u proizvodnom procesu, braneći je i čuvajući od onih "drugih" koji ugrožavaju "naš način života" i egzistenciju: od imigranata s Bliskog istoka, pa sve do bankara i stranih kapitalista. Desni populizam ovdje dakako nije u poziciji da nudi stvarna rješenja, ali njegova dimna zavjesa zajedništva izrazito je opasna i toksična za one koji joj se nalaze na putu.
U SAD-u ne postoji ljevica koja bi imala uporište u radnicima i pokrenula borbu protiv ovakvog desnog populizma. Ona je u potpunoj nemogućnosti odgovoriti zato jer je upravo ona, zatvorena u sveučilišne kampuse, kreirala politiku identiteta koja je isključila radničku klasu iz svog fokusa upravo kao društvenu klasu koja je određena odnosima u proizvodnji. Štoviše, ona se sve više udaljava od radničke klase svojim histeričnim napadima na određene manifestacije desnog populizma, napadima kojima fali sam sadržaj i metodologija, koncentrirajući se na borbu protiv marginalnih pojava – poput internetske tzv. "alternative desnice".
No, je li postojala stvarna alternativa Dolandu Trumpu? Što je sa Hillary Clinton?U SAD-u ne postoji ljevica koja bi imala uporište u radnicima i pokrenula borbu protiv desnog populizma. Ona je u potpunoj nemogućnosti odgovoriti zato jer je upravo ona, zatvorena u sveučilišne kampuse, kreirala politiku identiteta koja je isključila radničku klasu iz svog fokusa
U ovoj predsjedničkoj kampanji Demokrati su napravili nekoliko velikih propusta. Prvo i osnovno uzeli su glasove Afro i Latinoamerikanaca zdravo za gotovo. No, ako uzmemo na primjer Latinoamerikance, što jedan meksički radnik i radikalno desni Kubanac iz Miamija imaju zajedničkog? Ništa osim materinskog jezika. Drugo, računali su na glasove žena kao da ne postoje radnice koje žive u "rust beltu", koje su izgubile ili se boje da će izgubiti posao, čije su obitelji ozbiljno ugrožene ekonomskom krizom ili pak koje su jednostavno politički konzervativnije. Mnoge su od njih vidjele upravo Trumpova obećanja o ponovnom zapošljavanju i povratku industrije u SAD važnijim od seksualnih skandala koji su ga slijedili u kampanji, kao i od malograđanskog feminizma Clinton. I treće, nakon unutarstranačkog nadmetanja sa "socijalistom" Bernijem Sandersom, Demokrati prevođeni Clinton više nisu niti jednom spomenuli radnike i sindikate tokom kampanje.
No izuzev ovih taktičkih grešaka Demokrata oni nisu predstavljali pravu alternativu Trumpu – štoviše takva alternativa u potpunosti je izostala. Dobar dio glasova Trump je osvojio iz zbog revoltiranosti građana establišmentom Baraka Obame. Clinton je percipirana kao glavni element tog establišmenta te kao osoba koja se obogatila kroz sustav, za razliku od Trumpa koji je autsajder.
Bilo bi vrlo opasno relativizirati Trumpa i njegovu pobjedu kao puki revolt protiv establišmenta ili pak odabir dijela radničke klase. Osim što iza njega vrlo jasno i očito stoji kapital, on predstavlja i desno populističku politiku i agendu, što se najbolje očituje u najavama budućih političkih poteza, poput registracije muslimana. Trump neće biti u mogućnost zabraniti abortus i istospolne brakove, barem kako piše Los Angeles Times, ali bi zato mogao ubrzati deportacije. Doduše, Obamine i Busheve administracije kreirale su mnoštvo zakona i strategija za deportaciju ilegalnih imigranata, tako da Trumpova administracija ne bi trebala puno "stvarati", već samo radikalnije provoditi ove politike.
Prema podacima iz 2014. u SAD-u ima 11,1 milijuna ilegalnih imigranata, od kojih Meksikanci čine 52 posto. Većinom je riječ o ilegalnim radnicima koji su u SAD došli "trbuhom za kruhom". Ako uzmemo u obzir da je za vrijeme Busha deportirano 2 milijuna ljudi, a za vrijeme Obame 2,5 milijuna, možemo se s pravom zapitati što to točno budućnost donosi za ove ljude?
Trumpova vladavina bi mogla biti devastirajuća za siromašne u smislu rezanja budžeta za socijalne programe, no najvjerojatnije Republikanci neće dirati programe koji koriste svim radnicima (ovdje prvenstveno mislim Medicare). Na udaru njegovog kabineta bi se mogli naći i sindikati,Ovi izbori nisu bili ništa posebno sudbonosni za američku radničku klasu - ali su bili sudbonosni za liberalnu Ameriku, koja je njima dobila populističko, sirovo i vulgarno lice Donalda Turmpa ali nažalost većina američkog radništva nije organizirana u sindikatima tako da neće to niti primijetit. Isto vrijedi i za Obamacare sustav. Kako američka ekonomija u zadnje vrijeme počinje ponovno polako rasti, kratkoročno slijede bolja vremena za radnike, iako ne smijemo zaboraviti dugoročne trendove stagnacije i pada životnih standarda, deindustrijalizacije, demografskog kolapsa u "rust-belt" državama, atomizacije i klasne dekompozicije koja se nastavlja i ubrzava.
Ovi izbori nisu bili ništa posebno sudbonosni izbori za američku radničku klasu. Bila ona "domaća" ili imigrantska, bila ona bijela, crna ili latino, ona nema svog "konja" u parlamentarnoj utakmici. Američki predsjednički izbori ostali su i dalje najdosljedniji primjer sukoba kapitalističkih klanova; izbori s najciničnijim demokratskim pedigreom.
No ovi izbori bili su sudbonosni za liberalnu Ameriku. Ona je njima izgubila svoje uljuđeno i licemjerno lice nobelovca Baraka Obame i dobila ono populističko, sirovo i vulgarno Donalda Trumpa. No politike Obame i njegove administracije upravo su ono što je otvorilo vrata Trumpovim idejama. Zbog toga bi liberali trebali prestati šiziti o raspadu njihove cijenjene liberalne demokracije i zapitati se koliko je njihova politika zapravo bila autodestruktivna i suicidalna. Jer upravo je ona izgradila sve moguće institucionalne elemente da samu sebe uruši pod Trumpom i sličnim političarima.
Naravno, pravo pitanje alternative još uvijek ostaje otvoreno, ali pomalo skriveno u moru zastava s jedne i suza s druge strane.
_____________________________________________________________________________________________________
